Sa Svetlanom Aleksijevič nikada nisam razgovarala. U najboljem bi se slučaju našle u prostoriji u kojoj bi ona bila pod reflektorima, a ja sa svojom prijateljicom u publici. Ne bih se osjećala pozvanom da sa Svetlanom razgovaram o ratu. Ne bih se osjećala pozvanom da razgovaram o ratu ni sa kim, pa ni sa svojom prijateljicom — sve što mogu o njemu da kažem je skromno i diferencirano, kako to Nijemci, šampioni u kulturi sjećanja na zalasku, vole okarakterizirati. Ja samo mogu da slušam. To je najviše što mogu da učinim. Da slušam i da osjećam. I tako cijela generacija. Slušamo i osjećamo.

Sadržaj onoga što čujemo i sadržaj onoga što osjetimo ne ovisi čak ni o sadržaju samom. Ovisi o tome koliko smo sami sa sobom blizu granici ontološke mržnje i ljubavi. Kako dobro održavamo ravnotežu na svojoj granici, šta od nje činimo. Je li za nas Bosna i Hercegovina zemlja naših prijatelja i porodice, ili je za nas Bosna i Hercegovina zemlja onih nekih nepravednih drugih. Ko god mi kaže da može biti oboje, ja mu ne vjerujem. Takvi su svoju granicu ljubavi napustili.

Svetlana je sišla s bine. Spustila špagirane naočale na grudi, uzela svoju tekicu, zaklopila je, zahvalila se publici i rekla Draga publiko, vama je ljepše da uživate u ovom ljetnom danu ispred Teatra Maksim Gorki, ja sada moram da razgovaram sa nekim djevojčicama. Sjela je do mene i moje prijateljice, zarila mi mokri dlan i nokte u mišku, i u mrak rekla:

“Pišem knjigu o ratu… Ja, koja nisam voljela da čitam knjige o ratovima, mada je u mom djetinjstvu i mladosti svima to bila omiljena lektira. Rat su svuda spominjali: u školi i kući, na svadbama i krštenjima, u praznicima i na pomenima. Čak i u dječjim razgovorima”.

Ne znam šta sam joj odgovorila. Sjetila sam se priče Gromovo đule. Učinilo mi se da upravo počinje moje učešće u mojoj prvoj nezgrapnoj polemici sa autorom teksta. Ali bio je mrak. Pa ona više nije bila bitna. Čini mi se da sam joj rekla:

– Predaleko od ideje rata, ne govorim o njemu. Razmišljam i razgovaram o njemu, ali ne govorim. Ja nemam to iskustvo. Nemam iskustvo rata. Ni kao beba. Moje tijelo ga možda osjeća, moji zubi započeti na mliječnom prašku i gladnom majčinom mlijeku, ali ja ne. Moja prijateljica ga se sjeća, on prožima njeno biće, a bila je daleko od doma. Ona osjeća rat kao što ga moje tijelo osjeća. Rat je bio uvijek prisutan, ali ja sam odlučila da o njemu ne pišem. Ja ga ne spominjem u aplikacijama za programe za mlade u Evropskoj Uniji Americi i Drugdje. Ja ga ne činim svojim jer je za mene to sramota. Nije me sramota rata nego me sramota svojatati ga. To je moja jedina sramota. Meni ništa nije ofirno osim toga. Ja nisam dijete rata. On je bio, ja sam rođena kada i Dejtonski mirovni sporazum. To mogu spomenuti. To je moja stvarnost. To je drugačije od rata. Ja sam dijete svojih roditelja. To sam ja. I, eto, slučajno sam dijete mirovnog sporazuma. To mogu spomenuti. A voljela bih da sam dijete mira. I to mogu spomenuti. Dajte mi stipendiju. U mirovnom sporazumu znanja nema. A ono meni treba. Ja sam, ni za vas ni za sebe, ali i za vas i za sebe, dijete mirovnog sporazuma. Vi ne znate moj mirovni sporazum i ne znate mene, ali znate reagovati na dijete mirovnog sporazuma. Stipendija. Mirovni sporazum. Volim ga i mrzim ga više od mira ispred Teatra Maksim Gorki.

“Nismo znali za svijet bez rata, svijet rata je bio jedini svijet koji poznajemo, a ljudi rata — jedini nama poznati ljudi. Ja ni sada ne znam drugi svijet ni druge ljude. A jesu li oni nekad postojali?”

Ni ja ne znam za svijet bez rata, moje djetinje misli su bile misli djeteta koje odrasta okruženo ljudima rata. Misli moje generacije u dijaspori nisu bile drugačije. I oni su poznavali ljude rata. Ti ljudi ih nisu podučavali u školama, ali tamo negdje, ljudi rata su bili njihovi ljudi.

Upoznala sam ljude nerata. Sa ljudima nerata idem jesti tajlandsku supu, učestvovati u dobronamjernoj razmjeni sobnih biljaka, sa ljudima nerata biram islandski kapućino i pričam o banalnosti kontinentalnog poimanja rase. Nemoj mi reći da su ljudi nerata isto tako ljudi rata — ja od njih nisam iskusila sposobnost odmicanja od stvarnosti kojoj smo mi naučeni. Ali za razliku od ljudi rata, djeca mirovnog sporazuma taj odmak od stvarnosti koriste isključivo na dva načina. Ili ga osjetimo u našoj težini naspram razgovora sa međunarodnom djecom. Ili ga uopće ne osjetimo, ali zahvaljujući njemu mislimo da smo u pravu. A sa ljudima rata, kod njih je drugačije. Na sve gledaju kao s nekakvim oproštajnim, tužnim pogledom[1]…Sa njima se pjeva. Sa ljudima rata se ide kući. Idu kući oni koji izlaze iz rata[2].

“Na sve gledaju kao s nekakvim oproštajnim, tužnim pogledom… Kao odande… Nemaju potrebu da obmanjuju druge ni sebe same. Jasno im je da čovjek ništa više ne može da posmatra bez misli o smrti. Njena tajna je iznad svega. Rat je suviše intimno preživljavanje. I tako beskrajno, kao i čovjekov život…”

– Rat je suviše intimno preživljavanje, ali on je zalutao u svaku poru javnog. Jedan nasilnik iz srednje škole, Adis… Adisov otac je bio na liniji kada se on rodio. Vratio se jednu noć. Adis mu je pružio ruke da ga zagrli, znao je da je to tata, ali otac mu je umjesto zagrljaja dao šest mevludskih bombona koje je i njemu neko tutnuo u džep uz bljesak oružja. Adisovi su mama i tata oduvijek sjedili u tišini, osim kada bi ga ona pitala šta ćeš jesti, ili kada bi se on derao na nju jer želi da je voli, a ne umije. Adisova majka je tukla Adisa da bi ga potom gušila zagrljajima do kasno u noć. U srednjoj, kada bi Adis pomislio da je neko peder, tukao bi ga, a isti poriv za nasiljem dobio bi kada bi vidio nježnost ikoga čiji je moralni kompas na bilo koji način bio drugačiji od njegovog. On sam nije bio siguran kakav je to kompas ali mislio je da će ga razbistriti karijerom u političkoj stranci koja nije dijelila zagrljaje ali je dijelila mevludske bombone.

– Svetlana, rat nema žensko lice, ali muškarci imaju ratne priče koje podsjećaju na ženske. Oni ih, doduše, ne govore. Pričaju o hrabrosti u ratu. To su ljudi rata. A Adis, on je daleko od rata, a on je daleko i od svoje granice ontološke ljubavi. On se ne sjeća hrabrosti u ratu, ali misli da je zna. On ne hoda sa ljudima rata. On nije čovjek rata. On ne ide kući iz rata. On se čak ne bori ni za ontološku granicu mržnje i ljubavi, što su mnogi, zavarani bijesnim retorikama, radili. On ne hoda po njoj. On je ne vidi. On se vozi autom kroz grad i glasno pušta Erdoganovu izbornu himnu. On slika mural Anti Paveliću. On stanuje u studentskom domu Radovan Karadžić. On nema pojma ni o čemu. On čak ni ideologiju ne razumije jasno. I on je dijete mirovnog sporazuma.

“Hrabrost u ratu i hrabrost misli, to su dvije različite hrabrosti. A ja sam mislila da je to jedno te isto”

– Hrabrost u ratu i hrabrost misli, to su dvije različite hrabrosti. A ja sam mislila da je to jedno te isto.

Izgovorile smo skupa, svaka za sebe, sve tri, moja prijateljica, Svetlana i ja. Ona je nastavila,

“Čovjek je veći od rata… pamtim upravo ono gdje je veći. Njime rukovodi nešto što je jače od istorije. Ja treba da gledam šire- da pišem istinu o životu i smrti uopšte, ne samo istinu o ratu. Nesumnjivo je da je zlo sablažnjivo. Ono je vještije od dobra. Primamljivije. Što dublje ponirem u beskrajni svijet rata, sve ostalo postaje bezbojno, postaje običnije od običnog. Sada razumijem usamljenost čovjeka koji se vratio odande.”

– Postoji toliko priča mladih ljudi koji proživljavaju rat. Različite su. Intimne priče boli i straha, ove dvije apstrakcije duboko ukorijenjene u stvarno na našim prostorima. Poimanje rata je toliko intimno da generalizacije ne smiju imati pripadanje. Ali daleko od apstrakcije i daleko od stvarnosti rata nalazimo se mi, djeca mirovnog sporazuma. Najaktivniji smo glasači i potom najaktivniji emigranti iz države. Mnogo poslušni političkim opcijama koje nam se nude ili mnogo neposlušni, baš kao i naši drugari diljem nove Evrope, koja nikada više nije ličila na dejtonsku Bosnu: neoliberalne, neinformisane, u isto vrijeme afektima i nezgrapno izvedenom protestantskom etikom vladane Evrope. Vajani u neoliberalne nacionaliste i beskrajno neinformisani postajemo tijelo Bosne i Hercegovine. Nijedna laž nije održiva. Mržnja u Bosni i Hercegovini je laž. Mi smo generacija odgojena na laži. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja odlazi. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja se protiv nje bori. Nijedna laž nije održiva, mi smo generacija koja u nju vjeruje. Sve smo to mi, a ništa ne znamo.

U našoj zemlji znanje je sakriveno. Naše poimanje rata završava na mržnji ili na ljubavi. Znanje bi približilo mržnju ljubavi. Jer je mržnja u Bosni i Hercegovini laž.

“Ja sam dugo bila knjiški čovjek kojeg je stvarnost plašila i prizivala. Od nepoznavanja života, javila se smjelost. Sada razmišljam, da sam bila realnija, da li bih se bacila u ovakav bezdan? Kako se to dogodilo- od neznanja, ili od osjećaja puta?Jer osjećaj puta postoji…”

…završila je Svetlana naš razgovor. Izašle smo ispred teatra Maksim Gorki i uputile se svojim kućama sa ove strane Zida. Ja sam se osjetila hrabra i bačena u bezdan.

Svi citati Svetlane Aleksijevič mogu se naći u predgovoru knjige Rat nema žensko lice.

[1] Svjetlana Aleksijevič, Rat nema žensko lice.

