<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0" xmlns:cc="http://cyber.law.harvard.edu/rss/creativeCommonsRssModule.html">
    <channel>
        <title><![CDATA[Stories by Hrvoje Polan on Medium]]></title>
        <description><![CDATA[Stories by Hrvoje Polan on Medium]]></description>
        <link>https://medium.com/@hrvojepolan?source=rss-431eb35cbe77------2</link>
        <image>
            <url>https://cdn-images-1.medium.com/fit/c/150/150/0*Rxr-MNOucHLLNpQC.jpg</url>
            <title>Stories by Hrvoje Polan on Medium</title>
            <link>https://medium.com/@hrvojepolan?source=rss-431eb35cbe77------2</link>
        </image>
        <generator>Medium</generator>
        <lastBuildDate>Mon, 16 Nov 2026 19:32:50 GMT</lastBuildDate>
        <atom:link href="https://medium.com/@hrvojepolan/feed" rel="self" type="application/rss+xml"/>
        <webMaster><![CDATA[yourfriends@medium.com]]></webMaster>
        <atom:link href="http://medium.superfeedr.com/" rel="hub"/>
        <item>
            <title><![CDATA[Baloni nad Omarskom]]></title>
            <link>https://medium.com/@hrvojepolan/nisu-svi-srbi-ubice-nisu-svi-hrvati-ubice-nisu-svi-bo%C5%A1njaci-ubice-89c70dfce932?source=rss-431eb35cbe77------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/89c70dfce932</guid>
            <category><![CDATA[omarska]]></category>
            <category><![CDATA[war]]></category>
            <category><![CDATA[bosnia]]></category>
            <category><![CDATA[photography]]></category>
            <category><![CDATA[documentary]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Hrvoje Polan]]></dc:creator>
            <pubDate>Sun, 20 Aug 2017 12:52:40 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2017-08-21T14:08:23.878Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<blockquote>Ideja genocida, čiji početak u Prijedoru ostaje u sjeni njegovog završetka u Srebrenici, efikasnije i suptilnije živi i dalje.</blockquote><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*9GUA_g0z59rhdUFKuPMu0A.jpeg" /><figcaption>Baloni s imenima ubijenih nad nekadašnjim koncentracijskim logorom Omarska <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p><em>“Ne želim vas lagati, al’ vam ne mogu reći istinu”</em> — izgovara u vidljivom strahu, pred naoružanim stražarima i u sumanutoj brzini između zalogaja vodene juhe, ispijeni <strong>Džemal Paratušić</strong>. Ovu čudesnu rečenicu, novinari koji su upravo otkrili postojanje najvećeg koncentracijskog logora nakon drugog svjetskog rata, okamenjeno slušaju kao odgovor na njihovo pitanje o uvjetima u logoru <strong>Omarska</strong>. Upravo prisustvuju kratkoj upriličenoj predstavi “dobrog tretmana opasnih zatvorenika” u kantini rudnika, smještenoj između ogromnog hangara i male bijele kuće, u koje im, naravno, nije dozvoljen pristup.</p><p>Dvadeset i pet godina kasnije mala <strong>“Bijela kuća”</strong> prepuna je bijelih balona s privezanim imenima ubijenih, spremnih da ih put neba puste preživjeli i oni koji danas obilježavaju četvrt stoljeća od zatvaranja ovog notornog logora, uspostavljenog zajedno sa logorima <strong>Keraterm</strong> i <strong>Trnopolje</strong> za svo nesrpsko stanovništvo u svibnju 1992. godine. Dvadeset i pet godina kasnije nad nekad ubavom, a danas od drugih i drugačijih ispražnjenom prijedorskom kotlinom, razlika između istine i laži i dalje je maglovita, a na toj manipulaciji bezbrižno i sigurno živi politička elita.