<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0" xmlns:cc="http://cyber.law.harvard.edu/rss/creativeCommonsRssModule.html">
    <channel>
        <title><![CDATA[Stories by Ilija Jerković on Medium]]></title>
        <description><![CDATA[Stories by Ilija Jerković on Medium]]></description>
        <link>https://medium.com/@ilijajerkovic?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
        <image>
            <url>https://cdn-images-1.medium.com/fit/c/150/150/1*QOJThxgLEYsFhQCJ2YkQjg.jpeg</url>
            <title>Stories by Ilija Jerković on Medium</title>
            <link>https://medium.com/@ilijajerkovic?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
        </image>
        <generator>Medium</generator>
        <lastBuildDate>Thu, 19 Nov 2026 14:11:45 GMT</lastBuildDate>
        <atom:link href="https://medium.com/@ilijajerkovic/feed" rel="self" type="application/rss+xml"/>
        <webMaster><![CDATA[yourfriends@medium.com]]></webMaster>
        <atom:link href="http://medium.superfeedr.com/" rel="hub"/>
        <item>
            <title><![CDATA[Redosled reči u politici]]></title>
            <link>https://medium.com/@ilijajerkovic/redosled-re%C4%8Di-u-politici-098396a3bc7a?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/098396a3bc7a</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Ilija Jerković]]></dc:creator>
            <pubDate>Mon, 01 Jun 2026 21:01:27 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-06-01T21:01:27.334Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*NurKcoA5gVnQzRao" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@ivalex?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Ivan Aleksic</a> on <a href="https://unsplash.com/?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Unsplash</a></figcaption></figure><p>Srbija pobeđuje. To slušamo već nedeljama sa gotovo svakog medijskog i propagandnog glasila u državi. Istovremeno, građani Srbije suočeni su sa <a href="https://www.bbc.com/serbian/articles/cgep4y7vpj7o/lat">banalnom monumentalnošću plakata</a> koji se nadvijaju i vijore kao u sistemima u kojima zgrade nisu građene da ugode nego da potčine. Bilo da “juri” građane po nadvožnjacima Beograda ili šljašti sa okupiranog reklamnog prostora pod državnom supervizijom, ta poruka valjda treba da bude <a href="https://insajder.net/teme/studenti-sire-poruku-studenti-pobeduju-vlast-odgovara-sa-srbija-pobeduje-borba-slogana-na-ulicama-srbije-video">kontrateža efektnom i jasnom studentskom sloganu</a> koji dolazi iz hiljada ruku, a ne jedne. Nije ni potrebno da kažem kom, svi znamo. Za dve nedelje u Srbiji video sam nebrojeno nalepnica koje u ljudima, uprkos svemu, i dalje čuvaju neku nadu pokrenutu najmasovnijim protestima u modernoj istoriji Srbije. Možda se baš zato ta poruka ne zaustavlja na Brankovom mostu, već se može naći zalepljena i u Berlinu, Londonu, Amsterdamu i gradovima u kojima neko ipak razume šta se ovde dešava, a gde su mladi migrirali u prethodnim godinama.</p><p>Ono što su me iskustvo i realnost naučili jeste da se upravo iza parole “Srbija pobeđuje” krije prava priroda ovog režima, njegovih sinekurista, ali i jednog manjeg, ali glasnog dela opozicionara ogrnutih srpskom zastavom koji strpljivo čekaju na klupi za rezervne igrače. Baš zato ponekad naše ključne diskusije o Evropskoj uniji, Kosovu, manjinskim pravima ili sličnim temama vidim kao manje važne razlike u poređenju sa onom jednom koja nas prati decenijama, a možda najvažnije u modernoj istoriji od <a href="https://www.istinomer.rs/analize/od-visokog-rejtinga-do-dubokog-pada/">političkog raskoraka između Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice</a>. Tu razliku bih možda najpreciznije opisao velikom težinom male promene redosleda reči o kojoj razmišljam već nedeljama. Da li “građani pobeđuju kada Srbija pobeđuje” ili “Srbija pobeđuje kada građani pobeđuju”? Za mene nema sumnje šta je ispravno razumevanje u državnom uređenju kakvom stremim, a ni šta je isključiva i beznadežna filozofija svih koji se pokoravaju predsedniku Vučiću i ovih nezagrejanih koji sanjaju da na budućim funkcijama tu filozofiju sprovode brže, jače i bolje.</p><p>Već 14 godina, a posebno u prethodnih 10, politički režim Aleksandra Vučića kreira <a href="https://freedomhouse.org/country/serbia/nations-transit/2024">atmosferu autoritarnog pritiska</a> i moralnog imperativa pokoravanju kultu države koji veoma često izjednačava sa kultom vođe. U takvom sistemu svako neslaganje vidi se kao udar na državu, a onda i na srpski narod, bez obzira što su zacrtani ciljevi ponekad toliko transparentno napravljeni da namire interese SNS-ovih tajkuna, ojačaju stranačku vlast protivno pravilima ili prosto legalizuju ono što je protivpravno. Upravo zato od Vučićevih političkih surogata <a href="https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/skandal-siptari-ustase-placenici-pogledajte-kako-vucicev-tabloid-pise-o-protestima-1028396/">u Informeru i srodnim propagandnim mašinerijama najnižeg ranga</a>, za studente i mlade ljude organizovane u borbi za svoju budućnost neretko čujemo da su <a href="https://bezcenzure.rs/vesti/drustvo/ustase-strani-placenici-kobre-kako-vucic-spusta-tenzije">“Ustaše”, “strani plaćenici”, “rušitelji države”, ili da “organizuju obojenu revoluciju”</a>. Ovih dana je preminuo profesor Dragoljub Mićunović koji je u svojim izlaganjima često predstavljao i filozofski branio antitezu ovakvom ponašanju, uz jasnu poruku da <a href="https://vesti.istinomer.rs/vesti/2017/09/16/ne-postoji-dobra-vec-samo-dobro-kontrolisana-vlast/">ne postoji dobra vlast, već samo dobro kontrolisana</a>. Pod režimom koji sopstveni mandat da upravlja izjednačava sa državom, a <a href="https://www.masina.rs/strategija-straha-i-pasivnost-evrope-kako-svetski-mediji-opisuju-situaciju-u-srbiji/">svaku kontrolu tretira neprijateljski, uz tabloidne kampanje i pojačanu represiju</a>, ostaje li bilo kakvog prostora za tu kontrolu, ili je otpor na svim poljima jedina opcija?