[2] Ljubav u ratu

To je ići kući

A idu kući

Oni koji izlaze iz rata

Ilija Ladin

Nakon nekolicine razočarenja na koja je već navikla, Frida Kahlo je, ove iste sedmice prije osamdeset godina, otputovala u njoj već dobro poznatu Sjevernu Ameriku da otvori svoju prvu njujoršku izložbu u Galeriji Julien Levy. Leon Trotsky, prijatelj njene kuće, i ona, par mjeseci ranije, završili su svoju strastvenu ljubavnu vezu. Trotsky je u Meksiku, već van Fridine i Diegove Case Azul, očekivao svoju smrt, a smrt se nad njim nadvijala jasno koliko i nad demokratskom i socijalističkom Evropom: osnivačka konferencija Četvrte internacionale panično je i sa čvrstom namjerom održana te jeseni na periferiji Pariza, prkoseći međunarodnom svjetskom poretku koji je već godinama prije upućivao na trijumf fašizma nad mirom. Trotsky, njen osnivač i član predsjedništva, nije joj mogao prisustvovati. Oslabljeni, internacionalisti su ponavljali, kapitalizam će biti kraj demokratije, demokratije ne može biti bez socijalizma, socijalizma ne može biti bez demokratije…godinama poslije njih, Evropom je odjekivalo: pod hitno nam treba revolucija svakodnevnog života![1]

Frida je u Njujorku doživjela veliki umjetnički uspjeh i novi mali ljubavni krah, a u Parizu, u decembru, se potom ponovno razboljela, stameno opravdavši svoju titulu prvakinje u boli[2]. Frida, drugarica strasti, odanosti i životnosti, pisala je u Americi, „Ovdje u Gringolandiji svima je najbitnije da imaju ambiciju i da postanu netko… iskreno, ja nemam nikakvu ambiciju da postanem itko“… i, potom, pod francuskim nebom, „Vrijedilo je doći ovdje bar da vidim kako Evropa trune… takvi ljudi — beskorisni, dokoni — su razlog za sve Hitlere i Mussolinije ovog svijeta.“[3]

Berlin, nedjelja, 21.oktobar 2018

Sjever Njemačke ne obećava ništa osim mnogo birokratije i prazne zabave. Sve ostalo je na tebi. „It’s what you make of it“, mudro će moje imenjakinje sa raznih kontinenata. To je jedina suštinska razlika između Berlina i Sarajeva. Sarajevo nije ono čime ga napraviš, jer se u njemu svi simboli sudaraju čineći te, bez obzira na tvoju svakodnevnicu. Ostalo je sve isto: samo nisam sigurna je li uzrok generacijski ili geografski. Ne postoji neka razlika između mladih u Domu Mladih i mladih u pomodnim boiler room-ovima berlinskih podruma. Na isti način su odustali od stvarnosti. Iza decenijskog njihanja u minimalnom ritmu sigurno se krije okušenje u vječnom projektu mladosti, ali i jedna specifičnost. Svako prožimanje informacija, kojih je više nego ikada, zamijenjeno je odlaskom u sneno stanje neosjećanja. U Berlinu je epicentar znanja i otpora fašizmu, ali ne znam ko će mu se odupirati kroz par godina, kada su već sada koncept individualne odgovornosti preuzeli šareni derivati identitarnih politika (upcycle! fair trade! Bio-češljevi za vaške vaših najmlađih!), ostavljajući malo prostora za promišljanje svakodnevnice kao cjeline. Dokolica oba grada romantična je i izdaleka i izbliza, ali je sloboda uma i u jednom i u drugom očito uvijek išla ruku pod ruku sa foliranjem. Znanja, doduše, ovdje ne fali. Ipak, it’s what you make of it.

Red vlada u Berlinu![4] Red vlada u Sarajevu. „Bijah, jesam, bit ću“[5], čuje se u offu, kao trap muzika, kao minimal tehno. Nosi sa sobom teške poruke koje slabo čujemo, zabavljeni dosadom, nepoznavanjem stvarnosti, djelimičnom odustajanju od emocije i nezgrapnom lažiranju unutrašnjeg i vanjskog mira. Šta hoće ti millennialsi, već je odavno postalo retoričko pitanje i opće mjesto.

Prag, ponedjeljak, 22. oktobar 2018.

Već godinama se skriva iza bar osamnaest hiljada komada điđa. Zove se Miloš i priča mi priču koju je on već mnogo puta ispričao a ja već mnogo puta čula, iako ne od njega. Stari šezdesetosmaš bistrih plavih okica, ugostio nas je u svom antikvarijatu kao da je usred Beograda ili Sarajeva. „Zmije“ — govori — „nije ih bilo oko Trnova a vidi, urezane su u sve ove gusle“. Skida jednu, pa drugu. Prelazimo prstima preko prašnjavih dokaza o 1918. godini u našoj zemlji. U povjerenju mi kaže da je Hercegovac. Hoće da živi sto godina. Prijateljica i ja odlazimo prije nego što ga s kafe prebaci na rakiju, i sve što s njom slijedi. Znamo, to je preteško za evropsku dokolicu i nepotrebno u ovaj lijepi praški dan dvadeset i prvog stoljeća. Čuvamo energiju za nešto trenutnije.

U sedmici osnivanja Četvrte internacionale, profesorica emeritus njujorške New School for Social Research, Agnes Heller, imala je devet godina. U sljedećih devet uspjet će skokom u Dunav izbjeći deportaciju u Auswitz, potom studirati hemiju, filozofiju i kulturu. U narednih devet, Agnes je postala najproblematičnija studentica mađarskog filozofa Gyorgy Lukacsa, a onda i prijetnja za totalitarijanizmu sklonu Mađarsku. Agnes Heller je na jedan važan datum bila u Pragu: „68e, sve moje ideje su se potvrdile. Mi (Istočna Evropa) ne trebamo političku revoluciju, mi trebamo životnu revoluciju, revoluciju u svakodnevnici. Mi ne trebamo preuzeti moć ili imati proletersku revoluciju. Mi moramo promijeniti svoj život…68e, ljudi su po prvi put učestvovali u protestima ne da bi promijenili postojeći društveni poredak već da bi uspostavili bolji život unutar postojećeg“.[6] Agnes se još uvijek rado vraća u Prag. U Budimpeštu možda uskoro opet neće smjeti.

Na Metronomu zastanemo da se divimo netaknutom gradu. „Nisam upoznao nijednu curu u Pragu koja zna ko je Artur London, revolucionar, obavještajac, izdajnik i ljubavnik“, rezignirano će naš prijatelj gledajući na Žižkov u daljinu. „Pa ne znamo ti ni mi u Sarajevu, a vidi kako se lijepo družimo“, skladno uzvraćamo.

Sarajevo, srijeda, 24. oktobar 2018

Nisam uzela biciklo. Nakon sunčane jeseni u Evropskoj Uniji, sarajevski su mi se smog i magla učinili prezahtjevnim za vožnju. Klimave stolice u zgasitoj galeriji naziru se iz svakog ugla ulice. Ništa ne funkcioniše i sve nastavlja da bude. Izbori su prošli očekivano loše i neočekivano dobro i sve što je uslijedilo je, ove godine, utješno poznato. U meni i moja tri sugovornika tinja nešto što ne možemo drugačije artikulisati osim puni nade i bez odgovora jedni druge vrlo pitati, „vrijedi li ostati ovdje?“ Voljela bih da su njih troje predsjednici moje domovine.

Ideološka zbunjenost nastala kombinacijom apsolutnog neznaja i relativnih strasti, čini se, jedina sprječava fašizam da u svom najnovijem izdanju postane moderan i ovdje. Stari problemi nadvladavaju odjek međunarodne huje nastale iz izobilja; informacije dolaze u poluobliku. Naš razgovor je stvoren između svakodnevnice i velikih ljudskih ideala, ne jer smo utopisti, već jer volimo i znamo o čemu pričamo. U jedno ne sumnjamo, kao ni naši prethodnici. Mislimo da je ovo početak nečega većega. „Ako ničega, onda mnogo lijepog prijateljstva“, tješim sebe uvjerena u njegovo dugo trajanje i inteligentnu prećutnost. „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ lomilo se Mrkonjić Gradom prije sedamdeset pet godina. „Smrt fašizmu,sloboda narodu“, sjedaju moji predsjednici na bicikla i odlaze kući.

Budimpešta, petak, 26. oktobar 2018

„Pazi da ne ugaziš u govno“- oprezan je moj domaćin dok skakućemo po pločniku nedaleko od Željezničke stanice Keleti. Pretprošli put kada sam ovom prijatelju, posljednjem studentu budimpeštanskog Centralnog Evropskog Univerziteta, bila u posjeti, beskućnika je na ulicama grada bilo mnogo; prošli još više, ovaj put nijedan. Spominjati zakon protiv pomoći izbjeglicama, crno-bijele plakate sa kojih se smiješi Soroš a na nerazumljivom jeziku piše „Jevrejin se neće posljednji smijati“, sve ljude koji su beznadežno spavali u Budimovim metro stanicama koje su sada beznadežno prazne, čini se neispravnim. Neispravnim, kao i ne spominjati išta od toga. „Govna su“, uvjeren će drugar, „na trotoaru, jer nemaju gdje drugo biti“. U Budimu i u Pešti sve tri postojeće zelene površine ograđene su visokim žičanim ogradama. Psima, beskućnicima, izbjeglicama i svima koji odstupaju od ideje uzornog mađarskog građanina koja, čini mi se, neće još zadugo ostati bezbrižno nedefinisana, korištenje parka je zabranjeno.

Baš ove sedmice, i u ovom gradu, završava polugodišnja izložba originalnih radova Fride Kahlo. Već je vidim kako ljuta i demonstrantivno stupajući ulazi u Mađarsku Nacionalnu Galeriju, turisti vrište zbog njenog za nas egzotičnog i iz jasnih razloga onosvjetovnog Dia de los Muertos izgleda, Evropljani pod meksičkim maskama padaju u nesvijest, a ona skida svoju posvetu Trotskom sa zida, stavlja je pod mišku, pljuje pred osoblje koje dan prije nije pustilo momka da kupi kartu sa popustom za Talijane jer mu nisu vjerovali da je tako tamne kože zaista pravi Talijan, i na svim jezicima ovog svijeta, bez izuzetka mađarskog, kaže najtežu, stoljetnu kletvu obrazovanih i odmjerenih žena koje je sebi biografijom, u najmračnijim vremenima, mogu priuštiti: sram da vas bude!

Berlin, srijeda, 31.oktobar 2018

I prije osamdeset, i prije sto, i prije pedeset i prije sedamdeset pet godina, bila je ovo revolucionarna sedmica. Ne znam kakav čovjek može drugome zamjeriti uživanje u okruglim brojevima i obilježavanje godišnjica. To je tako socijalizirano, ljudski. Možda automatizirano, ali se još uvijek ne stidi patosa i odolijeva generacijskim trendovima. Kako to mogu tako olako tvrditi? Evo kako.