</p><p>Nesnosna vrućina pritišće sporu i razvučenu kolonu koja kroz prašinu površinskog kopa rudnika Omarska polako prilazi divovskom hangaru i maloj bijeloj kući — najvećem stratištu u Evropi nakon drugog svjetskog rata. Organizator komemoracije suptilno cilja emocije prisutnih puštajući ratni proglas Radio Prijedora iz 1992. godine kojim se poziva Muslimane i Hrvate na predaju oružja. Iako je cijeli logor obilježen nevjerojatno maštovitim okrutnostima, “Bijela kuća” nulta je točka najgorih zvjerstava. Svakog jutra, nakon brutalnih orgija, tu su rasle hrpe leševa, koje bi potom preživjeli odvozili u već pripremljene masovne grobnice. Da bi i sami tamo bili likvidirani. Na “Bijeloj kući” ni ove godine neće biti postavljena spomen ploča obzirom da kompanija <strong>ArcelorMittal</strong> i njezin prebogati vlasnik <strong>Lakshmi Mittal</strong> slijede lokalne vlasti ne dopuštajući nikakvo obilježavanje onoga što se ovdje zbivalo. Ni sam grad Prijedor ne dopušta izgradnju spomenika za svoje 102 djece ubijene tokom rata.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*InmJru2343oyNoygl-_00Q.jpeg" /><figcaption>“Najte<em>ž</em>e mi je padala bespomo<em>ć</em>nost” — Nusreta Sivac pred zabranjenim uredima bivšeg logora Omarska <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p>Pod sumornom neonskom rasvjetom ciglenog hodnika, ispred, za ovu priliku ograđenih, soba upravne zgrade rudnika, odsutno stoji <strong>Nusreta Sivac</strong>, jedna od 37 žena koja je u Omarskoj prošla najstrašnija iživljavanja. Dotjerana i mirna, zuri u zabranjena vrata svojih noćnih mora, vrata iza kojih je provela 3 mjeseca pakla. Nusreta, bivša prijedorska sutkinja, nakon proživljenih strahota svojim je javnim govorom i zalaganjem doprinijela da se silovanje u ratu uvrsti kao ratni zločin. I sada, Nusreta otvoreno priča:</p><p><em>“U Omarskoj su se bestijalno iživljavali nad nama, ali meni je najteže od svega padao taj osjećaj bespomoćnosti. Kao nekom tko se prije rata iskreno bavio pravom i pravdom, tu su mi se srušili svi snovi o tim pojmovima. Sa svojim traumama sam se nosila teško, ali sam nakon nekog vremena izabrala put da javno pričam o tome. S kolegicom i supatnicom Jadrankom Cigelj puno sam radila na tome da se silovanje u ratu uvede kao ratni zločin, što je i uspjelo. Ljudi su prepoznali moju borbu, prošli mjesec bila sam u Bundestagu gdje mi je uručena nagrada za ljudska prava i to mi je neka potvrda svega što sam radila.”</em></p><p>Iako većina ljudi gleda loše na rad Haaškog tribunala, Nusreta smatra da je on ipak odradio historijsku ulogu što se tiče zločina na prostoru bivše Jugoslavije, mada joj je kaznena politika nekad nejasna i premda cijeli proces nikada neće zadovoljiti žrtve.</p><p><em>“Pravda, nažalost, nije apsolutna”</em> — kaže Nusreta.</p><p>Rasformiravanje logora Omarska 06. svibnja 1992. godine, dan nakon posjeta novinara <strong>Penny Marshall</strong> i <strong>Eda Vulliamyja</strong>, potom i logora Keraterm i Trnopolje, označilo je i ulazak u završnu fazu istrebljenja nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru. Preostali logoraši transportirani su dalje na Manjaču ili put Vlašića gdje su mnogi i pobijeni. Rezultat vrlo precizno organiziranog genocida, započetog u svibnju 1992. nasilnim preuzimanjem vlasti od strane SDS-a, nakon čega je organizirano nesmiljeno ubijanje, protjerivanje i pljačka Muslimana i Hrvata, više je od 53.000 protjeranih civila, od čega je oko 30.000 ljudi prošlo kroz logore. Prema podacima udruženja žrtava u Prijedoru je ubijeno 3176 civila, evidentirano je 59 masovnih grobnica, još uvijek se traga za 644 osobe. Do sada je za ratne zločine u Prijedoru optuženo više od stotinu osoba, dok je pravomoćno osuđeno njih 38 što Prijedor svrstava na prvo mjesto po broju osuđenih ratnih zločinaca na planeti. Novinarske snimke sasvim su sigurno spasile hiljade ljudi skrivenih od kamera u tada nepristupačnom hangaru Omarske. Na žalost, njih oko 450 nije bilo te sreće, već su ubijeni i zatrpani po okolnim masovnim grobnicama, koje baš poput Hrastove glavice, Kevljana i Tomašice izniču svako malo još i danas. Strašne slike logora