Najljepše doba godine
Opet je ono najljepše doba godine. Neki (još uvijek) entuzijasti vrijeme provode slušajući božićne pjesme, ukrašavajući svoje domove, pekući kolačiće. Vrijeme je to kad mnogi od nas češljaju svoj život i prisiljeni su po ko zna koji put do sad to doba godine provesti u društvu ljudi s kojima već duže imaju neke razmirice. No velika većina to uspijeva bez prevelikog stresiranja. Ja ne… I opet se javlja onaj osjećaj da su drugi uspješniji od mene, sposobniji od mene, bolji od mene. Često se nakon čitanja nalaza s psihoterapije pitam zašto. Zašto netko u bijeloj kuti (ili u lijepom kostimu u privatnoj psihijatrijskoj ordinaciji) piše kako i dalje imam ruminacije. Ruminacije su u mom slučaju neprestana potreba da plivam po svom djetinjstvu, po negativnim doživljajima, po tragedijama koje svatko od nas doživi u ovoj ili onoj mjeri. Ali ja ne plivam, ja ronim. Tu i tamo izađem na obalu da bi samo nekoliko minuta kasnije ponovo na glavu skočila u vodu. Ponekad mislim da je samo pitanje vremena kad ću glavu razbiti o neki kamen i neću se moći vratiti na površinu. Ko djevojka u onom rijetko dobrom hrvatskom filmu koja nakon takvog pada ostane bez svega. Gledala sam ga davno pa nemam pojma koji je naziv filma. Ponekad mislim da bi bilo puno bolje kad bi kao onaj striček koji hoda na štulama u gradu i zabavlja djecu uspjela samo prekoračiti te prepreke. Ali ili ne znam dovoljno dobro hodati na štulama ili je prepreka koju moram prekoračiti prevelika. Ili oboje.
Get novonormalno’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Jedno od najživljih sjećanja su odlasci na more s mamom, tatom i sestrom. Imam nekih 5–6 godina. Baka je te godine dala pet godina starijoj sestri i meni džeparac za more. Nama je najveća želja imati barbiku. Svi ih imaju. Jednu sam uspjela namoliti za pod bor, al to je ona plastična, jeftina i potrga se nakon samo nekoliko tjedana igre. Hodamo po nekoj šetnici s mamom i tatom. Atmosfera je naoko opuštena što je čudo. U takvim situacijama sestra i ja (valjda poučene iskustvom) samo čekamo eskalaciju. Dobra je stvar, vrtimo u svojim dječjim glavama, da su takve situacije češće tih 10–12 dana na moru u nekom Ininom odmaralištu. Nakon toga se opet vraćamo doma i mama i tata će se izgubiti. Ona u vinogradu, polju, štali, bolnici, bilo gdje. On u garaži, goricama, bilo gdje. Ali znamo već da ova skoro dva tjedna moramo igrati na kartu sretne obitelji. U protivnom neće biti dobro jer tu se nemamo gdje sakriti jedni od drugih. No moja sestra na jednom štandu spazi barbiku. Onu pravu s koljenima koja se savijaju. Imamo dovoljno novaca od bake, ali moramo dobiti dozvolu. Gledam ju i pokušavam joj pogledom reći da nije vrijedno. No ona kakva je, ne popušta. Hodamo još otprilike kilometar dok mama ne popusti pred pronicljivim pogledima drugih ljudi i dopusti nam da se vratimo kupiti ju. Sreća zbog neočekivanog dobitka je naravno kontaminirana od samog početka. Mama nije zadovoljna. A naša jedina briga na ovom odmoru je da je ona sretna kako bi i mi ostali mogli biti. U protivnom ćemo se opet od dobre djece pretvoriti u razmažene balavice, a tata će od najboljeg muža na svijetu postati alkoholičar koji dovoljno ne mari za obitelj. No šteta je učinjena i tretman šutnje već je počeo. Taj osjećaj proganjat će me svaki put kad po povratku mora započnem igru s tom istom barbikom pa sve do trenutka kad godinu dana mlađa susjeda u igri ne potrga jedno barbikino koljeno. Jedina koja u toj (za mene) tragičnoj situaciji staje uz mene je moja sestra. Ona je jedina koja zna koliko toga smo žrtvovale za tu barbiku. Djedu, najvažnijoj osobi u svom djetinjstvu ne govorim ništa. Što reći osobi koja je jela tuđe ogriške od jabuka na putu do Bleiburga i u ratnim godinama izgubila pola svoje uže obitelji. Ništa. Karolina, ne budi razmažena, nebitno je.
Baka šuti i kuha. Odgaja drugo dvoje unučadi najbolje što zna. Sjedi pokraj kuhinjske peći, kuha i štrika. Voli nas. Nije ju briga za glupe barbike kao što ni nas u tom trenutku nije trebalo biti (niti ne bi da smo bile sretna djeca). Često je se sjetim dok u susjednom gradu sjedim kod one dobre psihijatrice koja mi ukazuje na to kako je problem u tome što svaki dan pečem kolače. Govori mi (shvativši da ne kužim poantu) da za početak probam peći kolače svaki drugi dan. Probam, al nejde. Ajde dobro, smanjim malo, ali onda u te dane umjesto toga kuham puding ili pečem palačinke. Govori mi i to da moram osvijestiti da imam toliki broj djece upravo zbog svog djetinjstva. Govorim joj da nije to ni tako loše. Mogla sam završiti kao narkoman ili ovisnik bilo koje vrste. Sin od 14 godina mi godinu prije govori kako je gledao film o ljudima koji su ovisni o pečenju kolača (kao i ja). Smijemo se nakon toga. Dobra gospođa mi pokušava ukazati čak i na to da je činjenica da sam s 19 godina preselila u drugi grad s tadašnjim dečkom (sadašnjim mužom) moj način bijega od svog tadašnjeg života. Moguće, govorim joj, al mogla sam završiti i gore. Primjerice u nesretnom braku (ko moji roditelji). Umjesto toga imam muža kojeg volim, koji voli mene i djecu koju volim odgajati. Vidim joj u očima kako razmišlja da ću uskoro ako ne prihvatim sve što se događalo opet imati onaj napad panike ili živčani slom. Ili nešto još gore. Dobra je pa mi to ne govori. Govorim joj kako mi je teško i naporno svaki dan provoditi sate s tatom na telefonu pokušavajući mu pomoći oko njegovog braka i njegovog života. Mama do onda gubi sve konce koje je godinama tako grčevito stiskala u rukama. Dobra gospođa mi pokušava blago ukazati na to kako to ne trebam raditi jer nisam odgovorna za tuđe živote no to se nikako ne uklapa u moju životnu ulogu. Sluša me kako govorim o njihovim obrascima ponašanja, od brojnih „rastava braka“ zbog tate „alkoholičara“ do najsložnijeg bračnog para u našoj ulici, ako ne i šire. Vidim da misli kako tu ionako nema pomoći. Svatko od nas ima neki dar. Moj je oduvijek da intuitivno po pogledu ili suptilnom ponašanju osobe znam procijeniti na koji način razmišljaju. Ukoliko su mentalno zdravi, naravno. Onda to ne vidim, ali sad znam da je dobra gospođa u pravu. Taj obrazac ponašanja sačuvat će kao staru zlatninu u prašnom ormaru do kraja. Do onog trenutka kad moj tata uzme stari štrik od davno ukopanog bunara i ne krene s njim u šumu. U tom trenu nestaje taj obrazac ponašanja. Za mog tatu, naravno.