Čudom smo se čudili, svi mi iz ove priče, u svakom gradu, otkud tolika nova pomama za Harry Potterom. Prvo izdanje Harry Pottera napunilo je 20 godina. Ni mladi, ni stari, već samo millenialsi, ponovo ga čitaju u svim uglovima ovih dijelova Evrope.

I prije osamdeset, i prije sto, i prije pedeset i prije sedamdeset pet godina, bila je ovo revolucionarna sedmica. Ja ću i ovu iz 2018. takvom pamtiti ispostavi li se da se bar ispod obilježavanja dvadesete godišnjice od izlaska Harry Pottera za moju generaciju krije uspješno ponavljanje lekcije o tome kako sebe i zajednicu braniti od mračnih sila: prvo, prijateljstvom, pa onda dopuštanjem emociji, pa i patetici, da od svilenog tračka postane moćno svjetlo.

[1] Mckenzie Wark, The Spectacle of Disintegration, maj 2013. Verso Books, London.

[2] Vidi Slavenka Drakulić, Frida ili o boli, 2009. Profil, Zagreb.

[3] Oba citata preuzeta su iz kolekcije pisama Fride Kahlo.

[4] Rosa Luxemburg, Order Prevails in Berlin, januar 1919. Rote Fahne, Berlin.

[5] Rosa Luxemburg, Order Prevails in Berlin, januar 1919. Rote Fahne, Berlin.

[6] Agnes Heller. Post-marxism and the ethics of modernity, mart 1999. Radical Philosophy, London. Intervju

Prva

Već više od dvije sedmice moj dan izgleda ovako: čučim pred bibliotekom, buljim u podzemnoj, griješim u banalnostima na poslu, a pored mene prolazi novembar i ja na temu pomirenja i suočavanja s prošlošću ne znam postaviti nijedno pitanje, kamoli započeti odgovor. Je li jednostavno oprostiti? Je li za oprost potrebna pozicija žrtve i pozicija počinitelja? Da li je kolektivni oprost, i s druge strane, kolektivno suočavanje sa prošlošću, uopće moguće? Kako nije, ako se, recimo, dvoje ljudi nekako tako lako mogu pomiriti? Je li se oni stvarno pomire, ili je u konačnici pomirenje moguće dobiti samo u zauzvrat za neophodnu praktičnost? Zar to nije tužno? Zašto više novinara u našoj zemlji ne vodi intervjue kao što ih vodi Tim Sebastijan? Je li suočavanje sa prošlošću kada ribamo latinične i ćirilićne saobraćajne znakove? Je li suočavanje sa prošlošću kada tvrdimo da moramo više diskutovati a onda ne diskutujemo? Je li pomirenju mogu doprinijeti svakako dobra i vrijedna djeca i budući lideri na radionicama za mlade? Krije li se pomirenje možda negdje drugo? Može li se onda uopće doći do njega? Kako sam ja doprinijela suočavanju sa prošlošću? Doprinosim li mu unutar neke nacije ili države ili samo kao osoba? Doprinosim li mu uopšte, u ovom gradu? Ako ja opraštam, a meni neko ne, šta sam ja u tom odnosu? Je li možda oprost samo pitanje moći? Imaju li ova pitanja više veze sa temom pomirenja i suočavanja s prošlošću, ili citiram treću sezonu serije Seks i grad?

Zarobljena između literature o historiji moje domovine, udžbenika o teorijama ličnosti i fragmenata visoko stilizirane serije kojoj se generacije u neznanju egzistencijalistički orjentiranih žena obraćaju u trenucima kada ništa drugo nema smisla, osjetila sam se, pretpostavit ćete, kao Keri Bredšo. I couldn’t help but wonder, ima li išta seksi u suočavanju sa prošlošću? Poučena iskustvom i daleko od doma, nisam se usudila postaviti ni to pitanje.

Druga

U Njemačkoj su prije nekoliko dana objavljeni rezultati upitnika koji je nastavak od 2002. do 2014. provođenog istraživanja “Bijeg u autoritarno: ekstremno desničarske dinamike usred društva”[1], profesora Olivera Deckera i Elmara Brählera sa Univerziteta u Lajpcigu. Studija, i upitnik, su se fokusirali na istraživanje dimenzija anti-demokratskih stavova u njemačkom društvu. Ispitanici su, između ostalog, testirani pitanjima koja upućuju na to koliku količinu šovinizma, neprijateljstva prema strancima, antisemitizma, socijal-darvinizma, opravdavanja nacional-socijalizma i odobravanja diktatorskog režima oni kroz svoje odgovore demonstriraju. Na skali od jedan do pet, ispitanici su izražavali svoje neslaganje ili slaganje sa tvrdnjama poput, “I danas je utjecaj Jevreja u našoj zajednici prejak”, “Postoje vrijedni i bezvrijedni ljudski životi”, “Njemačkoj treba jedan jak führer”, “Čovjek se osjeća kao stranac u svojoj zemlji kada Muslimani počnu dolaziti”, i slično. Od 2014. do 2018., broj ispitanika koji se slaže sa posljednjom izjavom porastao je sa zapanjujućih 45 posto na deprimirajućih 55 posto. Visoke vrijednosti nijemci su dostizali u svim dimenzijama ovog istraživanja, a profesori posebno ističu korespondiranje ličnosti sa odabirom političke stranke. Od skupine osoba koje su se izjasnile sa najviše autoritarne vrijednosti, većina ih se opredijelila za partiju Alternative für Deutschland. Društveni status i klasa, suprotno popularnom mišljenju, nisu imale značajnu vezu sa odabirom partije. Količina šovinizma, neprijateljstva prema strancima, i već pobrojanim disciplinama, s druge strane, iznimno je korespondirala sa odabirom AfDa kao poliitčke opcije.[2] Međutim, nije se za zavarati da autoritarne vrijednosti postoje samo na desnom političkom spektru — Adornova[3] vizualizacija osobe koja se od pasa na gore klanja autoritetu, a od pasa na dole čizmom gazi slabijeg, svakodnevna je slika osobe koja se da prepoznati i među našim prijateljima, porodicom i drugim članovima društva koji možda uopće nužno i ne glasaju.

Koncept autoritarne ličnosti konstruisan je prije nešto više od pola stoljeća, a razvio ga je Theodor Adorno, visoko obrazovana izbjeglica iz Njemačke u Ameriku i potom nazad, uz pomoć svojih kolega sličnih sudbina.[4] Model je danas opće mjesto, ali je operacionalizacijom u različitim društvenim kontekstima, pa tako i post-jugoslovenskom, postao vrijedan indikator količine anti-demokratskih vrijednosti u nekoj zajednici. Slično istraživanje lajpciškoj studiji; doduše, uvijek na malim uzorcima i sa neuporedivo više limitiranom metodologijom, u Bosni i Hercegovini urađeno je u nekoliko navrata. Posljednje takvo je, u suradnji sa profesorima psihologije sa Univerziteta u Banja Luci, finansirala njemačka fondacija Friedrich Ebert. “Glavni faktori odgovorni za razvoj autoritarnog sindroma kod pojedinca su sadržani u hladnoj vaspitnoj klimi i rigidnoj metodologiji vaspitanja djece u porodici. Iako je ova studija pobudila ogroman interes i podstakla veliki broj razmatranja autoritarnosti, jedan od njenih osnovnih postulata je ostao više nego zanemaren…. Cherry i Byrne (1977) i Todosijević (1996), iznose mišljenje da zanemarivanjem osnovnog konteksta u okviru kojeg se uspostavlja autoritarna struktura ličnosti gubimo mogućnost da ostvarimo i praktičnu dobit od istraživanja autoritarnosti.”[5] — korektno je sumiran Adornov model i njegov razvoj u ovoj publikaciji.

Ovo ljeto, Berlin i ostatak zemlje krasili su propagandni posteri partije AfD koji su im, između ostalog, pomogli da dospiju u sam Bundestag: fotografija stomaka trudnice preko koje piše “Deutsche? Machen wir selbst”[6] i plejada već klasičnih ksenofobnih ispada koji su u Evropi prije par godina bili skoro pa nezamislivi. AfD ne prestaje postojati, a demokrate su i dalje prestravljene od toga kako se ophoditi prema ovoj Rozemarinoj bebi.

I zaista, kako se ophoditi prema njoj? U novembru 2018. to ne samo da ne znaju demokrate; to, navodno, ne zna ni sama Alternative für Deutschland. Ovih dana, aktivnosti i izjave naših vršnjaka (mladim se u političkom kontekstu Njemačke smatraju osobe od 14 do 35 godina) koji su članovi podmlatka AfD-a, organizacije Junge Alternative, proglašene su “odvratnim” čak i od samog vrha partije AfD. AfD želi da se ogradi od Junge Alternative, jer, kako kažu, neki od članova demonstriraju groteskno nehumane stavove kroz rasističke ispade i pozive na linč i nasilje nad drugim i drugačijim. Protiv podmlatka AfDa tako je u više od šest njemačkih pokrajina pokrenut postupak zbog pokušaja narušavanja Ustava države Njemačke. A, gle čuda — neki od članova su također članovi tzv. Identitäre Bewegung, ekstremističkog pokreta koji je u Njemačkoj, u međuvremenu, većinom zabranjen. “U Berlinu se traga za Jannikom B., članom Junge Alternative, koji je u bijegu: sumnjiči se da je udario policajca ispred Ministarstva pravde tokom neuspješne akcije Identitäre Bewegung…kod jednog od članova iz pokrajine Niedersachsen pronađena je poruka u kojoj kaže da bi eksperimente na životinjama mogli zamijeniti eksperimentima na izbjeglicama” — piše njemački Zeit[7], a Alternative für Deutschland nastavlja da okuplja osobe koje šokiraju izjavama i uspješno, sa svojim kolegama diljem Evrope, nastavlja da postoji unutar demokratskih institucija.

U istom se ovom društvu održava Miss Kotti, izbor za drag queen missicu Berlina. Moji sugrađani okupani su šljokicama i srećom što svoje osobne drame i oproste ne moraju sakrivati kao da čine nešto protuzakonito i prljavo. Divim se demokratskoj kulturi i Ustavu države Njemačke: sposobnost da se apstraktno racionalizira i diferencira kroz institucije i da se kultura dijaloga njeguje kao početak i kraj svake društvene problematike bilo bi, u najmanju ruku, ohrabrujuće vidjeti kod kuće.

