Obnova izgubljenog suvereniteta Hrvatske
Ove godine je ravno trideset godina otkako je završio vojni sukob na području Republike Hrvatske. Taj vojni sukob, koji je po uzoru na obranu SSSR-a od nacista, nazvan Domovinskim ratom, predstavlja stup samostalnosti iščekivane jedno cijelo tisućljeće. Tim sukobom se je Hrvatska oslobodila stranog jarma i tako slobodna krenula svojim putem, napokon samostalno donoseći odluke u svom interesu. Barem tako nas želi uvjeriti buržoaska propaganda. Realnost je da Hrvatska ni danas nije slobodna zemlja, već je s godinama postala turistička rivijera imperijalizma, no i prije toga ona nije bila slobodna. U njoj su davno prije njenog rođenja bili strani interesi koje je još Titoistička vlada uvela u Jugoslaviju. Kroz razne pomoći i investicijske kredite u Jugoslaviju je uložen ogroman strani kapital koji je imao krucijalnu ulogu u održivosti jugoslavenskog tržišta, a koje je bilo tipično kapitalističko. Sistem gdje svatko može slobodno kupovati i prodavati sredstva za proizvodnju je u suprotnosti sa zakonima socijalizma. Tim sistemom “samoupravljanja” nisu upravljali ni radnici ni seljaci već oni na vrhu piramide, nova buržoazija, etatistički tehnokrati koji su sjedili narodu za vratom i istovremeno se prikrivali maskom “komunista”. Tako se odgojila jedna cijela nova buržoaska klasa kojoj nije više odgovarala socijalistička forma te ju je u konačnici potpuno odbacila i degradirala u kapitalizam kroz neslavni period tranzicije.
Polukolonijalna realnost
Tranzicija je bila rođenje današnje Hrvatske. To rođenje je osim rata obilježila i pljačka. Možda najveća pljačka koja je učinjena nad radničkom klasom Hrvatske je tzv. Pretvorba i privatizacija koja je zapravo bila kvalitativna promjena nakon dugogodišnjeg razvijanja slobodnog tržišta koje se, kao što sam ranije naveo, vješto skrivalo iza tzv. samoupravljanja. Ukidanje socijalne države i potpuna liberalizacija tržišta doprinijela je da Hrvatska iz jedne industrijsko-poljoprivredne ekonomije, s djelomično razvijenim uslugama postane zemlja u kojoj se glavnina ekonomije odvija kroz uslužne djelatnosti uz nešto malo industrije te poljoprivrede u tragovima.
Potpunim ukidanjem planske ekonomije nije došla nikakva sloboda, jer tzv. sloboda tržišta nije ništa drugo nego tržišna anarhija. Stihijska utrka za profitom. U takvom sistemu je preživljavanje temeljeno na profitu, jer jedino profit omogućuje dodatna ulaganja radi generiranja većeg profita koji će omogućiti daljnje preživljavanje i tako u krug. Takav način proizvodnje neminovno vodi u kaos, u neodrživost, u stanje bez ikakve kontrole. A sve se to opravdava pod krinkom neprofitabilnosti. Tako da jedino što ispada da je profitabilno u Hrvatskoj su uslužne djelatnosti. Zanimljivo je to kako su propale industrije poput brodogradnje isto tako pod krinkom neprofitabilnosti. I to uz sav know-how i infrastrukturu koje su domaća brodogradilišta imala i dalje nisu bila profitabilna. No, brodovi se i dalje proizvode u svijetu, pa se postavlja pitanje kako to da je u nekim zemljama, koje nemaju now-how i infrastrukturu na toj razini, izgradnja brodova ipak profitabilna? Na ovo pitanje dao je odgovor još prije više od 100 godina Lenjin.