</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*cOogM15yzgzs0thP" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@thestefankostic?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Stefan Kostić</a> on <a href="https://unsplash.com/?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Unsplash</a></figcaption></figure><p>Kakva je jedina alternativa učmalosti koja, uz retke izuzetke, dominira srpskom političkom scenom već decenijama? Ona podrazumeva, bez previše romantizacije, skup nepregovorivog: Beskompromisno odbacivanje svake vrste populizma i poriva koji podstiču ono najgore u ljudskoj prirodi, jer populizam nije samo društvena opasnost nego svesna strategija kojom se vlast zauzima strahom i besom, a ne idejama i rešenjima; Borbu protiv polarizacije i radikalizacije, jer sve dok su naši sugrađani primarno protivnici jedni drugima, a ne saputnici u istom problemu, sistem koji ih deli opstaje na miru; Hrabro zalaganje za otvoreno društvo u kome institucije postoje isključivo u službi građanina i kao garant njegovih prava, a ne kao instrument stranačke lojalnosti i konsolidacije moći; Stavljanje građanske ambicije i osećaja sopstvene slobode u sam centar politike, jer bez vere u to da su promene moguće i da lični angažman nešto znači, svaki poziv na delovanje ostaje prazan.</p><p>Tamni vilajet je možda moja omiljena pripovetka iz detinjstva, te nije teško zaključiti da o kajanju razmišljam gotovo svakodnevno. <a href="https://www.danas.rs/vesti/politika/sta-znaci-referendumska-atmosfera-sa-vise-lista-na-izborima/">Naredni izbori biće veoma težak i zahtevan proces za opozicione stranke sa ambicijom da suštinski i dubinski promene stvari u Srbiji</a>, a posebno za one koji se trude da ne ispune mesečnu kvotu populizma koja po prirodi posla sleduje gotovo svakom srpskom političaru. Na pitanjima koja su godinama delila srpsku opoziciju (bojkoti ili izlazak, parlament ili ulica, zajednički nastup ili ideološka doslednost) moj stav je gotovo uvek bio intuitivan, pa i onda kada je moralo da prođe više godina dok se nije ispostavilo da je bio i suštinski ispravan. Pitanje da li i kako sve one snage koje veruju da Srbija pobeđuje samo kada njeni građani imaju slobodu, uslove i kapacitet da pobeđuju, treba da nastupe na narednim izborima, posebno u odnosu na studentski pokret koji je sam po sebi nova politička realnost, možda je prva ozbiljna dilema oko koje sam mišljenje menjao više puta. Jedan od ličnih razloga za dilemu je i to što možda prvi put posle dužeg vremena nije izrazito instinktivno jasno šta je najispravniji potez za pobedu, ali i za osnaživanje demokratije, parlamentarizma, institucija i antipopulističkih snaga.</p><p>Kajanje ima smisla samo ako se pretvori u nešto konkretno, čak i kada to konkretno još nema sve odgovore. Ono u šta ipak ne sumnjam ni u trenucima najveće neizvesnosti jeste da postoje tri poruke koje u Srbiji 2026. godine ne samo da mogu istovremeno da postoje i jedna drugu nadopunjuju, nego moraju, ako je cilj onaj jedini koji ima smisla: društvo u kome je sloboda garantovana, a pravda dostupna svima. One nisu ni strategija ni program. One su onaj redosled reči koji čeka da napokon postane poredak.</p><p><strong>Studenti pobeđuju.</strong> Ovo nije parola nade nego konstatacija odnosa snaga. Prvi put posle više od decenije, naspram dominantne i represivne sile postoji društvena energija sa stvarnim kapacitetom da je nadjača, a ne samo da je moralno nadvisi. Svako ko se bori za promene u Srbiji doprineće, na ovaj ili onaj način, ovom cilju. Ne samo zato što je moralno ispravno (od te perspektive određenih stranaka i pokreta mi je već neko vreme poprilično mučno, ali o tome u nekoj ciničnijoj prilici), već pre svega zato što je razumno i pametno. Studenti su otvorili prostor koji je više od decenije bio zatvoren i animirali generacije razočaranih, nezainteresovanih i tihih ljudi. Taj prostor sada postoji, i to nije malo. Pitanje više nije da li je promena moguća, nego da li ćemo imati mudrosti da je ne proigramo kao toliko puta ranije.</p><p><strong>Srbija je svet.