Izvlačenje iz crnih misli
Nesretan sam i nezadovoljan. Imam osobu koju volim, u koju sam zaljubljen, a ona mene ne voli. Ona mi je važna. To mi je neostvarena ljubav i želja. Čeznem za njom i žudim. Kada bi mi se ostvarila ta moja želja, onda znam da bih bio sretan. To je ono što želim. I ne želim nešto drugo, želim baš to. Ali to se ne ostvaruje i ja sam nesretan zbog toga. Čemu da se onda veselim, kada mi je to tako važno i nedostupno, a osjetio sam kako je lijepo biti s njom i kako bih bio sretan kada bi me ona sada voljela.
Get Mihovil Frater’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Imam te misli i vidim kako se osjećam s njima. Vidim da nisam sretan, vidim da me to stanje grize iznutra i da je tako teško živjeti. Povezujem taj grozan osjećaj s tim načinom razmišljanja, s tim pristupom. Što ako postoji neki drugi pristup? Ali ja ne želim odustati od svoje želje jer bi me ona učinla sretnim. Znam to, poznajem se, razmišljao sam puno o tome. Ali me i ovo stanje izgriza i tako neću ništa postići. Da, postoji veza između toga pristupa i toga načina razmišljanja i toga kako se osjećam. A ne osjećam se dobro.
Postoji li nešto što bih mogao učiniti što bi barem mrvicu učinilo svijet boljim? Barem nakratko? Barem mrvicu barem nakratko da svijet bude bolji… mogu li ja nešto napraviti? Mogu. Imam i ja neke talente i mogućnosti i sigurno mogu barem malo i barem nakratko učiniti nešto dobro i lijepo.
Zašto da mi život propadne u tugi? S onim crnim mislima ništa ne postižem, nesretan sam. A mogao bih napraviti nešto što bi barem mrvicu barem nakratko učinilo svijet boljim. Da i ja nešto vrijedim, da barem svijet ima koristi od mene, kada ja već nisam sretan. Reći ću si da ne trebam biti sretan, ima drugih koristi od mene nego da budem sretan. Možda ne zaslužujem sreću. Bit ću ponizan. Neću ništa tražiti. Neću očekivati. Barem ću to tako probati. Ne očekujem da mi se moja želja ostvari. Ako se slučajno ostvari, ma super, baš dobro, ali bit ću ponizan, neću tražiti da se ostvari, neću više niti toliko misliti o tome. Probat ću gledati što ja mogu učiniti da iskoristim što imam, sebe i svoje talente i svoje resurse, i da napravim nešto lijepo i dobro, barem malo, barem nakratko. A možda uspijem i nešto više napraviti, možda to i potraje, možda ostavi trag. Ali bez očekivanja, bit ću ponizan, znam da to malo mogu. Barem to. Barem da izmamim osmijeh prolazniku na ulici. Barem da pozdravim prosjaka i pružim mu ruku. Sitnice, mali koraci, da osjetim to da sam učinio nešto dobro i lijepo. Ne trebam biti sretan, ne trebaju mi se ostvariti želje, ali da mi život ne propadne. Ponizan ću biti i vidjeti kako ja mogu drugima učiniti život sretniji. I odmah se bolje osjećam.