“Dok god je kapitalizam kapitalizam, suvišak kapitala ne upotrebljava se na dizanje životnog nivoa masa u nekoj zemlji, jer bi to bilo snižavanje profita kapitalista, nego na povećanje profita putem izvoza kapitala u inostranstvo, u zaostale zemlje. U tim zaostalim zemljama profit je obično visok, jer je kapitala malo, cijena zemlje relativno mala, nadnica niska, sirovine jeftine. Mogućnost izvoza kapitala stvara se time, što je niz zaostalih zemalja već uvučen u krug svjetskog kapitalizma, što su već izgrađene ili započete željezničke pruge, osigurani elementarni uvjeti za razvitak industrije itd. Neophodnost izvoza kapitala stvara se time, što je u nekoliko zemalja kapitalizam ‘’prezreo’’ i kapital (pored nerazvijenosti zemljoradnje i bijede masa) nema područja za ‘’unosno’’ ulaganje.”
(V.I. Lenjin, Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma)
No vratimo se u Hrvatsku, današnje stanje gospodarstva najzornije prikazuje udio sektora u BDP-u. Najviši postotak zauzimaju uslužne djelatnosti sa 59,07%, zatim industrija s 21,01%, te najzad poljoprivreda s 3,36%. [1] Usmjerenost hrvatskog gospodarstva će nam pokazati i lista top 100 kompanija po iskazanoj dobiti u prošloj poslovnoj godini u izvještajima predanim Fini.[2]
Ukupnu dobit koje je ostvarilo tih 100 kompanija je oko 4,75 milijarde eura. Od toga je čak 60% odnosno oko 2,83 milijarde eura ostvarilo samo prvih 12 kompanija iz tablice iznad. Među tih 12 kompanija, imamo 8 kompanija iz uslužnog sektora, 4 iz industrijskog ali ni jednu iz poljoprivrednog.
Od 12 kompanija čak 9 ih je u stranom vlasništvu, dok ih je samo 3 u domaćem, od čega je jedno državno poduzeće, drugo u mješovitom vlasništvu, a kod trećeg, Fortenova Grupe (bivši Agrokor) je riječ o “domaćem” vlasniku koji je sjedište premjestio u Nizozemsku, tako da možemo reći da je je zapravo 10 kompanija u stranom vlasništvu.
Netko će reći kako to ništa ne govori jer strane kompanije poput domaćih posluju na istom tržištu i po istim pravilima te bez obzira na to što su u stranom vlasništvu, ovdje stvaraju radna mjesta. Istina je djelomična, a to ćemo vidjeti baš na primjeru ove “domaće” kompanije koja je premjestila sjedište u drugu zemlju. Nekoliko je zemalja, poput Luksemburga i Nizozemske u kojima kompanije vole imati svoja sjedišta. Dakle poslovanje im je u Hrvatskoj, a sjedište u stranoj zemlji gdje vlada porezno rasterećenje. No, ako se dobit ostvaruje u Hrvatskoj onda se barem tu oporezuje, pa novac ostaje u u zemlji gdje je i zarađen, zar ne? Na baš. Kompanije se oporezuju tamo gdje im je sjedište, kako bi se spriječilo dvostruko oporezivanje. Za to je potrebno imati potpisane sporazume između država ili sa zajednicom država poput Europske unije. Dakle EU djeluje kao zajednica država u kojoj se slobodno posluje, no u kojoj države članice imaju autonomiju kao npr. Veličine poreznog rasterećenja poslovnih subjekata. Tako imate male zemlje članice EU poput Luksemburga ili Malte čiji komunalni zahtjevi su relativno mali što im omogućuje da uvedu relativno niske poreze. Tako da kompanije imaju svoje porezne oaze unutar EU i posluju po čitavoj EU kao da je riječ o jednoj zemlji.
Takve direktive poput 2011/96/EU [3] oduzimaju pravo zemljama članicama da same reguliraju što će se raditi u njihovom dvorištu. I dok je propagandnim strojem bilo prezentirano kako Hrvatska zapravo modernizira “zaostalo” balkansko zakonodavstvo te da se ulaskom u EU zbog strogih regulacija više neće moći krasti, realnost je da je Hrvatska ulaskom u EU predala dobar dio svoje suverenosti te zapravo olakšala stranim kompanijama da i one naprave “dobar posao” u Hrvatskoj, a ne samo domaći tajkuni.