Treća

Kino na Potsdamer Platzu puno je mojih sugrađana. U filmu Muškarci ne plaču Alena Drljevića jedina mlada osoba je lik kojeg glumi Boris Ler. Je li Jasmin mlad? Jasmin ima najdječačkije lice. Jedino se njemu da igrati košarke. Nekada zapali. Muškarci se vole igrati, to je tako nježno predstavljeno. Scene kretnje i igre jedine su, i zloćudno lažne, pauze od beskrajno teške emocije ovog filma. Kao kada plačeš pa se zabuljiš u neku tačku pa prestaneš plakati, pa nastaviš. Jasmin je najrazigraniji i najpokretniji od svih likova — ta on Emiru Hadžihafizbegoviću (u filmu, Merimu, op.a.) pankerski ukrade neku amajliju u koju se ovaj kune i baci negdje u ponore Jahorine. Jasmin nije htio na liniju, i ljut je na sve, ali njegova ljutnja nije usmjerena na nacije. Jasmin je prošao, kako kaže, “neku bezveze obuku” i bio je previše mlad i prekratko na frontu, a možda i naprosto takav lik, da bi ga se išta nacionalno dojmilo. Ne učestvuje u društvu ni na koji način. Ali Jasmin, htio-ne htio, a i hoće i neće, pokreće sve društvene dinamike u filmu i svaku zajedničku aktivnost zavađenih pripadnika različitih armija koji su sada tu, na terapiji. Jasmin je nepokretan. Nakon fronta ostao je u kolicima. Ja sa Jasminom nemam ništa zajedničko, ali kada bi me neko pitao da kažem ko je to the voice of our generation, između Keri Bredšo i Jasmina ipak bih izabrala njega. Zar to nisu već demode, stariji glasovi, zapitat će se oni koji još uvijek prate ovu blesavu misao. Teme pomirenja i suočavanja sa prošlošću su vječne, odgovorit ću nemudro.

Četvrta

Negdje u Berlinu u devet i trideset ujutru jednog novembarskog utorka, iz nepreglednog reda božićnih aparata za hvatanje plišanih igračaka trešti operska verzija pjesme Pčelica Maja na njemačkom jeziku praćena zvukom zvončića. Prstima letim preko smartphone vijesti za taj dan. Opinion: Maybe They’re Just Bad People. Not all Trump support is ideological, najčitaniji je tekst u New York Timesu[8] tog jutra. Je li! — mrmljam sebi u bradu i kao Keri poskakujem preko neke povraćotine u gradu koji volim istom lakoćom kao ona Njujork. Ni u jednom trenutku nisam pomislila na aferu zastava u Predsjedništvu — moji prijatelji i ja postojimo paralelno sa našom državom, umorni od ali još uvijek tvrdoglavi u pokušaju da svoj mir pomirimo sa just bad people koji su, i u Njemačkoj i u Americi i u Bosni i Hercegovini, svoje zlo uspjeli upakovati u uspješne političke platforme.

[1] Studiju sufinansirao Heinrich Böll Stiftung. Dostupna na linku: https://www.boell.de/leipziger-autoritarismus-studie?dimension1=ds_leipziger_studie

[2] Svi rezultati prevedeni, sumirani i parafrazirani iz studije.

[3] Adorno, Theodor et al. The Authoritarian Personality. Harper and Brothers, 1950. Dostupno na https://onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book//lookupid?key=olbp39268

[4] Jeffries, Stuart. Grand Hotel Abyss. Verso, 2017.

[5] Čekrlija, Đorđe et al. Ličnost i društvo III: Autoritarna ličnost i društvo. FES BIH, 2017. Dostupno na https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/13989.pdf

[6] “Nijemci? Napravit ćemo ih sami.” op.a.

[7] Dostupno na https://www.zeit.de/politik/deutschland/2018-11/junge-alternative-afd-jugend-identitaere-bewegung

[8] Dostupno na https://www.nytimes.com/2018/11/26/opinion/trump-supporters-bill-white-bryan-eure.html

“Tako se Sofija, mala junakinja kratke priče, pridružuje svim onim ženskim književnim likovima koji prenose taj obrazac sve do današnjih dana, do romana s mnogomilijunskom nakladom, u kojima Ona drhti očarana tajanstvenim Njime. On će je začarati, pokoriti, poniziti i prevariti, a Ona će na kraju uskrsnuti kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja.”

Dubravka Ugrešić, Lisica

Preko glave mi je pisama. Ne samo pisama. Preko glave mi je i svih pisanih formi koje zauzimaju previše prostora. Splet okolnosti i podrške dobrih ljudi omogući ti prostor da pišeš, ili ga sama, sam, nekako izboksaš. Zavisi od situacije i od potrebe. Ljudi koji pišu su razni. Pisane forme su razne. Ipak, gipko poput lisice, koja ne zna da piše, kroz sve se njih provlači jedna te ista nit: potreba za pisanjem posebna je kategorija sebičnosti. Ovo je kategorija kojom bi, zataškavši je, mi izjednačili svoje postojanje sa pukim nagađanjem ostavljenim na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Ljubavno pismo je jedna od ovih pisanih formi. Ta tek su ovi fragmenti stvarnosti — tvoje ili njegove, njene ili vaše, tvoje i njihove — izlet u bojno polje armija sebičnosti koje potvrđuju postojanje i razaraju ga i stvaraju novo bojno polje i sade minu u dotad netaknut komad zemlje iz kojeg je slučajno, nesebično, veselo i nezgrapno rasla jedna mala blesava jela. “To su teške osude” dobacila bih sama sebi sa kauča, dok se gostim nad otvorenom knjigom Ljubavna pisma poznatih, dokono mrveći vanilin kiflicu na osjećanja Ernesta Hemingveja prema Marti Gelhorn. Ali pri svakom čitanju koje nije ometano šećerom u prahu, u ljubavnim bih pismima, pronicljivo, ne cinično, primjetila jednu posebnost. Pismo, naprosto, završava gdje i počinje: na papiru. Ljubavno pismo razara jelu, sadi minu, dovodi armije, ali ljubavno pismo nije ljubav, ono može biti njen početak, kraj i opravdanje, ali nije ljubav. Ljubav se ne usudim definisati, ali znam da se život preko pisama može odvijati tek toliko da priupita za i potvrdi njegovo postojanje.

Ne želim obznaniti da sam ljubomorna na ljubavna pisma koja ostaju sakrivena u uglu sobe da podsjećaju na nešto lijepo. Ne želim obznaniti da me ljuti kada se forma ljubavno pismo pripisuje žanru ženskog pisma (ah, bezobrazno ću uzvratiti za decenije kategoriziranja ženskog pisma u žensko, nije li sva muška književnost jedna grandiozna gesta u obliku ljubavnog pisma!). Neću reći da je ružno dobiti pismo od nekoga kome si više drag nego što bi to, zaista, trebalo biti. Nije ružno ni slati pisma ako se volite, onda su ona svojevrsne, nužno sebične, potvrde zajedničkoga… A ni kajanje koje u pismima počiva skriveno ili kao ideja vodilja nije najgora stvar na svijetu, čak i ako dolazi, kako često dolazi, od nekoga kome je jedini cilj da kajanjem spasi sebe. Pisma su u svojoj nejakosti refleksija na stvarno, reakcija. Proaktivna su utoliko jer usmjeravaju pažnju na ono što se moglo tiho povući iz stvarnosti kao nebitno. Usmjeravaju daljnju stvarnost. Skoro su kao proroci. Tako mnogo snage počiva na njima, i jedini razlog zašto je to tako je jer su lična. Ljubavna pisma su između dvoje[1], i time svaka riječ dobije poseban smisao. Pismo se piše kada se više nema šta izgubiti, a time je sve na kocki. Jedino što u pismima može biti stvarnije od stvarnosti je bol koju je ona proizvela.

Ove misli lebde nad mojom glavom godinama. Umjesto pisma uglavnom se odlučim za šutnju. Pravda ne može biti zadovoljena pisanjem, to sam naučila. Ali u odbranu pisma staje armija sebičnosti. I neka je tu. Jer da nema te armije ne bi bilo ničega, mi bismo bili samo puko nagađanje ostavljeno na čast isključivo zainteresiranim budućim naraštajima.

Zato se pisati bilo šta osim ljubavnog pisma u zemlji ličnoga, zemlji Džekine jelke, zemlji između dvoje, Bosni i Hercegovini, čini činom za nekolicinu. Ali upravo zato je bilo šta što pišemo ljubavno pismo. Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu, i ono je između dvoje. Tebe i mene. Budi iz Republike Srpske, budi iz Federacije, ali budi spremna, budi spreman, za najavnu rečenicu mog ljubavnog pisma.

Njegova najavna rečenica glasi: Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ubistvo je nešto što se odvija između dvoje. Trenutak kada tinejdžerka prelazi ulicu a bahati je badžo pokupi svojim autom je između dvoje. Nema mame da bahatom badži kaže da uspori i nema mame da zaštiti svoju tinejdžericu. Ovaj čin sebičnosti nije nikakva refleksija na stvarnost. Ne postoji ništa stvarnije. Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru.

Ovo je prvo ljubavno pismo koje napušta moju sobu i ono je između dvoje, između tebe i mene. Čin sebičnosti zadužen da me zapamti, obznani, da dokaže da je moja zemlja stvarna i da još ima priliku da bude začarana, pokorena, ponižena i prevarena, a na kraju da uskrsne kao junakinja dostojna poštovanja i samopoštovanja. Bilo bi me briga za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina živi svoju demokratsku stvarnost nebitne polu-periferne zemlje sa visokom stopom korupcije i divnom prirodom. Bilo bi mi čak i udobno u takvoj zemlji. Svakako je ne bih izjednačavala sa bilo čim ženskim. Problemi u takvoj zemlji, kao što su Džekina jelka, idiotske općinske odluke o ukidanju svakog pokušaja block partyja na osnovu mahalskih obrazaca misli, problemi poput u neznanju desno nastrojenih agresivnih junaca koji ćelave, poput smiješnih političara koji su usput i sitni kriminalci, bili bi skoro pa slavlje života. Ovakva bi stvarnost značila da smo blesavi dio globalne demokratske krize, da imamo demokratiju koju treba braniti, da se naši javni problemi skoro pa mogu takmičiti sa javnim problemima društava koja žive u izobilju. Bosna i Hercegovina bi svojom tmurnom svakodnevnicom, na svoj iščašeni način, poput Ćorkana dok hoda po rubu, slavila život. Te šarene količine boli, ta mala mjesta svakodnevnice naše, to možemo podnijeti. Ni ja ne bi na to sve izražavala baš najdublju zabrinutost.

Ali to nije slučaj, jer Bosna i Hercegovina ne može više da slavi život. Jer Bosna i Hercegovina ne živi svoju demokratsku stvarnost. Zaboravite mala mjesta svakodnevnice naše. Ovo je naprosto zemlja u kojoj se toliko laži nakotilo da je u laži bahatost postala oružje kojim se ubijaju ljudi koji su tek započeli svoje živote. Pa ove godine je u BiH od bahatosti ubijeno najmanje deset osoba u svojim ranim dvadesetima. A od bahatosti će svake sljedeće godine poginuti još najmanje toliko. Bahatost nije između dvoje. Bahatost ne smije biti između dvoje. Jer bahatost između dvoje znači ubistvo.

Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru. Zato je finalni, grandiozni čin bahatosti dehumanizirati ubistvo. Dehumaniziramo ubistvo ostavljajući ga između dvoje. Dehumaniziramo ubistvo gledajući u mrtva tijela u starkama i majici omiljenog benda. Pripisujući ga onome što je između dvoje, ostavljajući ga na bol najbližoj porodici ubijenog, odjednom se iz brižnog komšiluka naprasno politički postaviviši u odnosu na mrtvo tijelo u starkama i majici omiljenog benda, dehumaniziramo ubistvo a ljudski oblik dajemo bahatosti i nagrađujemo je žrtvama. Dehumaniziramo ga izražavajući najdublju zabrinutost potpuno zbunjeni neumjesno se pitajući pa gdje je ovo sve pošlo nizbrdo, ako je iko zabrinut uopšte više ičim zbunjen.