</strong> Ovaj pokret je, možda i nesvesno, učinio ono što opozicija decenijama nije umela: izašao je iz rovova starih podela u kojima smo svi naučeni da živimo. Pitanja oko kojih se srpsko društvo iscrpljivalo godinama, od onih zaista teških do onih izmišljenih da nas zaposle dok se pljačka, ovde nisu nestala, ali su prestala da budu uslov za zajedničko delovanje. To je jedan vid emancipacije kakvu, od kada sam svestan društvenih prilika oko sebe, nisam video. Srbija je svet ne zato što treba da postane neko drugi, već zato što napokon ima priliku da bude ono što kroz najbolje svoje ljude oduvek i jeste: otvorena, radoznala i dostojna poverenja. Taj svet nije utopija niti banalizacija nekog političkog saveza kojem barem deklarativno težimo. To je vrlo precizan skup univerzalnih vrednosti i jasna vizija toga gde kulturološki i civilizacijski pripadamo, uz poruku da institucije postoje isključivo u službi građanina i kao garant prava.</p><p><strong>Niko nije slobodan dok svi nismo slobodni.</strong> Na kraju ostaje ona dogma koju je najteže iščupati jer je najdublje usađena: da je najviši imperativ svakog građanina uspeh njegove države, da Srbija pobeđuje, a mi tek posle i ako ostane mesta. Raskid sa tom dogmom je suština svega o čemu ovde pišem. Sloboda nije nagrada koju država dodeljuje lojalnima niti privilegija koja se zaslužuje ćutanjem. Zato alternativa populizmu nije samo moralna pozicija svakog poštenog čoveka, ona je i politička strategija. Beskompromisna odbrana prava svakog građanina, bez obzira na to šta je populistički isplativije u datom trenutku, jedina je staza koja vodi iz začaranog kruga u kome se slobode razmatraju prema hijerarhiji lojalnosti, a ne prema Ustavu. Onaj ko pristane da igra po pravilima populizma, pa makar i u ime promena, ne menja sistem. Postaje deo njega.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*niDxLAyoLFPuxcJg" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@vukburga?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">vuk burgic</a> on <a href="https://unsplash.com/?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Unsplash</a></figcaption></figure><p>Upravo zato su slogani važni, ali nisu dovoljni ako ostanu samo slogani. Iza svake od ove tri poruke leži isto suštinsko pitanje na koje Srbija odgovara nedovoljno odlučno generacijama: ko je tu za koga? Levijatan koji zauzima svaki slobodan centimetar javnog prostora, koji govori u ime naroda dok ga ne sluša, koji gradi impozantne fasade dok institucije trunu iznutra, nije prirodna katastrofa. On je produkt višedecenijskog tavorenja i naslaga svesti u kojoj se država doživljava kao staratelj, a građanin kao njen štićenik. Raskid sa tom kulturom jedina je promena koja zaista nešto znači, a takva promena sama po sebi dalje vodi putem kojem civilizacijski pripadamo.</p><p>Naredni izbori zato neće samo banalno meriti ko može da pobedi, već je posebno važno i podržati one koji razumeju ovu razliku. Jer promena koja kao osnovu uzima puko preusmeravanje državnih poluga prema novim korisnicima, a ne njihovo suštinsko ograničavanje i stavljanje u službu slobode, nije promena o kojoj ovde govorimo. To je sledeće poglavlje iste priče. Uprkos mojoj zadršci zbog odnosa prema stranačkom životu i opoziciji, širokoj ideološkoj lepezi i raznim mešetarima koji se u njihovo ime obraćaju, studenti su u više navrata pokazali da ovo razumeju. Tražili su institucije koje rade, a ne vladare koji vladaju. Sada je posebno važno da najveći društveni pokret prethodnih decenija bude upravo i okidač te dugoočekivane sistemske promene.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=098396a3bc7a" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Generacijska šansa da živimo normalno]]></title>
            <link>https://medium.com/@ilijajerkovic/generacijska-%C5%A1ansa-da-%C5%BEivimo-normalno-e3e5ea637671?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/e3e5ea637671</guid>
            <category><![CDATA[serbia]]></category>
            <category><![CDATA[srbija]]></category>
            <category><![CDATA[politics]]></category>
            <category><![CDATA[izbori]]></category>
            <category><![CDATA[politika]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Ilija Jerković]]></dc:creator>
            <pubDate>Mon, 11 Dec 2023 21:09:29 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2025-11-02T00:25:38.918Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="Fotografija protesta Srbija protiv nasilja (Pokret slobodnih građana)" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*A_EWO8gvjRij2tNhWTZuDw.jpeg" /></figure><p>Često ovih dana razmišljam o tome kako sam trenutno samo godinu dana mlađi nego što je moj otac bio kada sam se ja rodio. To me dalje motiviše da mislim o tome kako većinu nas, u kasnim dvadestima, narednih 6 godina ove decenije čeka jedan na neki način poprilično važan period života — bez obzira da li govorimo o najčešćem vremenu kada se zasniva porodica, o nekom značajnom karijernom razvoju i prvim poslovima na seniorskim pozicijama ili o suštinskom učvršćivanju odnosa u postojećim zajednicama prijatelja. Takvi, često ključni momenti i veoma posledične odluke u životu, u velikoj meri inspirišu i upućuju na skućavanje, kreiranje doma i planiranje života na duže staze. Zato, možda i najvažnije generacijsko pitanje ovih dana je upravo šta ćemo učiniti na izborima 17. decembra, šta nas čeka u godinama pred nama i gde ćemo odlučiti da pustimo korenje.