No, i domaći tajkuni, koji su uspjeli preživjeti, iskoristili su taj model te iz istog razloga premjestili svoje sjedište u zemlje s nižim porezima. Tako imamo slučaj Fortenova Grupe, najvećeg “našeg” monopolista, čije je sjedište premješteno u Nizozemsku, a čije je generalno poslovanje u Hrvatskoj. Zahvaljuju zakonu o porezu na dobit [4] koji je relativno pogodan, takvim kompanijama se omogućuje legalno izvlačenje ogromne količine novaca iz zemlje. Postavlja se pitanje, zašto jedna zemlja koja se toliko borila za to da njezin novac ne “odlazi u Beograd” sada šutke odobrava odlazak kud i kamo veće količine novca u strane zemlje? Zar nemamo političare koji će se oduprijeti takvom podčinjenom položaju? Zar nema suverenista u Hrvatskoj?
Karnevalski suverenizam
Ovakva pitanja se vrlo često mogu čuti od masa u Hrvatskoj i gotovo svima je jasno da nešto ne štima, da nešto nije postavljeno kako treba, da stvari nisu postavljene da bi služile narodu već kompanijama koje izvlače profit ostvaren u Hrvatskoj. Stoga liberalna propaganda mora stalno biti u snažnom režimu rada kako bi razni ekonomski “stručnjaci” i “analitičari” svakodnevno razuvjeravali mase kako su stvari zapravo sasvim logične samo su mase zaostale da bi shvatile tu višu logiku. I dok je ovakva priča dovoljna za sitnu buržoaziju, za radničku i seljačku klasu najčešće nije, te se moralo izroditi nekoliko stranaka koje bi pokušale artikulirati nezadovoljstvo potlačenih masa i ograničiti njihov manevarski prostor.
Tako imamo nekoliko stranaka koje se kite domoljubljem i tobože zagovaraju suverenizam. Najpoznatije među njima su na prvom mjestu HDZ, zatim Domovinski pokret, Hrvatski suverenisti i Most. Do jedna od njih je klasno pomirljiva stranka, odnosno promoviraju tzv. nacionalno jedinstvo kapitalista i radničke klase i samim time ne ulaze u sukob s kapitalistima, već naprotiv, često su upravo u njihovoj službi i to kao alat odnosno poluga za donošenje pogodnijih zakona u interesu kapitalista.
Možda najzorniji primjer je Domovinski pokret. U svom programu rado se kite riječima poput “suverenizma”.
“Domovinski pokret suverenistička je stranka koja smatra da Europsku uniju treba graditi kao zajednicu ravnopravnih i suverenih naroda i država, uz poštivanje europskih kršćanskih korijena i temelja. Upravo je odricanje od kršćanskih korijena EU dovelo u veliku krizu identiteta.“ [5]
Dakle suverenizam se pretvara u identitet, te ga se koristi samo u tom okviru poput ostalih identitetskih elemenata, što se vidi već u drugoj rečenici iz citata iznad gdje ekonomsku krizu u Europi smatraju krizom identiteta. Međutim nije to zbog toga što ne razumiju politiku, već je razlog u ranije navedenoj poluzi kapitalista. Upravo je Domovinski pokret na krilima domoljublja uspio skupiti dovoljan broj glasova da bude pogodna opcija za koaliranje s vladajućim HDZ-om, a takva poluga je veoma dobro došla poslovnim partnerima njihovih čeonih ljudi poput Marija Radića. Mario Radić je poslovni partner Pavla Vujnovca, a Vujnovac je vlasnik, upravo one tvrtke s početka teksta koja je premjestila svoje sjedište u stranu zemlju, Fortenova Grupe. No kapitalisti, kad je politika u pitanju ne prepuštaju stvari slučaju tako da se Vujnovac još prije 10 godina upisao na listu donatora HDZ-a.
Get Vajan’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Zbog toga jedini suverenizam koji je dopušten u kapitalističkim zemljama koje su u polukolonijalnom položaju je onaj estetski tj. karnevalskog tipa. Takvom smo karnevalskom domoljublju mogli svjedočiti nedavno kada se je u Zagrebu skupilo pola milijuna raspjevanih ljudi, odjevenih u razne rekvizite, poput beretki i majice s citatima te zaogrnutih u zastave. Cilj promocije događaja je bio prikazati nacionalno jedinstvo kroz klasno pomirenje. Naime na događaju, na kojem su prisustvovali svi lideri i financijeri gore navedenih stranaka, pokušalo se reći kako oni imaju iste interese kao i okupljeni narod čiji novac aktivno izvlače u strane zemlje. No, ovakav vid slavlja “suverenosti” nije novost. Još prije 100 godina engleska spisateljica je prilikom posjete Zagrebu na sličan način prokomentirala i danas slavljeni spomenik na glavnom trgu hrvatske metropole.