U ljubavnim pismima može biti svega ali bahatosti u ljubavnim pismima nema. I bahatost se rijetko odvija između dvoje. Bahatost je sama i čini štetu mnogima, ali nije između dvoje. Kada bahatost postane između dvoje, bahatost je nasilje. Bahatost ne smije postati između dvoje. Vratimo bahatost gdje joj je mjesto — u institucije kritizirajuće demokratije. Tamo se možemo nositi sa bahatosti, tamo je zabrinutost mehanizam koji može motivirati. Ali ne možemo se boriti sa bahatosti kada je već preuzela tako ljudski lik da izađe na ulicu i ubije naše vršnjake. Autom, organiziranim kriminalom, pravosuđem, nožem — ove me godine moja država, i ovaj dio koji poznajem, i onaj što je od mene, ni krive ni dužne, alijeniziran, naučila raznim načinima na koje se može ubiti osoba u starkama i majici omiljenog benda.

Bosna i Hercegovina nije posebna zemlja. Ona ima posebnu strukturu ali njeni šareni demokratski problemi nisu posebni. U tom saznanju naši vršnjaci odustaju od kulture protesta i odlučuju se za kulturu odlaska: država se ne ponaša kao da je stvarna a njeni problemi nisu posebni, stoga nisu rješivi. Bol koja se nije odlučila na kulturu odlaska u našoj zemlji je na sedativima. No Bosna i Hercegovina je, kao nikada do sada, ove godine postala stvarna u svom najizobličenijem i najružnijem obliku. Kultura protesta u Bosni i Hercegovini počiva na boli, a bol se na Bosnu i Hercegovinu još jednom spustila zajedno sa maglom. Očajnički nam je potrebno da prestanemo sa sedativima i očistimo zrak. Tužno je i stvarno da je bol ono što može dovesti do razumijevanja između bilo koje dvoje koji žive u Bosni i Hercegovini i inače se, zbog rata, ne bi sreli. Ali je stvarno. Ljubavna su pisma refleksija stvarnosti. Ovo je moje ljubavno pismo — preko glave mi je pisama.

[1] Posudila sam ovu sintagmu iz zbirke poezije istog naslova: Alajbegović, B. Između dvoje, Naklada Zoro, 2005, Sarajevo.

“Istočni Evropljani, ljudi poput Luxemburg, izazivali su nevolje…Njihove su partijske opcije kod kuće bile ilegalne, i stoga van političkih sistema njihovih država. Oni su naprosto bili prisiljeni raditi i misliti u egzilu, skakućući po živcima njihovih francuskih i njemačkih kamarada”.

Timothy Snyder, 2011

Pedantni francuski i njemački kamaradi imaju živce čvrste kao kovani čelik, a ja sam nečujna i nezgrapna zvrk-hanuma, bosanska džudo-plesačica po živcima, trouble-maker samo nauštrb sebe i u lokalnim kontekstima. Egzil nije nešto što poznajem više od prosječne turistkinje: za mene kao novopečenu studenticu jednog prestižnog evropskog univerziteta nema prostora u imigracijskoj boli. Ja sam svojim iskustvom skoro pa bliže Chelsea, Pam i Diani, trima ultra-bogatima kineskim kćerkama, entuzijastičnim studenticama u Vankuveru, vikend-izviđačicama u najbližu Sephoru i samoproglašenim obožavateljkama mode o kojima sam slušala na Al Jazeeri par dana prije mog preseljenja u Berlin. Ništa od ovoga, me, ipak, ne sprječava da se pronađem i u citatu veseloga Timothyja. Možda u imigracijskoj boli ima mjesta za mene. Možda ja imam mjesta za nju. Možda ona nije moja, ali možda se upravo upisuje, pravi prostora za sebe, upozorava: sve vas je više, i iz ove generacije, koji putujete. Stvarnosti iz kojih dolazite su različite od prošle generacije, ali razlozi nisu.

Koji su to razlozi? — pitala bih imigracijsku bol, lijeno, iz svog udobnog kreveta od IKEA jastučića. A ona bi me, divaneći skupa sa mnom, podsjetila na moj prvi dan fakulteta u Berlinu.

Nakon mukotrpnog truda da položim standardizirani test njemačkog jezika, upisala sam pomno isplaniran studij slavistike, inspirisan geopoliitčkim planom iznad mene i moralnim zakonom u meni. Odlučila sam se, prirodno, za “Bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski jezik i književnost”, te plan i program posvećen koliko semantici, toliko i književnoj kulturi naših prostora. Diplomu njemačkog jezika složila sam u svoju debelu fasciklu Njemačka 2018, te se uputila u istureno odjeljenje Univerziteta na Dorotheenstrasse. Bila je jedna srijeda ujutru, početak semestra, ja sam sve uradila naopako i već sam prije prvog ulaska na fakultet morala donijeti bar devet birokratskih odluka od kojih nijednu nisam zaista razumjela niti se trudila razumjeti. Moja me istočnjačka bahatost, tu srijedu ujutru, dovela do saznanja da se na svom BHSCG studiju, istog trena jer je već prekasno, moram opredijeliti za jednu od dvije standardizirane varijante jezika koju ću izučavati, srpsku ili hrvatsku, jer mi je objašnjeno da mi ECTS krediti iz obe varijante jezika nisu potrebni. Srijedom ujutru održavaju se časovi srpskog, pa sam sjela u malenu, tihu prostoriju i čekala kolege i profesoricu. Moje su kolege to jutro bile jedna sunarodnjakinja iz mjesta kraj Banja Luke, a moja profesorica jedna veoma ljubazna dama iz nekog grada u Srbiji. To znam jer smo se na taj način, sasvim uobičajeno, predstavile: ime, prezime i grad. Za nastavu sam bila spremna. Znala sam kakvi me zadaci čekaju zahvaljujući Takashiju, momku iz Kine koji mi je na tečnom srpskom dan prije objasnio kako studij funkcionira. Čitale smo Pisma iz Srbije Bojana Ljubenovića i diskutovale o kafi i Nikoli Tesli. Takav čas nisam imala još od nižih razreda srednje škole, kada smo čitali Nuru Bazdulj Hubijar i diskutovali o kafi i Ivi Andriću. Bilo je, dakle — u redu, neinspirativno, i naizgled lišeno simbola. Lišena simbola, moja me zbunjena ali dobronamjerna kolegica potom upitala, “A ti iz Federacije, a znaš ćirilicu?” Zaboravivši se u trenutku, pogledala sam u nebo iznad Berlina, ali dočekao me je strop.

“Nisam zadovoljna ovim prostorijama”, poručila mi je profesorica u ugodnoj razmjeni koju smo imale na putu od učionice do kopir-aparata. “Čini mi se kao da je ovdje prije bio parking, zaista”. Savjetovala mi je da se ipak konsultujem i sa profesoricom hrvatskog i vidim šta mi u rasporedu više leži. Na konsultacijama sa profesoricom hrvatskog jezika, Nijemicom sa lokalnom osobnom historijom, kako mi je objasnila, morala sam se između naša četiri zida izjasniti o religijskom i nacionalnom pripadanju, što sam šeretski odbila izmišljenom pričom o porodičnom stablu koje počinje sa tri familije koje su se ženile negdje u Posavini. Moju sugovornicu je tek blago zanimalo čime se tačno bavim, te mi je pri kraju našeg razgovora pokazala fotografiju Vijećnice na svom zidu i upitala da li psi lutalice još uvijek prijeteće šetaju gradom Sarajevom. Digla sam nos i glavu i tako prošetala kroz cijeli fakultet kako bih po izlasku iz zgrade što prije mogla pogledati u berlinsko nebo i tako ne dozvoliti nijednom trenutku i oblačku ovog dana da ostane uskraćen za moj glasni, nimalo histerični, veoma maskulini, duboko intonirani, od majke rođeni, možda predugi, smijeh.

“Sloboda i ljubav se ne mogu potrošiti, gospođo!”

–čuje se u hodniku mog fakulteta sljedeći dan. Gledamo Misterije Organizma sa profesoricom koja drži seminar na temu Crnog talasa. Pokazuje nam i cenzuriranu i necenzuriranu verziju, premotavamo scene i svaku siječemo objašnjenjem. Ona je prva profesorica u ovom gradu koja mi nije rekla odakle je, a ni ja njoj. Zbog toga je neću zaboraviti. Misterije Organizma za nju su didaktički materijal. Za mene, novu pridošlicu u glavni grad misli, trouble-makera samo u lokalnom kontekstu i nauštrb sebe, ovaj film je obećanje obećanja, nimalo apstraktan, nimalo postojan, i nimalo kompleksan, ali zaista i sve to. On je moje znanje o kulturološkom raspadu postjugoslovenskog prostora: jedinom raspadu koji me osobno zanima. U Misterijama Organizma krije se nemogućnost revolucije svakodnevnog života, a u nemogućnosti se krije šovinizam. Šovinizam počiva na laži, a laž leži u identitetu. Do tu sam dogurala. Takvo čitanje primjereno je mom studentskom statusu. A bilo je primjereno i čitanje nakon prvog slučajnog susreta sa filmom šest godina ranije, kada sam ga pronašla kroz pledoaje sarajevskih muzičkih blogova, pomislivši da je loše producirani američki dokumentarac sa nezgrapno ubačenim zvukovima. Nezgrapno ubačeni zvukovi odjekuju hodnicima mog fakulteta dok gledamo film, a meni se čini baš šašavim naš mali, zelenooki, post-sovjetski kolektiv. U daljini čujem Berlinski zid kako škripi pa se ruši, ah ne, to je šuškanje kolegičine kese od kroasana.

Nisam dugo ostala studentica slavistike. U Berlinu sam se odlučila iskoristiti svoje vrijeme drugačije. Imigracijska me bol pita, zašto — a ja joj odgovaram, u ovaj sam institut rođena, do njega iz Berlina dolazim jeftinim Wizz-Air letom. No, za razliku od ovog isturenog odjeljenja, moj institut nije odjek, nije bio garaža i nema strop. Za razliku od ovog isturenog odjeljenja, u njemu vrijeme nije stalo u dva jednostavna trenutka i stoga smijanje nije jedino što je preostalo. Milena nije na univerzitetskom film platnu, ali Milena je među nama.

U intervjuu za New York Times iz novembra 1981., pri promociji svog novog filma Montenegro, govorio je Dušan Makavejev: ”Sloboda je opasna” — objašnjava zagonetnog sjaja — “znaš da želiš promijeniti svoj život, ali ne znaš šta će se desiti poslije toga.”

