Priča o Zdravlju / vol 3 /
/ Bolest kao Kemijski Proces Mišljenja /
U zapadnom društvu još uvijek prevladava mišljenje da žlijezde te spojeve, hormone, izlučuju nasumično i bez nekog posebnog stimulusa izvan ili unutar nas, međutim to je jedna od temeljnih pogreški koja nas onemogućava da se potpuno približimo tumačenju postanka i razvoja bolesti
Ljudsko tijelo bazirano je na nizu složenih električkih, mehaničkih, kemijskih procesa koji se odvijaju kontinuirano, bez prestanka, dok je god naše tijelo ‘živo’, odnosno do smrti organizma kao konačnog svršetka (jednog) ciklusa.
Zapadna znanost, barem onaj prirodni dio, bazirana je na ideji da cjelokupni organizam funkcionira sam od sebe, te da je izdvojen sistem od ličnosti, uma, odnosno svijesti, te da mišljenje i razmišljanje kao takvo, nema nikakva utjecaja na organizam, kao i suprotno.
Ovdje se slobodno može kazati kako je ta temeljna ideja, teorija na kojoj su bazirane ostale ideje i teorije, jest najblaže rečeno, daleko od istine, a drevni narodi su to vrlo dobro znali. Bili su doduše skloni misliti da je bolest organizma posljedica uma koji nije bio u skladu s božanstvima kojima su se klanjali, ali su isto tako bili svjesni da se takove stvari mogu i ispraviti, ako se djeluje na um, bez obzira na vrstu bolesti, ako ona nije bila isključivo mehaničke prirode, odnosno različiti tipovi ozljeda poput lomova, rana od bitaka i rana od životinja.
Zašto je sve gore spomenuto važno?
Važno je iz razloga, jer u ovom tekstu polazimo od teorije da je ljudsko, odnosno čovjekovo prirodno stanje zdrav organizam u zdravom okruženju i zdravom društvu, a okruženje i društvo i ljudska interakcija i reakcija direktno ovisi o ta dva faktora.
Bolest dolazi iz glave
Kad smo mali i bezbrižni, čini nam se da svuda oko nas vlada sreća i blagostanje, bez obzira na društvo u kojem živimo i njegova ekonomska i druga razvijenost. S prvim obavezama, vrtić, škola, počinje se izgrađivati i svjesnost o društvenoj odgovornosti koja je manifestacija našeg osobnog položaja i odnosa prema drugima.
Get Peter MP Vedran’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Iako su društveni zakoni i norme zamišljeni da budu iskrojeni na način da pokrivaju gotovo cjelokupan uzorak čovječanstva, to ipak nije slučaj i velik broj ljudi ima svojevrstan otklon od tih zakona i normi. Može se reći da svaki pojedinac ima otklon, jer su zakoni i norme statičan pojam, dok je čovjek u svakom pogledu dinamičan.
Da se vratimo na temu i ponovimo prije napisanu definiciju da je čovjek složen proces električnih, kemijskih i mehaničkih impulsa koji dirigiraju našim unutarnjim organima i organima općenito koji potom djeluju na način kako im ti impulsi nalažu.
Sigurno nema mnogo ljudi koji nisu čuli za pojmove poput adrenalin, steroid, dopamin, endorfin, da navedemo samo nekoliko. To su sve spojevi koje proizvode naše žlijezde u organizmu i balans tih spojeva kojih ima znatan broj mora uvijek biti u određenim odnosima da bi čovjekov organizam bio u onom stanju koje je poznato pod pojmom ‘zdrav organizam’.
Organi imaju svijest
U zapadnom društvu još uvijek prevladava mišljenje da žlijezde te spojeve, hormone, izlučuju nasumično i bez nekog posebnog stimulusa izvan ili unutar nas, međutim to je jedna od temeljnih pogreški koja nas onemogućava da se potpuno približimo tumačenju postanka i razvoja bolesti.
Naime, nedavno je otkriveno da svaki naš organ ima svojevrsnu vrstu svijesti, te komunicira s drugim organima. Nije to razina svijesti da sada svaki organ može govoriti, ali posjeduje kodove po kojima komunicira, prihvaća naredbe, te ih prosljeđuje drugim organima i žlijezdama, koje razumijevanjem tih kodova potom luče hormone, spojeve poput adrenalina, kortikosteroida, povećava ili smanjuje broj leukocita, smanjuje ili ubrzava protok krvi i kisika, čini nas veselima ili tužnima. Dakle sve te stvari nam određuju mikrodoze unutarnjih sokova, a kojima upravlja glavni misleći organ mozak, koji u računalnom žargonu procesira sve naše misli i osjećaje, te šalje električne impulse u kojima su kodovi i naredbe ostalim organima, kako da se ponašaju.
Kako nas naša civilizacija uči da su naša duša i um izdvojeni entiteti od tijela, tako i mi stareći i razvijajući se počinjemo prihvaćati ponašanje i datost većine. Ne slušamo unutarnji govor vlastita uma, ili mu pak ne vjerujemo, već vjerujemo nekim autoritetima, susjedima, stručnjacima ovakvima i onakvima itd.
Tako se s vremenom duša i um raziđe od vlastitog tijela. Naš um prestaje slati istinite informacije i kodove ostalim organima, pa ostali organi zbunjeni počinju lučiti previše nekih, a premalo drugih hormona. Taj proces može trajati kraće ili duže, ali će u određenoj fazi sigurno prijeći u bolest, odnosno u ono stanje koje mi sami prepoznajemo da je bolest i kad je vrijeme za uzbunu i djelovanje, odnosno, odlazak liječniku.
Međutim, vrijeme uzbune je uglavnom već visoki ili krajnji stadij bolesti kada se ona potpuno vanjski manifestirala, dok je u organizmu prisutna već godinama i desetljećima, ali mi ne znamo prepoznati vlastite unutarnje ranije simptome i sitne pobunice tijela na koje se uopće ne obaziremo. Mozak, kao fizički entitet uma do tada već davno ne misli što bi tijelo trebalo raditi, ali još uvijek ima potpunu moć odlučivanja nad drugim organima, pa pod utjecajem (lošeg) okoliša, misli da treba raditi krivo, pa i radi krivo, pa i organi počnu raditi krivo i ljudsko zdravlje se iskrivi u — bolest.
Idući nastavak: Bolest kao kemijski proces hrđanja