“Ovo je jedan od najčudnijih kipova na svijetu. Prikazuje Jelačića kako vodi svoje trupe na konju i maše mačem u smjeru Budimpešte, u kojem ih je smjeru doista vodio do pobjede protiv Mađara 1848.; i ovo nije novi kip podignut otkako je Hrvatska oslobođena od Mađarske. Stajao je na tržnici, u spomen na mađarski poraz, u dane kada je Mađarska bila gospodar Hrvatske. […] Jelačić i Hrvati spasili su Austrijsko Carstvo. Za ovu uslugu nisu dobili apsolutno ništa, osim ovog kipa koji stoji na zagrebačkoj tržnici.”
(R. West, Crno janje i sivi sokol)
Jedino vid slavlja koji ničim ne ugrožava trenutačni poredak, koliko god to zvučalo razočaravajuće za sudionike takvog slavlja, je dopušten i ne nailazi na nikakav institucionalni otpor. Kao što maškare simbolično preuzmu ključeve grada tijekom karnevala tako i veselo mnoštvo misli da preuzima borbu za suverenost. No, ako bi ta borba bila borba protiv ugnjetavačke klase i jarma imperijalizma, tada bi naišla na puno veći otpor od pukog moralnog osuđivanja.
Put ka suverenosti
Nikada od trbuhozboraca kapitalista nećete čuti ništa što bi ugrožavalo njihove gazde jer suverenistička borba nije u njihovom interesu. No tu s druge strane imamo ljevicu koja bi trebala prokazivati to lažno domoljublje, no nažalost ona bježi od suverenizma kao vrag od tamjana, valjda bojeći se svoje latentnosti da ne pobjegne u neki šovinistički nacionalizam. Tako da umjesto antikapitalističke tj. anti-imperijalističke borbe, liberalna ljevica se fokusira isključivo na socijalna pitanja, ne dovodeći strukture sistema u pitanje. Takvu ljevicu prokazali su još davnih dana oci Marksizma.
“Jedan dio buržoazije želi otkloniti socijalna zla, kako bi osigurao opstanak buržoaskog društva. Ovamo spadaju ekonomisti, filantropi, humanitaristi, popravljači položaja radničke klase, organizatori dobrotvorstva, zaštitnici životinja, osnivači trezvenjačkih društava, budžaklijski reformatori svih mogućih vrsta. Ovaj buržoaski socijalizam izgrađen je u čitave sisteme.”
(K. Marx i F. Engels, Manifest komunističke partije)
Tu leži srž frustracije masa kad se kaže “Svi su oni isti!” Da, svi su oni buržuji, zato su u očima radničke klase isti, kao i njihove estetske borbe u koje nas žele uvući.
Buržoasku ljevica ne vodi našu borbu, a buržoaska desnica nije prijatelj slobodne zemlje. Oni se poput našeg hrabrog bana zavuku pod suknju svojih gospodara i iz te sigurnosne zone izmišljavaju razne državne neprijatelje. Ta desnica je materijalno uvjetovana i ne može shvatiti da jedino socijalizam znači suverenizam za zemlju u polukolonijalnom položaju.
“Ako sutra uklonite englesku vojsku i podignete zelenu zastavu iznad Dublinskog dvorca, osim ako se ne posvetite organizaciji Socijalističke Republike, vaši će napori biti uzaludni.Engleska bi vam i dalje vladala. Vladala bi vam putem svojih kapitalista, putem svojih zemljoposjednika, putem svojih financijera, putem cijelog niza komercijalnih i individualističkih institucija koje je zasadila u ovoj zemlji i zalila suzama naših majki i krvlju naših mučenika.Engleska bi vam i dalje vladala do vaše propasti, čak i dok vaše usne licemjerno odaju počast svetištu one Slobode čiju ste stvar izdali.”