Izvori:

Snyder, T. Love and Death. The New Republic, 2011. https://newrepublic.com/article/89650/letters-rosa-luxemberg-review

Insdorf, A. Interview with D. Makavejev. The New York Times, 1981. https://www.nytimes.com/1981/11/08/movies/expatriates-are-his-subject-iconoclasm-is-his-homeland.html

Makavejev, D. Misterije Organizma. Cijeli film dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=FI9D9XzwgBs

Hucal, S. Inside the world of China’s ultra rich. Al Jazeera World, 2011. https://www.aljazeera.com/indepth/features/2016/06/world-china-ultra-rich-160609063312819.html

Suočavanje sa prošlošću, suočavanje sa budućnošću, za ovu je generaciju postalo osobno i utemeljeno isključivo na malim djelima. Brine nas samo što to radimo pod parolom sutra ćemo znati je li nas više.

“Moje se mišljenje, u odnosu na prije, nažalost pomijenilo” -izjavio je ove sedmice Felix Klein, advokat i državni Poglavar za jevrejski život u Evropi te borbu protiv anti-semitizma — “ne mogu preporučiti Jevrejima da nose svoja obilježja gdje god se uputili u Njemačkoj”. Njegova je funkcija u Bundestagu stvorena početkom prošle godine. Tri saradnika u kancelariji — izglasano je u Parlamentu. Jedanaest! — izlobirala je opozicija.

U predstavi Herberta Fritscha, “Nula”, koju je postavio na scenu berlinskog Schaubühne teatra rano prošlo proljeće, ne dešava se ništa. Lišena svakog značaja osim sopstvenog, publika više od dva sata provodi gledajući u savršen besmisao. U par navrata besmislu plješćemo, a ponekad mu se i smijemo. Čini mi se da je njemačka teatarska kritika pozitivno reagovala na ovaj komad: hladna preciznost ne odaje trunku odbojnosti ka reditelju za kojeg više nije cool reći da te oduševio. Zaista gledamo u obećavajuće Nespektakularno: nad glumce, koji po praznoj sportskoj sali išaranoj koordinatama ništavila dogovaraju pravila i neuspjelo pokušavaju da ih prate (ali to mora biti tako! — vrišti najneuspješnija od njih) nonšalantno se spušta velika, skupa, mehanička ruka. Sport, brojevi i disciplina u centru su Nule, a sve oko nje je proračunati, ali nekoordirani haos. Kada viljuškar iznese savršeno izvajanog, nepomičnog plavušana na scenu, haos ne prestaje: glumci se u isto vrijeme uzbude, zbune, začude, ne prilaze mu blizu, bulje u njega. Malo se pobuni neka mlada feministkinja, ali bude previše usamljena da ustraje. Velika mehanička ruka i viljuškar ostaju do samog kraja, čak izvedu i dirljiv, ali jeziv ples.

Viljuškari su parkirani i na kraju grada Erfurta, gdje se nekada nalazila tvornica Topf und Sohne. Danas je više nema; ostala je samo upravna zgrada, devedesetih skvot, danas mjesto sjećanja. Kako se mladi Nijemci nose sa prošlošću? — dobijam ekskluzivan uvid u to, uvid za strance, pohvalno ništa drugačiji od onog za domaće školske grupe. Topf und Sohne su dvadeset i neke na tenderu dobili zadatak da proizvode skladišta za hranu za vojsku; za par godina stigla im je narudžba za peći za spaljivanje otpada, a nakon toga je, korak po korak, Topf und Sohne proizvodio te precizno i često unaprijeđivao peći i ventilacijske sisteme za Auschwitz i još najmanje 10 koncentracionih logora. Povišica ili odlazim! — pisao je jedan od dva glavna inžinjera peći — nakon rata dobrovoljno svjedok i potom osuđenik. Satima gledamo u prepiske i dokaze da su svi zaposleni u kompaniji tačno znali funkciju krematorijuma. Satima gledamo u tehničke detalje i nacrte peći za spaljivanje ljudi, saznajem sve o porodičnim intrigama Topfovih sinova i razvoju trosobnih, petosobnih, dvadesetpetosobnih, sedamdesetdvosobnih peći te ventilacijskih sistema za gasne komore. Nisam malo iznenađena kada umorne ali entuzijastične posjetioce na kraju zanimaju još neke administrativne i inžinjerske tehnikalije ove fabrike. Ako je prosvijećeni cilj ove ture bio da nas izmrcvari, onda je, čini mi se, jedino na meni uspio. Neko se, ipak, odmaknuo od šokantne vrste znatiželje te upitao da li je bilo ikakvog otpora unutar firme. Pa nije, ljudi su čuvali poslove. Jedino je jedna sekretarica odbila da učestvuje, ali o njoj nemamo konkretnih dokumenata — objašnjava kustosica. Na izlasku iz Topf und Sohne ne znam mrzim li više papirologiju ili voajerizam, ali znam da sam se upravo susrela sa inspirirajućom odgovornošću države Njemačke koja zaista nije zaboravljiva. Poslije posjete bilo kojem mjestu sjećanja boli te čitavo tijelo i sramiš se svega što jesi i nisi; sramiš se i pisati o tome. U istraživanju Univerziteta Bielefeld iz 2018., navedeno je da mladi Nijemci o Holokaustu najviše uče u školama, te da na njih najveći emocionalni utjecaj imaju upravo posjete mjesta stradanjima. Osobno se, većinski, za Holokaust ne osjećaju odgovornima, ali smatraju da je njihova odgovornost znati.

Ljudi, jesu vaši starci išli na rejv? — pita nas poznanica na engleskom dok gledamo Youtube snimak berlinskog Love Parade-a iz 1994. Američka mi lakoća uvijek razgali dušu, hoću da joj kažem. I don’t think so, it’s a wonder I like to! — lažem trostruko. Između ovog pitanja i odgovora nalaze se naši životi, sve naše razlike, naš potencijal za prijateljstvo ako joj ispričam sebe, svoju zemlju, sve. Ne danas, jer valja nam plesati protiv nacista. The weather is amazing today — nastavljam. Idemo na protu-proteste AfDu srodnom okupljanju. 25.000 ljudi izašlo je tu nedjelju da plešu i pušu balone od sapunice u oči 5.000 neo-desničara. Okupili su nas berlinski klubovi, iznijeli čamce, kamione i zvučnike. Cjelodnevnom zabavom Nacisti i sinovi su preglasani. Besmisao u svom političnom izdanju pod ovim se nebom čini humanom, efektnom, jakom. Bez upisivanja dodatnog značenja u zabavu, taj dan je berlinska mlađarija iznijela borbu koju je riječima sve teže voditi. Kratkoročno su i balončići opasni!

The weather is amazing today, nastavljam, tačno godinu dana kasnije. I jeste, lijep dan za izaći na izbore. Suočavanje sa prošlošću, suočavanje sa budućnošću, za ovu je generaciju postalo osobno i utemeljeno isključivo na malim djelima. Brine nas samo što to radimo pod parolom sutra ćemo znati je li nas više.

Ovaj tekst originalno je objavljen na portalu tacno.net

Ako hegemoniju vidimo kao potrebu subjekta da se dokaže, a antagonizam mehanizam kojim to postiže, onda je političko atmosfera u kojoj se trudimo kroz borbu za svoju stvar izgurati svoje, a politika alat kojim to činimo.

Piše: Hana Ćurak

Naivnih ogleda o Dejtonskom mirovnom sporazumu međunarodnoj historiji ne nedostaje — ni naivnih, ni mudrih, tako da je prava šteta što su moju prazničnu literarnu priredbu već obilježile riječi naivan, ogled, o, Dejtonskom mirovnom sporazumu. No! Praznično vrijeme, vrijeme priredbe, je ono u kojem je naivnost dopuštena, ogledi se privode kraju, a Dejtonski mirovni sporazum već haman i tri hefte gazi svoju dvadeset i petu godinu.

Praznično vrijeme nije vrijeme za uvod u politički model belgijske filozofkinje Chantal Mouffe po kojem je svaki poredak privremena i prekarna artikulacija kontingentnih političkih praksi. (čitaj: stvari koje su se desile, a mogle su i da ne.) Takav generaliziran uvod, takvo slavlje intelektualizma i prizivanje Martina Heideggera najnaivnijim a stoga i najglasnijim od nas oglednika u ovo praznično doba može poslužiti i za izigravanje potentne sistemske paščdi i za lijepu uvertiru u ostatak kratkoročnog recitatorskog prazničnog programa, stoga njegovo dovođenje pod reflektore prestaje — sada. Na moju sreću i po dosadašnjoj praksi, generalizirani uvodi su jedini put do srži.

U srži ovog ogleda ne nalazi se Dejtonski mirovni sporazum, već simultano lutanje po satelitskim snimcima oko američke baze Wright-Patterson u potrazi za poezijom. Sa žutim Google Maps čikcem uđem u Ohio, prošetamo ulicama, skrenemo četiri puta lijevo, gledamo u žičanu Air Force ogradu i mrljice iza nje, hodamo po asfaltu gore-dole, virnemo u plavi auto uhvaćen u vječnom trenutku, i od poezije dobijam samo jednako loš asfalt i neobičnu raskrsnicu kao u Aerodromskom naselju Sarajevo. Tu stanemo, žuti čikac i ja, ispušimo po cigaru u tišini, on je baci, ugasi, kaže, vidiš ti to jarane, zazove Chantal Mouffe i ostavi nas same da čučimo na trotoaru malo van Dejtona u saveznoj državi Ohajo.

Kako se demokratska politika treba nositi sa konfliktom? — jedno je od pitanja na koje ova profesorica ima vrlo konkretan odgovor. Prvo, treba razumjeti da svaki subjekt demokratije u sebi sadrži dva faktora koja su uvijek tu: prvi, hegemonija; i drugi, antagonizam. Ukratko, Chantal hegemoniju opisuje kao artikulaciju nekog uspostavljenog poretka te posljedično označivanje institucija koje su utemeljene u tom poretku. Hegemoniju možemo, zarad ove priredbe, promatrati kao potrebu nekog subjekta da se dokaže. Antagonizam je, po njenom viđenju, neizbježno stanje stvari u borbi za hegemoniju; ako je hegemonija potreba da se subjekt dokaže, onda je antagonizam mehanizam kojim se to postiže. Taj mehanizam sastoji se od dvije dimenzije, politike i političkog, dvije dimenzije koje ni u kom slučaju nisu iste. Političko je dimenzija antagonizma koja je promjenjiva, ali bez koje nijedno društvo ne postoji — to su generalne dinamike u društvu između njegovih različitih pripadnika na svim nivoima; a politika je „set praksi, diskursa i institucija kojima je cilj osnovati i održati određeni poredak te organizirati ljudski suživot unutar uvjeta koji uvijek sadrže potencijal za konflikt jer na njih utječe dimenzija političkog“. Dakle, ako hegemoniju vidimo kao potrebu subjekta da se dokaže, a antagonizam mehanizam kojim to postiže, onda je političko atmosfera u kojoj se trudimo kroz borbu za svoju stvar izgurati svoje, a politika alat kojim to činimo. Kada naši lokalni pokušali populisti zazivaju, na primjer, „političko Sarajevo“, oni svojim jezikom afirmiraju svoju odbojnost prema Sarajevu kao simbolu subjekta koji učestvuje u antagonističkim društvenim dinamikama, što je u demokratiji koja počiva na takvim dinamikama zapravo neupitno i očekivano. Tako je konstrukcija postdejtonskog linga prepuštena bizarnoj afirmaciji postdejtonskog antagonizma kao da se on ne podrazumijeva, čime se simbolički izjednačavaju svi subjekti koje „političko Sarajevo“ predstavlja — iako se može učiniti da je primarna namjera konstrukcije „političko Sarajevo“ pokušaj ovladavanja cijelim jednim političkim prostorom kroz naglašavanje lica i imena koja ga predstavljaju. Dakle, moj prijedlog amaterskim populistima bio bi da prefiks „političko“ zamijene sa „–ska politika“, pa da imamo „mostarska politika, sarajevska politika, zagrebačka politika“ — čime bi sami sebe udarali nogom u glavu kao Lepa Brena i onda bismo svi mogli da nastavimo gdje smo počeli. Jer, konstrukcija „političko Sarajevo“ zapravo u sebi sadrži potencijal za emancipaciju svih interesnih grupa koje tu konstrukciju koriste kao antagonističku, a ovime se zapravo otvara enorman potencijal za izgradnju utopističkog postdejtonskog društva o kojem mnogi učesnici u bh. demokratiji izmučeni naslagama značenja sanjaju i od njega odlaze put Njemačke.