</p><p>U septembru 2030. godine ću napuniti 35 godina, a 2030. godina se takođe prethodnih meseci pominje i kao najoptimističnija mogućnost datum pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. Takav datum bi možda i bio moguć, ali isključivo kao presek tri skupa: (1) snažna politička volja među državama članicama i svest da je proširenje u interesu Evropske unije; (2) intenzivan, posvećen i ubrzan rad Srbije na ispunjenju tehničkih kriterijuma i svih standarda u pristpunom procesu; (3) potpisivanje pravno obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine. Za sve ovo je neophodno barem pet godina aktivnih i temeljnih reformi, pre nego što pre pređe na formalnosti i dogovaranje samog datuma ulaska. Ne znam šta će biti sa Srbijom tada, ali ja sam apsolutno uveren da ću svoj trideset i šesti rođendan proslaviti kao državljanin Evropske unije, a imam osećaj da će isto biti i sa značajnim delom moje generacije, sa svakim ko traži okruženje (svakako ne jedino, a ne ni savršeno, ali (1) nama geografski najbliže i (2) sa vrednosnim okvirom koji omogućava sve o čemu govorimo) u kome će moći da oslobodi svoj pun potencijal i živi punim plućima, slobodno i ispunjeno.</p><p>Razmišljajući o ovome, a posebno o tom imperativu života umesto preživljavanja i uživanja u mogućnostima koje takav život pruža, mislim kako sam uprkos svim barijerama jednom normalnom životu koji želim, dosta privilegovano i zaštićeno odrastao i imao tu sreću da od početka svog predškolskog obrazovanja živim u miru i u državi koja je bar u najmanjoj meri bila usmerena smanjivanju jaza u kvalitetu života građanki i građana Srbije i naših evropskih partnera. Za generaciju naših roditelja, takva vrsta života sa putovanjima, koncertima, večerama po restoranima i lako dostupnim stvarima i uslugama, nije bila normalnost u njihovim dvadesetima, u dobu koji je možda i najlepša prilika za mladalačko uživanje. Naprotiv, oni su bili suočeni sa državom koja se raspadala, sankcijama i izolacijom, ratovima na više frontova, glorifikacijom mržnje, podela i jednoumlja. U svojoj borbi za normalnost i u želji da žive kako treba u državi u kojoj su rođeni, žrtvovali su barem nekoliko godina na način na koji smo mi imali sreće da ne osetimo i ne saznamo, za sada.</p><p>Tokom prethodnih godina, analitičari nas često podsećaju na devedesete godine, pre svega zato što je Srbija danas zarobljena država i društvo neoslobođenog potencijala, barem za one van partije. Ovaj dvanaestogodišnji režim ne veruje u ljude, ne mari za slobodu i aktivno obesmišljava pravila, zakone i gasi te potencijale selektivnom represijom i zloupotrebom svoje političke moći. Ipak, mislim da među građanima ne postoji osećaj sudbonosnosti i važnosti promena na narednim izborima, koji bi parirao nekim prethodnim situacijama, ali suštinski ovi izbori predstavljaju upravo priliku da se postave temelji, a u okviru tih temelja naprave i prvi ozbiljni stubovi, raskida sa političkom kulturom i političkom elitom prethodnih 12 godina. Ukoliko se ova prilika popusti, postoji mogućnost da naredna Vlada Republike Srbije bude formirana tek na leto 2028. godine. Uzimajući u obzir način na koji je sistem u Srbiji devastiran i modifikovan kako bi radio za partiju i režim, ne bi bilo realno očekivati prve znake ozdravljenja pre naredne decenije. Jasno je da je ovo izvesno poslednja šansa da naša generacija ljudi od između 25 i 30 godina, da impuls jednoj normalnosti koja nam toliko treba da bismo ovde gradili živote, porodice, poslove, zajednice i društvo u kome se živi odlično, baš onako kako treba.</p><p>Ako gledamo malo unazad i to kako smo završili ovde, sa jedne strane u nezavidnom sistemu, a sa druge strane sa malo prkosi i svesti šta moramo da uradimo, čini mi se da su za generacije ljudi rođenih sredinom 1990-ih postojale dve velike političke prekretnice i tri velika politička događaja koja su odredila kako živimo u Srbiji, ali i van nje, danas.</p><p>Od pomenutih događaja, prvi je sigurno bio <strong>NATO bombardovanje Jugoslavije 1999. godine</strong>, koje je sa jedne strane bilo jedan od ključnih momenata za završetak rata, označilo potpuni poraz politike Slobodana Miloševića i SPS-a i donelo dodatne užasne žrtve tog doba, a sa druge strane ostavio jedan generacijski jaz između Srbije i NATO država članica, koji nas <a href="https://iea.rs/blog/2023/06/16/stavovi-gradjana-srbije-prema-nato/">do danas juri</a>, truje i ne dozvoljava da sledimo svoje interese na racionalan način. Nakon toga, <strong>ubistvo premijera Zorana Đinđića</strong> je bilo i pucanj u pokretačku snagu suštinskih promena i raskida sa svim elementima sistema devedestih. On je bio političar koji je stvarno popravio Srbiju i ništa što bih napisao to ne objašnjava bolje od <a href="http://www.novipogledi.rs/tekstovi/zoran-dindic-politicar-koji-je-stvarno-popravio-srbiju/">ovog teksta</a>. Konačno, <strong>izbori 2014. godine </strong>su bili veliki događaj u stranačkom životu Srbije jer je lista oko Srpske napredne stranke osvojili blizu 50% glasova, a to što ni jedna opoziciona lista nije ostvarila dvocifren rezultat je samo bio uvod u dalje rastakanje i razbijanje stranačkog života i opozicije u Srbiji, uz dalje pritiske, podele i kontinuirano slabljenje.