(J. Connolly, Socijalizam i nacionalizam)
Dakle, prvo nam je potrebno ukloniti stranu vojsku, odnosno izvući Hrvatsku iz imperijalističkog stroja NATO saveza gdje hrvatski vojnici ratuju po svijetu u službi imperijalizma kao i prije 100 godina za Austrijsku imperiju. Jer od te službe kao i prije 100 godina ne dobivamo ništa, još štaviše, prisiljeni smo po novom izdvajati čak 5% BDP-a za naoružanje imperijalističke vojske [6]. Da ne dobivamo ništa od tog saveza vidjeli smo kad se usred Zagreba srušila nepoznata letjelica od 6000 kg, bez da je zapovjedni centar saveza reagirao. Sreća u nesreći je bila da se je letjelica srušila u park te je cijeli događaj vrlo brzo utišan, ali park je bio svega 50 m od studentskog doma, te je nesreća mogla imati tragične posljedice. Nikakvo očitovanje niti adekvatna istraga oko tog događaja nije pokrenuta od strane NATO-a, jedino što smo od svega dobili je izjava da su “pratili putanju objekta” [7]. Ovakva reakcija ne treba čuditi jer za njih je Hrvatska isto što za Britance Indija u svjetskim ratovima, kolonijalno skladište topovskog mesa.
No kao što je rečeno, iako vojska ode, imperijalizam će ostati. Njegov institucionalni okvir u vidu EU koji omogućava, kao što je prethodno objašnjeno, eksploataciju hrvatskih dobara će i dalje biti prisutan, tako da ga je nužno napustiti na putu prema suverenosti. Takav sustav nije moguće reformirati jer on je upravo i napravljen da bi služio svojoj funkciji koju danas ima. Europa nije u krizi radi “europskih vrijednosti”, što god one bile, već je u krizi jer se imperijalizam više nema kamo širiti bez ponovne podjele svijeta. Ni jedna navedena desničarska stranka više nije euroskeptična, već naprotiv, pozivaju na spas Europe, pozivaju na poštivanje rezolucija Europe. Čak zaštitno lice hrvatske desnice, Thompson šalje poruku Europi sa svog mega koncerta u Zagrebu: ‘’Zato možemo odavde poručiti Europi da se vrati svojim korijenima, tradiciji, svojim kršćanskim korijenima, jer jedino tako može biti ponovno snažna!” Dakle, naše samoprozvane suvereniste ne muči eksploatacija Hrvatske, već što eksploatatori ne gaje tradicionalne vrijednosti. Možda ne gaje hrvatske običaje, ali da gaje tradiciju odnosa prema Hrvatskoj to im se ne može poreći. Hrvatska je od, često od desnice isticanog, “Antemurale Christianitatis” tj. predziđa kršćanstva, dakle ne jezgre, ne ni zida već onog područja ispod zidina, izvan grada, na periferiji, postala rivijera. Ali nije postala rivijera kršćanstva, pošto to nisu današnje vrijednosti Europe, već rivijera imperijalizma. Dakle, ne jezgra, ne ni zid, već ono područje na periferiji gdje se buržoazija iz jezgre dolazi odmoriti od svakodnevnog eksploatiranja.