Taj potencijal ogleda se u drugoj dinamici demokratskog društva, koja postoji isto koliko i antagonistička, samo je, recimo tako, teže uvidjeti. Ova se dinamika naziva agonistička, a mi je u ovoj priredbi ne moramo tako zvati kako bi se ona lakše provarila. Možemo je, evo, u populističkom maniru, nazvati jedna lijepa dinamika. Ta jedna lijepa dinamika ne isključuje dimenziju političkog i alat politike. Ona ih samo poima drugačije nego što to radi antagonistička dinamika, ona koju živimo. Chantal kaže: „Kada se bavimo političkim identitetima, uvijek se bavimo stvaranjem “nas” koji može da postoji samo u odnosu na “njih”. Ovo nužno ne znači da takav odnos mora biti antagonistički. Ali znači da uvijek postoji mogućnost da ovaj odnos, mi protiv njih, postane odnos mi kao prijatelji protiv njih kao neprijatelja” — što je već nešto drugačije. “Ovo se dešava kada oni, koji su do sada bili percipirani samo kao drugačiji, postanu oni koje percipiramo kao njih koji stavljaju u pitanje naš identitet i prijete našem postojanju. Od tog trenutka, svaki odnos između nas i njih — izražen kroz religijske, etničke ili ekonomske razlike — postaje ključna tačka antagonizma. Ovdje je bitno primjetiti da je stanje u kojem je stvaranje političkih identiteta mogućnost, također stanje u kojem je nemoguće eliminirati dinamiku antagonizma. Antagonizam je, dakle, uvijek prisutan”.

Međutim, kako je već rečeno, on ne mora da bude jedini prisutan. Drugu dinamiku je samo teže uvidjeti. Zašto je teže uvidjeti? Da bi se ovo razumjelo, treba poznavati popularne i široko zastupljene demokratske modele: agregativni i deliberativni. Treba također poznavati i kritiku na njih, koja kaže da su oni u srži „racionalistički i individualistički“ i da u svakom slučaju zanemaruju „ulogu koju afekti i strasti imaju na stvaranje kolektivnih političkih identiteta.“. Drugim riječima, popularni modeli demokratije koje građanstvo poznaje svode se na to da u odlučivanju demokratija može ići u dva smjera: ili će većina da odluči za sve nas, ili ćemo svi skupa diskutirati o problemima te doći do najboljeg rješenja. Ni u jednom ni u drugom smjeru se ne uzima u obzir da sve ove odluke donose ljudi, koji sa sobom donose i svoje strasti. To, opet, ne znači da strast odlučuje politiku, što se često koristi kao geopolitička izvlakuša u nas i zbog nas, već znači da „konflikt u demokratskim društvima ne može biti iskorijenjen, jer je upravo specifičnost moderne demokratije prepoznavanje i legitimacija konflikta. Ono što demokrastkoj politici treba je da ne vidi Drugo kao neprijatelja, već kao suparnika protiv čijih se ideja možemo boriti, ali čije pravo da brani te ideje ne dovodimo u pitanje…Može se reći da je cilj demokratske politike transformirati potencijalni antagonizam u agonizam“. Ova lijepa dinamika, dakle, podrazumijeva suparnike, a ne neprijatelje.

Čemu ovaj blagi uvod u demokratske dinamike? Kao građanka Bosne i Hercegovine koja želi da bude učesnica njene demokratije, svakodnevno se nalazim pred moralnim izborima koji me koče da u njoj učestvujem jednom lijepom dinamikom. Na primjer, suparnikova osobna historija nabijena simbolima može se brzo umiješati u demokratski informiran razgovor čime se on i prije nego je zapravo počeo dovodi do bizarnog kraja, a u cijeloj toj razmjeni može biti najbizarnije što niko od nas zapravo nije učestvovao u svojim osobnim historijama, tojest, ima težak izbor da odluči da li će to činiti. Učestvovanje u demokratiji podrazumjeva određenu moralnu virtuoznost ka kojoj svako od nas kao građanin demokratije ima obavezu stremiti. Razumijevanjem naših bizarnih postdejtonskih pozicija u odnosu na okvir koji nam je zadat, možda sebe, i druge, kao suparnica, mogu dovesti bliže jednoj lijepoj dinamici. Ovaj ogled može biti naivan, ali je također i performativan, što ga u praznično vrijeme i vrijeme dvadeset i pete godine života Dejtonskog mirovnog sporazuma čini post-političkijim i političkijim nego što je on to spreman priznati. U njegovom centru je afirmiranje ljudskog, što mu, uz jezik, daje dodatnu snagu da ostane imun na nedemokratske manifestacije demokratije. U takvom raspoloženju, naivnost je dobrodošla, a riječ suparnik čezne da joj se upiše značenje: nažalost, funkcija žutog čikca na Google Mapama već je ispunjena.

Svi citati su slobodan prevod autorice i preuzeti su iz Politica común, ed. By D. Ferrante. 2016, “Democratic Politics and Conflict: An Agonistic Approach” Chantal Mouffe, Psychoanalysis and the Political, vol 9.

Dozvoliti procesu agoniziranja da započne, znači, za početak, odlučivati se s kim je moguće voditi demokratski razgovor. Raščlanjivanjem svake mikro-agresije na više malih faktora, ostaje jasno koliko prostora ti osoba nudi za početak jednog lijepog suparništva. To je veliki zadatak za nekoga ko živi u alternativnoj stvarnosti koja se decenijama agresivno i u odsustvu značenja nameće kao jedina.

U prošlom tekstu, novogodišnjoj recitaciji, pisala sam o tome kako svi trebamo da budemo suparnici, bez obzira što nam dinamike među nama nalažu da se vidimo kao neprijatelji. Tu sam objasnila zašto je suparnici pozitivna riječ na čijem suprotnom kraju stoji riječ neprijatelji. Objasnila sam to koristeći osnove teorije radikalne demokratije, teorije koja je u posljednjih par godina stekla veliku popularnost u svijetu političkih nauka i sociologije, ali još uvijek se pokušava nametnuti u dominantnim teorijskim praksama kojim trenutno patroliraju neo-ostvarenja teorije racionalnog izbora na jednu, i derivati škole kritičke teorije na drugu stranu. U toj recitaciji cilj mi je bio objasniti okruženje koje može dovesti do dva ishoda: jednog, u kojem se svi svađamo (antagonističko) i drugog, u kojem naše razlike služe kao mehanizmi za neslaganja koja za ishod imaju kompromis dok ne dođe do sljedeće potrebe za kompromisom (agonističko). Sve sam ovo uradila u blago populističkom maniru, koristeći komunikacijske elemente svojstvene populizmu, ali napomenuvši da se oni koriste.

Kroz svoje učešće u demokratskom procesu Bosne i Hercegovine, mogla sam primijetiti da se model suparnika i neprijatelja izjednačavaju u svijesti svih koji taj demokratski proces čine: od glasačica do donositeljki odluka u inistitucijama, kao i njihovih mnogobrojnijih kolega. To je karakteristika antagonističkog modela donošenja odluka u demokratiji: on je u osnovi modela liberalne demokratije koji, diljem svijeta, zauzima različite forme. Kod nas je to hibridna forma čiji detalji su rastavljeni, sastavljeni, prostoprošireni, itd. bezbroj puta i sa bezbroj strana, još od kad živimo u nemogućem sklepanom užasu od institucionalnog ustrojstva kroz koji i najnaivniji mogu da vide. Stoga se neću baviti ni potencijalima konsocijacije ni njenim opasnostima, a neću ni porediti Bosnu sa Švicarskom ili Belgijom. Umjesto toga, pokušat ću jednim feminističkim i mikro-sociološkim manirom da skrenem pažnju na lako predvidljivu banalnost — u odlučivanju učestvuju ljudi. U našim demokratskim procesima i institucijama, to su još uvijek mahom ljudi koji imaju direktno iskustvo rata; te i, odnedavno, njihova djeca. Uzevši u obzir užas od institucionalnog ustrojstva u kojem su odrasli, može, ali ne mora nužno, sa sobom donijeti ignorantno, i po relativno mlade demokratske procese pogubno, glorificiranje nasilja kao jedinog načina donošenja odluka. Sa ovom generalnom izjavom želim da naglasim ništa drugo doli da je za kompleksnost demokratskog procesa sasvim dovoljno u jednoj instituciji odlučivanja imati ljude sa različitim emotivnim nabojima, što je karakteristično za sve institucije na planeti. Uz to, upravo zbog dimenzija koje jesu naše kolektivno iskustvo i neće to prestati da budu, a i zbog čistog elementa moralne virtuoznosti koji se smatra retro političkim konceptom, naša se obaveza prema njezi institucija demokratije povećava, a ne smanjuje! I upravo zato se posebno u obzir trebaju uzeti afekti i emocije koje donosioci odluka u demokratiji nose. To ne znači osluškivati svaki vapaj i odlučivati se za politički smjer na osnovu primitivnih poriva, na što se politika u našoj zemlji, a odnedavno i globalno, prečesto svodi, već biti spreman razlikovati između političkog protivnika i moralnog neprijatelja.