</p><p>Prekretnica našeg detinjstva se dogodila <strong>5. oktobra 2000</strong>. Tada je demokratska revolucija u Srbiji vratila ovom društvu šansu da možemo da budemo deo sveta i pokušamo da počnemo da živimo vođeni nekim najosnovnijim demokratskim, civilizacijskim i mirnodopskim uzusima. Nakon prvih reformi i početka tranzicije, previše mladih naših godina je raslo uz utisak o 5. oktobru uglavnom u zavisnosti od toga kako je na njihove roditelje i porodicu ovaj period uticao — uz različita osećanja, od ponosa zbog velikog uspeha i pobune građana, preko utiska nezavršenog posla, do razočaranja, pa sve do onih ozlojeđenih zbog gubitka svojih ratnoprofiterskih pozicija. Mi smo u tom periodu pošli u školu i imali sreće da su prva ozbiljna saznavanja o svetu oko nas i društvu bila upravo ona u demokratskoj Srbiji, koja je nekon 5. oktobra doživela previše udaraca, ali ipak ostala na trasi nekakve normalnosti, barem do skoro.</p><p>Prekretnica našeg sazrevanja se dogodila <strong>20. maja 2012</strong>. Tada je Tomislav Nikolić, pobedivši u drugom krugu predsedničkih izbora, promenio političku situaciju u Srbiji, doveo do izmene planirane koalicije SPS-a i DS-a nakon izbora i doveo Srpsku naprednu stranku na vlast. Nakon toga, uz ekspresno korišćenje dostupnih poluga vlasti, a verujem i zloupotrebu pozicije u bezbednosnom sektoru Republike Srbije, Aleksandar Vučić kreira atmosferu, aktivno radi na kampanji i razaranju bilo kakve političke konkurencije. U godinama nakon toga, SNS radi na “poravnjanju” vlasti do poslednje mesne zajednice, centralizuje odlučivanje u poziciji predsednika stranke (kasnije i predsednika Srbije) i radi na daljoj promociji kulta ličnosti. Istraživanja o stavovima mladih prethodnih godina pokazuju da je deo naše generacije konstatno pokazivao porast tendenicje verovanja u čvrstu roku i autoritarne tendencije. Ovakva politička kultura, zajedno sa intenzivnim porastom normalizacije agresije, relativizacije nasilja i predsedničkih indulgencija za bahate funkcionere, modelira i obrasce ponašanja u društvu, pa je tako u našoj generaciji posebno vidim jednu vrstu raslojavanja po ovom pitanju. Da li se prikloniti ovakvom modelu ponašanja i bahatošču kreirati prostor za sebe ili još prkosnije boriti za nešto normalnije okruženje. Ili možda to okruženje tražiti van Srbije? Blizu <a href="https://nova.rs/vesti/politika/pola-miliona-srba-pobeglo-od-vucicevog-zlatnog-doba-glavom-bez-obzira-upravo-su-objavljeni-podaci-koji-razbijaju-mozda-i-najvecu-laz-vlasti/">70.000 ljudi</a> je to učinilo prošle godine samo u Evropskoj uniji.</p><p>Da li je ovih jedanaest i po godina razmaka dovoljno za treću prekretnicu, ovog puta prekretnicu našeg odrastanja?</p><p>Setio sam se sinoć da sam tačno pre 6 godina i 3 meseca, <a href="https://twitter.com/ilijajerkovic/status/910252157986799618">mislio</a> da se sva društvena propast svede na činjenicu da onima na pozicijama moći baš sve može da prođe — da nema kočnica, nema odgovornosti i nema samosvesti da postoje neke granice. Profesor Bojan Pajtić je sinoć u emisiji Utisak nedelje to objasnio na mnogo jasniji i rečitiji način i svima preporučujem <a href="https://nova.rs/vesti/politika/ljudi-doci-ce-po-vas-govor-profesora-pajtica-iz-utiska-nedelje-posle-kog-nemate-izgovor-da-ne-izadjete-na-izbore/">njegov utisak</a> o režimskom uverenju da su nesmenjivi, da mogu da budu bahati i da im niko ništa ne može. Zato je pitanje smenjivosti ovog režima i izborni rezultatski pritisak upravo stvar opstanka svakoga ko se po nekom pitanju ne slaže sa onim što je sadržaj propagande.</p><p>Ipak, uprkos svemu rečenom gore, ja iskreno verujem da je dovoljno dobrih, svesnih, odgovornih i moralnih ljudi svih doba i svih generacija, koji jasno vide šta se događa i ne žele da daju više prilika SNS-u da pokažu da mogu još gore i još bahatije i još više osiono. Za nas, koji smo u jednom raskoraku između kraja mladosti i otvaranja nekih novih životnih tema i planova, ovo stvarno jeste generacijsko pitanje, ali i pitanje toga ko će živeti u Srbiji za 10 godina i kakvi su potencijali ovog društva ako ovu šansu propustimo. Dobra vest je da se opozicija u Srbiji ujedinila u najveću grupu raznorodnih demokratskih stranaka pod listom Srbija protiv nasilja, i to ona koja se bori za bolji i normalniji život. Još bolja vest je to što će na ovim izborima ta lista sigurno imati najbolji rezultat od 2012. godine! Konačno, najbolja vest je što postoji izgledna opcija da će se mit nepobedivosti Srpske napredne stranke, nakon toliko godine zloupotrebe svakog mogućeg sredstva upravljanja, urušiti već 18. decembra.</p><p>Zbog svega ovoga, važno je da izađemo da glasamo 17. decembra i podržimo one koji će načiniti pravu razliku i kreirati pritisak na režim SNS-a i SPS-a. Važno je da sebi obezbedimo šansu da živimo ovde, onima koji to žele, i kreiramo prostor da se u Srbiji živi bezbedno, normalno i zdravo.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=e3e5ea637671" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Ana ipak nije tu]]></title>
            <link>https://medium.com/@ilijajerkovic/ana-ipak-nije-tu-6fb780c0ea5?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/6fb780c0ea5</guid>
            <category><![CDATA[government]]></category>
            <category><![CDATA[human-rights]]></category>
            <category><![CDATA[politics]]></category>