potakle su tada i stvaranje Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju 1993. godine kojem je prvi “klijent” bio upravo prijedorčanin <strong>Duško Tadić</strong>, uhapšen rane 1994. godine i osuđen za zločin protiv čovječnosti. Tek oko 8.000 protjeranih do sada se vratilo, no taj je broj u stalnom opadanju zahvaljujući diskriminaciji koja se kroz mnoga zakonska rješenja i zabranu svake memorijalizacije provodi i danas. Time je politika institucionalnog istrebljenja evoluirala, poprimajući samo naizgled manje agresivne i javnosti manje vidljive metode. Ideja genocida, čiji početak u Prijedoru ostaje u sjeni njegovog završetka u Srebrenici, efikasnije i suptilnije živi i dalje.</p><p>Istina i laž magloviti su pojmovi nad ispražnjenom, nekad ubavom prijedorskom kotlinom,<strong> </strong>no činjenica je da u obližnjem Kozarcu, baš kao i u drugim mjestima oko Prijedora, ne postoji nitko tko nije izgubio nekog. Mjesto predstavlja epicentar društvenog fenomena gdje protjerana, a danas već imućna dijaspora obnavlja svoje domove kako bi, samo nakratko, četiri do pet puta povećali broj stanovnika. Obnovljeni Kozarac, ovih dana prepun stranih tablica, tako živi svoj novi, bučni i na žalost samo ljetni život. Svoj relativni povratnički mir ovdje je našao i medijski najpoznatiji logoraš <strong>Fikret Alić</strong>, koji je te 1992. godine, izmučen i poput kostura ispijen, završio na naslovnici “Time” magazina nakon što su novinari iz Omarske stigli do Trnopolja.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*0dVBxJIkA6Z5tnxHMrBRIA.jpeg" /><figcaption>Fikret Ali<em>ć</em> u Trnopolju nekad i danas <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p><em>“Nakon masakra, mene su u Keratermu odabrali da tovarim mrtve, ja sam rekao da neću. Onda su mi polomili vilicu i šest rebara i prebacili u Trnopolje, otkud smo izašli preko Vlašića u Travnik. Tamo sam od iscrpljenosti pao u komu pa me ni Armija nije htjela”</em> — priča Fikret i nastavlja dalje o svojoj borbi sa nespavanjem, o vlastitim demonima nakon što je prebačen u Dansku, o tabletama koje i danas troši, pa napokon zastane i umorno lice razvuče u veliki osmijeh dok s ponosom govori o 4 duluma zemlje na koje je nakon povratka posadio lješnjake. Nešto kasnije, šećemo kroz nekadašnji logor Trnopolje, zajedno gledamo novi veličanstveni spomenik srpskoj vojsci podignut u samom centru ondašnjeg logora.</p><p><em>“Ništa iz prošlosti nismo naučili. I nikad nećemo”</em> — kaže.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*AKU9Qvu291jKfF-TqB0LAQ.jpeg" /><figcaption>“Noć u Trnopolju” — panel o kulturi sjećanja u nekada<em>š</em>njem logoru pod vedrim nebom <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p>Večer prije ovdje je održana jedna sasvim drugačija komemoracija. I ove godine aktivisti prijedorskog Centra za mlade “Kvart” organizirali su “Noć u Trnopolju” — alternativnu komemoraciju bez političara na otvorenom u sjećanje na 5. kolovoz 1992. kada je svjetska javnost saznala za postojanje koncentracijskih logora. Zaraslo nogometno igralište, osnovna škola i zgrada bivšeg doma kulture autentični su dijelovi nekadašnjeg logora za preko 20.000 ljudi. Mladi sjede na tepisima pod mjesečinom, gledaju projekcije filmova na zidu nekadašnje kulturne ustanove, spremaju hranu, druže se i sudjeluju u otvorenim panelima. U opuštenoj atmosferi ispod zvijezda, uz sudjelovanje <strong>Srđana Sušnice</strong>, kulturologa iz Banja Luke i aktivista i bivšeg logoraša <strong>Kemala Pervanića</strong>, ovogodišnji panel s mladima o kulturi sjećanja, solidarnosti i empatiji moderirao je <strong>Refik Hodžić</strong>, novinar i aktivist, nekad glasnogovornik Haškog tribunala, a danas direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu. Svojom nedavnom izjavom u povodu Dana