Raskid s tim institucijama značio bi raskid s institucionalnim imperijalizmom, no ne i rušenje imperijalizma. Da bi iskorijenili imperijalizam potrebno mu je oduzeti sve eksploatatorske alate. To bi ponajprije značilo nacionalizaciju ključnih sektora, a zatim i postepeno ukidanje tzv. slobodnog tržišta koje slobodno dopušta eksploataciju Hrvatske od stranih korporacija. No tržište je nemoguće ukinuti bez ukidanja privatnog vlasništva. Samo podruštvljavanjem privatnog vlasništva će radnička klasa Hrvatske biti na putu da postane svoj gospodar. Tu se postavlja sljedeće pitanje, i da se Hrvatska riješi okova Europske unije, da se oslobodi NATO sluganstva, da nacionalizira ključne sektore, da ukine slobodno tržište i da ukine privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, hoće li tada Hrvatska biti suverena? Odgovor je negativan. Zašto? Iako bi se napravili ogromni koraci prema suverenosti, ako bi državom nastavljala diktirati buržoazija, to bi bila još jedna etatistička tvorevina poput Jugoslavije, s tehnokratskom upravom, koja bi neizbježno ponovno prodala suverenizam. Iz toga proizlazi nužnost za konačno svrgavanje buržoazije i njene diktature, te uspostavljanje vlasti najprogresivnije klase društva, odnosno uspostavljanje diktature proletarijata. Jedino uspostavljanjem diktature proletarijata nad državom može se očuvati postignuti napredak. Jer ako mislite da sve gore navedeno možete postići referendumima i će odluke tog referenduma biti ispoštovane od EU i NATO saveza, da će strani i domaći kapitalisti mirno promatrati kako im oduzimate njihov plijen, onda se grdno varate. Upravo je zbog tog prijelaza ili ti revolucije, koja će po prirodi biti vrlo dramatična, nužno uspostaviti diktaturu proletarijata nad državnim aparatom. Iskoristiti sve njegove mogućnosti kako bi se očuvalo dostignuto stanje od ponovnog prevrata buržoazije. To može ostvariti samo ujedinjena radnička klasa. Srećom, radničkoj klasi zajedništvo nije strano i kolektivna svijest je vrlo prisutna, koliko god ju neoliberalna propaganda pokušava atomizirati. No ono što nam je danas ostalo od zajedništva su zajedničke proslave sportskih uspjeha, a ono što nam treba je zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.
Izvjesnost takvog radikalnog zaokreta ne može se prepustiti stihiji, već se mora graditi. Za gradnju su potrebni graditelji, odnosno najnapredniji slojevi radničke klase koji bi predvodili i usmjeravali mase u borbi protiv imperijalističke eksploatacije. Ti najnapredniji slojevi nisu iz buržoaske ljevice ni desnice, to nije ni reakcionarna sitnoburžoazija, već ljudi radničke klase koji su umorni od stanja u kojem se nalaze. Te ljude treba organizirati u avangardnu partiju, teorijski ih potkovati i zajedno djelovati protiv domaće buržoazije i stranih sila. No, kao što sam ranije naveo, taj zaokret donosi za sobom rijetko viđeni val reakcije, što strane, što domaće, ali istovremeno nosi i povijesnu šansu za zemlju ljudi koji žive od svoga rada.
Da, mi jesmo rođeni u vrijeme slobode, ali slobode buržoazije. Slobode da buržoazija ima pravo naše resurse, našu industriju, naša polja, našu radnu snagu prodati u bescjenje. Hrvatska je slobodna jedino u pogledu da sposobna radna snaga slobodno odlazi iz zemlje. Skoro 400 000 ljudi je napustilo “slobodnu” Hrvatsku u njenih 10 godina članstva u EU [8]. Domaća buržoazija nije se obranila od imperijalizma, već je postala njegovim posrednikom, kompradorom.
“Zastava nacionalne nezavisnosti i nacionalnog suvereniteta bačena je ’’za bort’’. Nema sumnje da misija podizanja te zastave pripada vama, predstavnicima komunističkih i demokratskih partija, i da je ponesete dalje, ako hoćete da budete patriote svoje zemlje, ako želite postati rukovodeća sila nacije. Nju više nitko drugi ne može podići.”
(J.V. Staljin, Govor na XIX. Kongresu KPSS-a)
Suverenost nije stvar estetike, revolucija nije stvar pustih akademskih maštanja. Zadatak povratka suverenosti nije jednostavan, ali nije ni nemoguć. Kontradikcije u Europi jačaju i dovode do neminovnog sukoba. U takvom sukobu radnička klasa Hrvatske ima svoju šansu, zajedno s radničkim klasama zemalja u istom položaju. Ovaj put radnička klasa ima priliku okrenuti svoj mač prema “Beču”, a ne biti njegova oštrica nad drugim narodima.
Bibliografija
[1]https://www.statista.com/statistics/348751/share-of-economic-sectors-in-the-gdp-in-croatia/
[4] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_12_177_3067.html
[5] https://dp.hr/wp-content/uploads/2024/03/Politicki-pogram-Domovinskog-pokreta.pdf