            <category><![CDATA[serbia]]></category>
            <category><![CDATA[society]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Ilija Jerković]]></dc:creator>
            <pubDate>Mon, 05 Oct 2020 12:05:05 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2021-11-30T21:40:56.011Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>Ima nešto sada tužno, a onda prećutno uzbudljivo, u činjenici da je konferencija za novinare o predlogu za mandatara tada izabranog predsednika Vučića jedan od najuzbudljivijih i neizvesnijih političkih momenata u prethodnih pola decenije. Kroz medije su nam bile nagoveštene opcije, ali mislim da je malo ljudi zaista verovalo u ovakav epilog. Ciničniji tviteraši će i danas rado podsećati “informisane” novinare o pogrešnim informacijama i <a href="https://twitter.com/SlobaGeorgiev/status/875378922615123968">“ekskluzivama” o Milošu Vučeviću</a> svega nekoliko sekundi pre nego što je Aleksandar Vučić objavio ime Ane Brnabić.</p><p>Ne znam koliko nas je, ali znam da neki ljudi dele moj tadašnji osećaj da smo izbor Ane Brnabić za predsednicu Vlade Republike Srbije dočekali potajno uzbuđeni. Bilo je to umotano u neke “verovatno najmanje loše rešenje” fraze, da slučajno ne bi neko pomislio da relativizujemo (a relativizovali smo!), a suštinski je iza toga bila sakrivena neka želja da vidimo da ipak može... Šta tačno? Ne znam ni danas. Tih dana su reakcije stizale sa svih strana, neki su pokušavali da nam objasne šta znači pojam <a href="https://en.wiktionary.org/wiki/pinkwashing"><em>pinkwashing</em></a>, a drugi su sigurno već počeli da prave čuveni <a href="https://pescanik.net/wp-content/uploads/2019/02/Parada-u-Beogradu-2017.jpg">transparent “Ana je tu”</a> za Prajd koji je usledio nekoliko meseci kasnije, a sve u nadi da ovo imenovanje može da olakša i ubrza strukturno/sistematsko poboljšanje LGBTQ+ zajednice u Srbiji. To je bilo mnogo više od naslova po inostranim medijima i “<a href="https://www.theguardian.com/world/2017/jun/15/serbia-gains-its-first-female-and-gay-prime-minister-ana-brnabic">prve žene</a>” ili “<a href="https://www.bbc.com/news/world-europe-40297480">prve <em>queer</em> osobe</a>” na čelu Vlade, to je pre svega bilo moguće protumačiti kao signal da se stvara neki prostor za ljudi koji konvencionalno ili uobičajeno ne bi mogli da se nađu na formalno-pravno najvišoj izvršnoj državnoj funkciji ili barem da se o njihovim identitetskim elementima koji odstupaju od mejnstrima ne govori. Ipak, na kraju njenog mandata, sem mirnijih događaja i priviknutosti na <em>queer</em> predsednicu Vlade, Srbija se nije dalje pomerila ka otvorenijem i inkluzivnijem društvu. <a href="http://blog.dasezna.lgbt/2020/07/13/drugarice-lazljivice-otvoreno-pismo-ani-brnabic/">Otvoreno pismo organizacije Da se zna predsednici Vlade</a> karakteriše upravo ton razočaranosti i prostora za dalji rad.</p><p>To je bilo možda svega nekoliko meseci pre nego što će pitanja identiteta, ponekad banalno, ali ponekad i suštinski biti pod svetlom javnosti, a istovremeno i važnih rasprava u mnogim zemljama zapadno od Srbije. Od masovnih <em>Black Lives Matter</em> protesta, gubljenja ili odbrane heroine detinjstva optužene za transfobiju, u klinču sa trans pravima, pa sve do manje važnih stvari poput čudno ušminkanih, ali prilično neposledičnih <a href="https://www.oscars.org/news/academy-establishes-representation-and-inclusion-standards-oscarsr-eligibility">novih pravila povodom dodele Oskara</a>. U vremenu intenzivne polarizacije, kada se čini da su MI i ONI prirodna stanja ljudskog duha, SNS (a ne COVID-19, kako se navodilo na početku pandemije) deluje kao perverzirani <em>great equalizer </em>uz neki utisak da sve može, ako si pod pokroviteljstvom izvora političke moće. Baš sve.</p><p>Skorašnje gostovanje Marinike Tepić u emisiji Utisak nedelje je odjeknulo delom i zbog bombastične informacije da je <a href="https://nova.rs/vesti/politika/tepic-firmi-brata-ane-brnabic-eps-dao-20-miliona-evra/">Elektroprivreda Srbije, državno javno preduzeće, finansirano iz budžeta Republike Srbije, firmi u kojoj radi brat Ane Brnabić kroz različite poslove i ugovore dalo 20 miliona evra</a>. Ovo nije prvi put da se u javnosti čuju kritike na račun poslova lica povezanih sa predsednicom Vlade. Iako nemam sumnje da je izvesno da su ljudi na pozicijama najveće odgovornosti uspeli da nađu načina da menjaju svoje ideološke i vrednosne svetonazore radi napredovanja, verujem da bi bilo pogrešno misliti da je isključivo, a možda čak ni pretežno, finansijska snaga ono što može da “izravna” društvene i identitetske razlike i obriše predrasude česte među društvenim grupama kojima pripadaju bivši radikali. Ne, u državi u kojoj je <a href="http://rs.n1info.com/Vesti/a641445/Naprednjaci-stizu-komuniste-svaki-deveti-gradjanin-Srbije-clan-SNS.html">svaki 9. građanin član dominantne režimske stranke</a>; u kojoj je opozicija u toj meri fragmentisana da se po vlast čini opasnijim što je nema, nego što je ovakve ima; i u kojoj centar donošenja odluka leži u poziciji partijskog predsednika, ta politička moć i napori da se održe pozicije postaju neočekivani generatori površinskih društvenih promena. Čini se neverovatnim da je ovakva centralizacija i pribavljanje moći naizgled održiva isključivo ako se u svakodnevno opravdavanje, relativizaciju nedemokratskog režima, suptilno i manje suptilno podržavanje uključuju nosioci različitih šema i kombinacija, prečesto povezani sa budžetom Republike Srbije.