bijelih traka, kad se obilježava datum kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da nose bijele trake, Hodžić je zaradio respektabilnu količinu prijetnji i poziva na linč iz tabora bošnjačke nacionalističke politike. O svojoj izjavi, Trnopolju bez političara i Omarskoj s njima, kaže:</p><p><em>“Da, izjavio sam da građani Sarajeva, ako nam uistinu žele pomoći, ne trebaju stavljati bijele trake već mogu nazvati svog gradonačelnika i inzistirati da grad napravi spomenik žrtvama Kazana (srpskim civilima koje su ubili pripadnici Armije BiH, op. a.). Time će i nama i sebi najvise pomoći. Sarajevo bi tako pokazalo da je glavni grad koji brine, iz koga sve kreće, pa i pomirenje. Što se pak suočavanja s prošlosću tiče, mi ovdje u Prijedoru prtimo kroz najdublji snijeg. Na žalost, nemaš nigdje situaciju poput “Noći u Trnopolju” gdje mi prijedorskoj djeci svih nacionalnosti, koja sama dolazi ovdje, dajemo ruku. Mi im pokazujemo put. U situaciji kad nacionalističke stranke na vlasti nesmiljeno pljačkaju koristeći paralizu zarobljenosti u nacionalističkom diskursu i traumama rata — upravo sad je vrijeme za jedan ovakav novi iskorak. Nama nije dozvoljena nikakva empatija prema žrtvama koje dolaze iz drugog naroda i mi zato nudimo razmišljanje kako se time treba baviti ako želimo bilo kakvu državu zasnovanu na solidarnosti i ljudskosti. Nema drugog puta.”</em></p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*ShfyZpDy_0p78ejU9n5TRg.jpeg" /><figcaption>“Noć u Trnopolju” — Srđan Sušnica, Refik Hodžić i Kemal Pervanić <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p>Govoreći o genocidu u svom rodnom Prijedoru nastavlja: <em>“Ne znam da li je to prejaka izjava, ali da, s jedne strane — genocid je uspio. Kao prvo — ideologija genocida nije poražena, a druga stvar, ako želiš da obrneš efekte genocida, jedini način je da osiguraš da tu postoji biološka masa tih ljudi. U Prijedoru je u tom kontekstu, sa svih strana, destimuliran svaki povratak. Istovremeno imaš i glorifikaciju ideologija koje su dovele do ovoga. Ratni zločinci su zato heroji jer na njihovim nedjelima počivaju ove idelogije. Kad bi se odrekli tih ljudi tu bi doslo do drmanja temelja i oni na vlasti to ne mogu dozvoliti. I najveća je podvala, koja je prošla isključivo zbog potrebe bošnjačke homogenizacije da bi nacionalističke stranke mogle da vladaju, da je ovdje provođen nekakav projekat viševjekovne mržnje. To je bila mehanika, znalo se tačno tko šta radi. To se ništa nije desilo bez nadziranja i orkestriranja ljudi koji su bili hladni birokrate.”</em></p><p>On drži da su u srži ozdravljenja svakog društva nosioci vlasti koji bi bili spremni na iskren način baviti se onim što se dogodilo, jer vlast kreira kontekst u kojem živimo.</p><p><em>“To nemamo i to nikad nismo imali. Postoji konstantna shizofrenija koja je hranjena ovakvim dogadjajima kao što je Omarska danas, gdje ti, zadovoljan u svom kultu žrtve, igraš na njihovu muziku. I to je ono što me najviše frustrira, što taj sistem spojenih posuda funkcionira upravo fantastično. Ljudi koji su proživjeli strahote umiru vjerujući da su im političari koji žive od njihove patnje njihovi prijatelji i da ih štite. U Omarsku dolaze žrtve koje svaka ponovna verbalizacija vraća u proživljavanje i na takvom mjestu nitko ne smije ništa da priča, koliko god možda nekad i ta priča bila dobronamjerna — ona prlja taj trenutak. Istupi političara na mjestima poput Omarske su uvijek i isključivo motivisani vlastitom korišću. U tom kontekstu to je kao da istreseš cisternu govana na to mjesto i te ljude. To sam doživio par puta i obećao sebi da neću više nikad” - kaže.