Dakle, izjednačavanjem ova dva pojma, kojem smo skloni na svim nivoima — od osobnih do institucionalnih, mi ne učestvujemo u demokratskom procesu u kojem ima mjesta za Drugog. Na primjer — kao opozicija, vidjevši legitimno izabrane parlamentarce, političke protivnike, kao moralne neprijatelje, mi učestvujemo u borbi za stalnu moć, isključivo našu. Ishod toga ne može biti plastičniji ovih dana u najzagađenijem gradu na svijetu, u kojem se kolektivno ljudsko dostojanstvo još jednom našlo okačeno o onaj končić što visi iz Fatiminog oka u zapušenoj kancelariji nekog doinformiranog partijskog činovnika čiji su glavni motori pokretanja katran i inat. Držeći nas na rubu postojanja, strpljenja, sadističke znatiželje… nekoliko naših sugrađana iz alternativne stvarnosti koja je postala naša svakodnevnica igraju igru kukavice, uopšte ne uzimajući u obzir da čak i kada su opozicija u Vladi, mogu da učestvuju u demokratskom procesu odlučivanja. Bilo bi lijepo kada bi njihovi birači, ali i birači drugih stranaka, zapravo bili usmjereni na njihove politike, ili bar na njihovu retoriku, a ne na afekte, katran i inat kojima se i sami vode i biraju. Ako biramo afektima, zašto očekujemo da izabrani imaju drugačiji pristup? A biranje afektima svojstveno je svima, od kojih lokalno spektar na jednu stranu započinju dobronamjerni jugonostalgičari kojima je dovoljna posveta u stihu Zabranjenog Pušenja a na drugu završavaju nacionalno osviješteni neo-erdoanovci kojima je dovoljno jedno do dva kriminalna djela, po mogućnosti neprocesuirana, prije punoljetstva, iskupljena bježanjem s nastave petkom na džumu i šišu. Time je takvo biranje samo jedan od dijelova našeg kolektivnog imaginarija, obojenim svim nijansama populizma. U kakvoj smo mi prednosti — svijet ga tek nanovo otkriva!

S druge strane, kako ne vidjeti nekoga ko svoju politiku počinje i završava na moralisanju i afektima, kao neprijatelja? Zašto mu uopšte pridavati važnost kao političkoj figuri? Zar nas nije upravo to dovelo do potpunog prelaska ekstremnih desnih politika u političku normalu, a progresivne socijalne politike odvuklo negdje na politički tangens? Zar nije upravo zaziv političke korektnosti taj koji je omogućio različitim mitskim patološkim bićima da nađu svoje mjesto u žiži demokratskog svoda? Jeste. Zato je radikalno restrukturiranje svakodnevnog života (Heller) ono što nam ostaje. Recimo, ja nikada ne bih mogla za političkog protivnika uzeti Harisa Zahiragića ili Draška Stanivukovića iz niza razloga. Oni su za mene svemirci iz Slučajeva X. Oni su, da parafraziram agenta Muldera, pripadnici alternativne stvarnosti koja nam se mehanizmom izluđivanja nameće kao dominantna. Oni su za mene, građanku Bosne i Hercegovine, strani isto koliko i gluma Davidu Duchovniju. Tu ću opet da ga parafraziram: Da sam ja oni, a oni ja, oni bi meni bili Drugo.

Također ne mislim da bih trebala ikoga ko koristi svoju moć ili identitet da me ugnjetava pustiti da to čini: radilo se o tipu koji me smatra sekretaricom, bez obzira na moj status urednice; radilo se o lektorici čiji je zadatak da prevede moj bosanski tekst na hrvatski, koja me ubjeđuje da ne razumije jezik kojim pišem, da ne razumije “taj vaš sleng”. Svako od nas ima i druge primjere mikro-agresija sa kojima živi. Dozvoliti procesu agoniziranja da započne, znači, za početak, odlučivati se s kim je moguće voditi demokratski razgovor. Raščlanjivanjem svake mikro-agresije na više malih faktora, ostaje jasno koliko prostora ti osoba nudi za početak jednog lijepog suparništva. To je veliki zadatak za nekoga ko živi u alternativnoj stvarnosti koja se decenijama agresivno i u odsustvu značenja nameće kao jedina.

one pjevaju o svijetu potpunijem i jasnijem no što to može biti / posestrime, vaša pjesma nosi teret pretežak / za školjkasto uho što osluškuje / ovdje u kraju gdje se dobro kormilari / pod uravnoteženim vladarom

Silvija Plat, Lorelaj[1]

Niederdollendorf i Oberdollendorf su isto mjesto sa dva imena, na koje se iz Bonna stiže tramvajem 66 ili regionalnim vozom. To veće selo u dolini ispod Zmajeve stijene, tik uz rijeku Rajnu, mješavina je Gornje Ljubije kraj Prijedora i Jerstopa kraj Jönköpinga. Da su veliki transparenti kraj puta koji oglašavaju stočnu hranu kojim slučajem na našem jeziku, neznana putnica bi mogla pomisliti da je ušetala u neku Bosnu u kojoj se tranzicija desila mirno a njeni stanovnici nastavili pušiti, kuckati, kukati i kuhati kako su to činili i prije rata kojeg nije bilo. U Niederdollendorfu beton je ispucao, ostaci bauštele čekaju kao na udaju, voz tutnja poput onog za Bihać a prisustvo bankomata i apoteke smiruje i najizgubljenijeg putnika. Sama sam na cesti, nedjelja je. Prema meni se iz daljine gegaju dvije široke i visoke nakupine rozih i bijelih balona. Kako su mi se približili, vidim bračni par u pohodu na maškare. U Njemačkoj sam, pod Zmajevom stijenom, gdje je Hajnrih Hajne nadahnuto napisao Lorelaj a pomodni turisti devetnaestog stoljeća počeli da padaju u nesvijest od romantike i ljepote ove brdovite doline. I ja sam pomodna — hitno moram napuniti mobitel, kako bih znala doći u hotel u samom podnožju Zmajeve stijene. Kamo struja, neorganizovana sam. Restorani pored transportnih tačaka poput željezničkih stanica i luka univerzalna su ozloglašena mjesta, ali ohrabrena potrebom, ulazim. Devet momaka odraslih u Njemačkoj, očiju crnih kao turska kafa, u nedostatku shisha-bara pod Zmajevom stijenom bogu kradu dane u ćošku restorana. Eno ti utičnica, evo ti punjač, zovu mi taksi, ne moraš ništa popiti.

Lorelaj, o Lorelaj! Nisam napravila nijednu fotografiju. Ne iznenađuju me kostimi Pikačua na odraslim muškarcima, kao ni časne sestre lica obojenih u crvenu i bijelu boju. Es ist halt so, naučila sam reći. Es ist halt so, jer je vikend karnevala, i sve što s njim ide je praznina i tišina međuseoskog javnog prevoza koju na svakoj stanici naruši novi namještenik u neinventivnom kostimu u svim osnovnim bojama. Ovih dana, populacija željezničke stanice Keln veoma sliči populaciji perona 9 i 3/4. Nad nama se nadvija oluja kao dementori nad Hogwartsom.

Brisel, Keln, Lorelaj, zmajevi, zmajevi, Lorelaj, Bonn, Parlamentarijum, Brisel…. u Muzeju evropskih kultura preskočili smo dio o Sarajevu… prašnjave su moje konzerve.

U ilegali i panici, uzela sam posljednji voz za Berlin koji je vozio prije kiše. Kolaps javnog saobraćaja usljed insignifikantnih promjena vremena u Njemačkoj ne dotiče me koliko me par godina prije doticao isti problem na relaciji Ilidža-Marin Dvor. Smirujuće je znati da ni ja ni Njemačka nismo savršene. Jučer smo cijeli dan proveli razgovarajući o Saši Stanišiću. Ko je on? Odakle dolazi? A šta je tamo bilo? Kako to da domovina nije jezik? A kto je to, što je to, da prostiš? — i tako dalje, uz počasno odlikovanje živućem primjeru toga svega — meni. Živućem primjeru toga svega — meni — uopšte nisu jasna njihova pitanja. Riječ domovina nije ništa više nego izdrkavanje na domovinu. Kako vi to ne znate? Ne kažem to, nemam dovoljno jasne riječi na njemačkom, ali ostajem rezervirana povodom svog odlikovanja. Drago mi je za Sašu, sa knjigom se savršeno identificiram, oduševljena sam, ali, kao i Saša, radije ne objašnjavam sebe, sa formulara brišem i prvu i drugu verziju svoje priče i ostavljam ga praznog. Kao i Saša, nisam pametna: ja nisam ovdje da vam pokažem kako je to. Zadnja zraka sunca promalja se na stijenu nad Rajnom, a na njoj pjevuši nasmiješeno lice Hansa Magnusa Enzensbergera:

mislite da jedete, ali tu nema mesa / to su slatki mamci što vam daju / … / strpljivo sjede kraj rajne, potomca, berezine, kraj rijeka svijeta / hrane vas i čekaju[2]

Lorelaj, o Lorelaj! I prošle godine sam bila tu, s druge strane Kelna. U Tiringiji, na razgovoru sa predstavnicima svih partija ovog odnedavno polariziranog parlamenta. Ime sam mu zaboravila, ali zajapureno gušterasto lice PR juniora partije AfD neću. Moja prijateljica iz Rusije ga pita kako AfD može imati takav odnos prema strancima. „Šta tebe briga, mi svakako volimo lijepe Ruskinje“ — odgovara joj. Drhtavim glasom moja se politički nemušta kolegica javlja: evo ja sam udata za Nijemca, zašto imate problem sa mnom — „bar si se malo integrirala“, njegov je očekivani odgovor. Sa ovakvim se kretenima susrećem cijeli svoj život, i ne mogu da vjerujem kako nemudro djeluju ovi znatiželjni, nježni ljudi u onome što može biti ključni trenutak njihovog bivanja. „Zahtijevam da sada čujem odgovor od svih osim gospodina iz AfD-a“ — pritišćem dugme na svom malom parlamentarnom mikrofonu — „dakle izričito ne želim da čujem vaš glas niti me zanima vaše mišljenje“ — i pitam predstavnike Linkea, SPD-a, CDU-a, kako se u svojim redovima bore protiv ovoga. Preblijedjeli, iznervirani, očajni, svako mi nešto odgovori, nešto nezapamtljivo. Gušter u džemperčiću se histerično javlja i govori vidite, oni nemaju nikakav program, mi imamo jasan program. Gdje li sam to već čula? Opet palim mikrofon. „Vas ništa nisam pitala!“ — balkanski se glasno ustručavam od gorega — a njemu je bilo dovoljno da ga neko aktivno isključi iz razgovora kako bi izgubio svoj fašistički takt.

U Kelnu sam na stanici, oluja se nad nama nadvija kao dementori nad Hogwartsom. Prošle godine u ovo vrijeme gledala sam u blijedo lice predstavnice Tirinškog parlamenta — ove godine, jedan od tipova koje gušter zastupa postao je premijer Tiringije. Njemačka se uzrujala, ko god je mogao odstupio je sa svojih pozicija, demokratski korektiv je, srećom, izvršio svoju reakcionarnu dužnost, divim mu se, kakav kraj…

Vozom dva sata dalje, rijeka Rajna se susreće sa rijekom Majnom, blizu gradske luke Hanau. Restorani u lukama i željezničkim stanicama ozloglašena su mjesta, zato devet dječaka odraslih u Njemačkoj svoje dane bogu radije tiho kradu u lokalnom shisha-baru.

i sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.[3]

[1] Hvala B.A. na ustupljenom prevodu.

[2] Slobodni prevod autorice. Original: „ihr glaubt zu essen/aber das ist kein fleisch/womit sie euch futtern/das ist köder, das schmeckt süß/…/sie sitzen geduldig am rhein/am potomac, an der beresina, an den flüssen der welt/ sie weiden euch, sie warten…“ H.M. Enzensberger, Konjunktur.

[3] Hajnrih Hajne, Lorelaj