</p><p>Još jedno od identitetskih pitanja delom obesmišljnih agresijom političke dominacije režima, a delom iznenađujuće prisutnih u poslednje vreme je učešće žena u politici u Srbiji. Čak i ako zanemarimo da je jedan od unutrasnačkih sukoba, a to nekako dođu jedini relevantni sukobi u režimima sa ovako dominantom partijom, nastao na relaciji Zorane Mihajlović i Zorana Đorđevića upravo na temi Zakona o rodnoj ravnopravnosti, zanimljivo je da je to jedno od retkih pitanja koja barem dodiruju neki pojam javnih politika, a koje je SNS plasirao u javnost. Posebnu pažnju je privukao amandman poslanice Gordane Čomić, zbog kog je ona prekinula bojkot i vratila se u plenarni rad Narodne skupštine Republike Srbije, propisuje svakoj listi da pod tačno određenim uslovima mora da sadrži najmanje 40% žena na listi kandidat(kinj)a. Dodatno, jedna od najpominjanijih kandidatkinja za odbornicu na beogradskim izborima je bila koordinatorka Sigurne kuće Vesna Stanojević. One je nakon izbora vratila mandat, a da li neko zna šta je sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti?</p><p>Direktna svedočenja političarki i ono čemu su izložene u javnom prostoru govore da i danas postoje mnoge barijere i poteškoće stvorene zbog toga što su žene, ali vredi postaviti pitanje da li su poslanice obesmišljenih uloga i lišene želje da im Vlada polaže račune išta bolje od poslanika obesmišljenih uloga i lišenih želje da im Vlada polaže račune. Postoji nešto intuitivno zbog čega su u vreme glasanja o tom amandmanu ljudi branili potez poslanice Čomić uz nakon da će i nakon demokratizacije ili barem neke vrste promena ovakav pravni okvir služiti kao motivacija da se za najboljim kandidatima i kandidatkinjama traga van tradicionlanih obrazaca onoga što ume da bude <em>Gentlemen’s club</em>. Ipak, pogrešno bi bilo ne sagledati dugoročne posledice urušavanja vladavine prava i političke kulture. Na isti način na koji smo naviknuti da baš sve može da prođe, pa i <a href="https://europeanwesternbalkans.rs/izborni-cenzus-zvanicno-spusten-na-3/">promena izbornog zakona sa novim cenzusom manje od 3 meseca od (tada planiranih) izbora</a>, jednaki standardi odnosno potpuno nipodaštavanje standarda se mogu očekivati i kada neka druga ili nečija tuđa agenda dođe na red.</p><p>Konačno, iako i dalje funkcioneri prečesto u javnosti na problematičan način govore o ljudima druge nacionalnosti, posebno komšijske, čini se da je došlo do ili direktne ili prećutnje političke saradnje sa gotovo svim manjinskim grupama. Sa SVM u vlasti i <a href="https://nova.rs/vesti/politika/izbori-2020-beograd-izlaznost-presevo-bujanovac/">četvorostruko većom izlaznosti u Preševu i Bujanovcu</a> u odnosu na prethodni izborni ciklus, pitanje nacionalne manjine više se ne čini glavnim pitanjem drugosti u Srbiji. Pa tako, danas bi se nešto manje naš predsednik fokusira na sto Bosanaca, ali nekako u ovoj klimi bi možda moglo i da prođe 100 Žutih (uprkos činjenici da ti Žuti – članovi nekadašnje velike Demokratkse stranke su danas ili funkcioneri SNS-a, ili vode neke svoje stranke ili su posvađani u frakcijama, itd…)</p><p>Ipak, pogrešno bi bilo pretpostaviti da je politička drugost jedini osnov za agresiju, blaćenje itd… U društvu svakodnevnog čoveka, odvojenog od funkcionerskih šema i privilegija, članovi gore pobrojanih i drugih manjinskih zajednica i dalje trpe diskriminaciju i bivaju izloženi predrasudama, verbalnom, ali i fizičkom nasilju. Ono što ovakva lažna neutralizacija različitosti koju generiše partijska poslušnost jedino čini jeste odvaja realan svet, probleme i izazove građanki i građana od <em>pipe dream</em> SNS Srbije.</p><p>U razgovoru o ovim temama sa poznanicima i tokom mučenja da nađem nekakav zaključak, često su pominjali termin <em>pinkwashing</em> kao jedino razumevanje onoga što se događa kod nas — što bi u ovom kontekstu verovatno išlo dalje od koncepta <em>queer</em> kulture, a više uvezano sa idejom neke progresivne političke agende — međutim ja suštinski ne mislim da postoji tako detaljan i koordinisan plan, niti da zaista postoji namera za stvaranjem privida progresivnosti. Meni ipak deluje da su se svi ovi ljudi u svim gorepomenutim akcijama našli tu uprkos činjenici da su nešto različiti od centra sve političke moći, a isključivo zato što je partija i partijska disciplina “veliki društveni poravnatelj” — partija se stara da baš sve može da prođe, štiti štetne dogovore od očiju javnosti, spinuje tabloidno i manje tablodino; partija pobeđuje i na sektorima društvene mobilnosti — sa jedne strane nabavlja brašno i ulje ekonomski neprivilegovanima, a sa druge strane namešta tendere i poslove onima sa prividno sposobim povezanim licima. Konačno, partija se stara da suštinske slobode nema i da političko takmičenje ne može da generiše promene jer svaka promena izbija poluge za održavanje ovakvih privilegovanih pozicija. To je sada uzelo maha u toj meri da na najave nečije smene ili premeštaja, malo ko razmišlja o ideji polaganja odgovornosti, a glavno pitanje je kako su se našli na gubitničkoj strani unutarstrančkog obračuna i to nekako postaje normalno. Upravo zato bi bilo pogrešno žmuriti na lakoću političkog pokoravanja i to ne čak ni tim banalnim zvoncem i načinom na koji se glasa, po nečijim svedočenjima i pre 2012. godine, već pre svega činjenicom da u ovom trenutku masa prati potpuno neopterećena bilo kakvim ideološkim, programskim ili vrednosnim uverenjima, što samo ostavlja značajnu sumnju da je vrednost gomile međusobno povezanih beneficija, kombinacija i privilegija tolika da karakter u poređenju deluje patuljasto, pa zaista ili biva takav ili potpuno nestaje.