</em></p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*xANJVl6o9fSUbbsptAx4qQ.jpeg" /><figcaption>Kemal Pervani<em>ć (d) s u</em>č<em>esnicima “Mosta mira” u hangaru biv</em>š<em>eg logora Omarska </em><strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p>U Omarskoj, prije početka komemoracije, temperature rastu, srpski policajci koji osiguravaju mjesto bježe što od sunca, što od kamera. Jedan čovjek velikih mirnih očiju staloženo na engleskom jeziku provodi skupinu mladih kroz sparni, pregijani dio bivšeg logora. <strong>Kemal Pervanić</strong>, nekadašnji logoraš Omarske iz obližnjih Kevljana, autor knjige “The Killing Days” i dokumentarca “Pretty Village” tiho objašnjava svoju priču učesnicima “Mosta mira”, njegove dobrotvorne udruge kojoj je kako sam kaže “glavna ideja da spaja sve mlade ljude koji slave različitost kroz festivale umjetnosti i izgradnju mira.” Njegova obnovljena kuća u Kevljanima ovih je dana puna mladih ljudi svih nacionalnosti.</p><p><em>“U Omarskoj sam htio samo da preživim, no tek kad sam izašao su krenuli pravi problemi. Počneš da okrivljuješ i počneš da mrziš. Na kraju mi se sve skupilo pa sam zatražio psihološku pomoć i nakon duge terapije shvatio da ne mogu biti onaj koji sam bio prije, ali da sam u stanju da se nosim sa životom. Prije toga ja sam bio žrtva, mrzio sam i upirao prst. No shvatio sam da je optuživati najlakša stvar na svijetu, to može svatko. Biti u stanju da pružiš otpor tome — to je nešto drugo. Zato treba raditi na sebi. Kad si žrtva onda si pred zidom i sve što vidiš je svoj odraz u ogledalu. Kad pređes preko tog zida onda ugledaš ljude poput sebe. U tom momentu ja više nisam bio žrtva, već preživjeli. Tako dođeš i do momenta gdje možeš i da oprostiš i da kreneš dalje. Ja sam se vratio kako bi razumio šta se desilo. Zanimalo me kako je moguće da je moj omiljeni školski profesor postao moj zločinac. Shvatio sam da unutar svakog ljudskog bića postoji zvijer koju je jako lako otpustiti u datoj situaciji. U Kevljane smo se počeli vraćati 2007. godine s idejom izgradnje mira i spajanja ljudi kroz umjetnost. Bilo je teško i svi su bježali od nas. Onda sam otišao u svoju bivšu školu da porazgovaram s direktorom, koji je bio moj bivši nastavnik i moj stražar u Omarskoj. On je ideju da kroz ples, predstave i radionice okupljamo svu djecu i da se sva djeca druže odmah prihvatio. Ovi mladi oko mene sada pričaju o prošlosti i kako ona utječe na sadašnjost i na identitet ljudi. Bez ovakvih stvari nema Bosne”</em> — završava tiho Kemal.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*Gcrq7vtrLAfXq41qQksaQg.jpeg" /><figcaption>Satko Mujagić u Omarskoj nekad i danas <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><p>Dok sunce nemilosrdno prži i ulazi u zenit, mirisi postaju sve teži, a ljudi se stišću u hladu što pod zidom prijetećeg hangara postaje sve tanji. <strong>Satko Mujagić</strong>, logoraš koji je kao i mnogi, nakon torture Omarske prebačen na slijedeću torturu na Manjaču, danas govori okupljenima:<em> “Bosna je suživot od hiljadu godina. Nisu svi Srbi ubice, nisu svi Hrvati ubice i nisu svi Bošnjaci ubice. Zato pozivam Dodika da dođe i obilježi Omarsku, pozivam Čovića da obilježi Gabelu i pozivam Izetbegovića da obiljezi Kazane.” </em>Pokušava dalje govoriti o suživotu, ali šačica glasnih tvrdolinijaša iz publike ga prekida: <em>“Lažeš! To nije istina!”</em></p><p>U Omarskoj, usred nekad ubave, a danas ispražnjene prijedorske kotline, istina i laž magloviti su pojmovi. Odnoseći sa sobom neka imena, neka sjećanja i neke nade, ispred “Bijele kuće” bijeli baloni odlaze u nebo.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*FLBrwMleBaKUkgGjI3nurg.jpeg" /><figcaption>Baloni nad “Bijelom ku<em>ć</em>om” u <em>biv</em>š<em>em </em>logoru Omarska <strong>©Hrvoje Polan</strong></figcaption></figure><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=89c70dfce932" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
    </channel>
</rss>