</p><p>Večeras nas ponovo čeka velika objava, potencijalno vrlo slična. Ipak, danas sam ja, ali i mnogi sa kojima sam i tada razgovarao, potpuno anestezirani, lišeni očekivanja — i javnih i skrivenih, bez ikakve nade i mnogo bliže ideji da “promena kroz sistem” najčešće suštinski ne predstavlja ništa drugo do nekakvo mini uhlebljenje i održavanje statusa <em>quo</em>. Uprkos željama da najviši državni službenici malo više liče na različite predstavnike građanki i građana Srbije i budu iznenađujuće različiti od fotorobota partijskog vojnika, vreme je pokazalo da je ta različitost ipak samo magla neopravdanih očekivanja i da iznenađenjima ne treba da se nadamo. Ana ipak nije tu, ali to nekako sada nije ni važno.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=6fb780c0ea5" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Da ne bih zaboravio]]></title>
            <link>https://medium.com/@ilijajerkovic/da-ne-bih-zaboravio-36fb162a8083?source=rss-c55f9b38f645------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/36fb162a8083</guid>
            <category><![CDATA[elections]]></category>
            <category><![CDATA[society]]></category>
            <category><![CDATA[serbia]]></category>
            <category><![CDATA[politics]]></category>
            <category><![CDATA[opposition]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Ilija Jerković]]></dc:creator>
            <pubDate>Sun, 07 Jun 2020 15:28:12 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2020-06-07T15:28:12.162Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>Ne znam koliko vam se često dogodi da završite u onome što se često naziva beskonačna internet spirala, ali nebrojeno puta pogledam neki prilično specifičan sadržaj. Bilo da su to <em>SNL</em> skečevi, preskupi preparati za kožu, govori sa dodele Oskara ili, kao ovaj put, političke emisije, jedino je sigurno da dok se osvestim bude 2 sata ujutru, u pretraživaču imam 7 prozora i svaki po 12 kartica. Jedini problem sa nekim mislima i razmišljanjima u to doba jeste što do jutra zaboravim gotovo sve. Tako da sam počeo da pišem, da ne bih zaboravio.</p><p>Pre nekoliko večeri sam završio u ludačkom ciklusu gledanja <em>YouTube</em> snimaka emisija povodom rezultata prethodnih izbora u Srbiji, pa onda i istraživanja arhiva vesti tokom kampanje i pregovora o formiranju Vlade Republike Srbije. Prva, intuitivna reakacija na neke od naslova, citata i spekulacija je da bi to potencijalno mogao da bolje bolji <em>no cotext</em> Tviter nalog od apsolutno fenomenalnog <a href="https://twitter.com/sexeducation"><em>no context sex education</em></a>. Uostalom, naša politika je nekada bila skoro pa neizvesna, uzbudljiva i imala mnogo više drame od jedne solidne tinejdžerske serije. Kako sam bio siguran da, čak i kada bih odlučio da napravim takav nalog i da se time zabavljam, ne bi trajalo duže od nedelju dana, izrodio se ovaj pokušaj teksta.</p><h3>Retrospektiva</h3><blockquote>Najviši funkcioneri Demokratske stranke i Liberalno demokratske partije dogovorili su se da narednih dana budu održane zajedničke sednice predsedništava dve partije kao i sastanci poslaničkih klubova DS-a i LDP-a. Na tim sastancima biće precizirana buduća saradnja. Vuk Jeremić, narodni poslanik i bivši funkcioner DS, podržao je ideju o ujedinjenju DS i LDP.</blockquote><p>28.10.2013. godine je <a href="https://www.blic.rs/vesti/politika/ceda-jovanovic-ds-i-ldp-jedna-stranka-zasto-da-ne-vuk-jeremic-bravo/q60npd0">Blic</a> pisao o čvrstoj saradnji, a potencijalno i ujedinjenju Demokratske stranke i Liberalno demokratske partije. Stranke su tada vodili Dragan Đilas i Čedomir Jovanović, a Vuk Jeremić je podržao tu inicijativu. Oko 6 godina kasnije, u emisiji Pressing na televiziji N1, Čedomir Jovanović je sugerisao da je Dragan Đilas odgovoran za tabloidizaciju Srbije, a on i Vuk Jeremić su razmenili optužujuće insinuacije da je njihovo imovinsko stanje i bogatstvo sumnjivo. Sa Demokratskom strankom niko više nije siguran šta se događa.</p><blockquote>Znam da je moguće da se svi ujedine, i to 17. marta, pošto nisu sigurni kakvi će rezultati biti. Ako zajedno dobiju nešto veću podršku od SNS-a, možda će se ujediniti i pokušaju da stvari vrate na staro, ali građani konačno donose odluku kakvu vlast žele na izborima.</blockquote><blockquote>Predsednik Srspke napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić izjavio je danas da pobeda liste koju predvodi neće biti ni laka, a nije ni sigurno da će se to desiti, jer će “oni koji bi Srbiju da vrate u prošlost, bez obzira što jedni o drugima govore najgore, u 24 sata da se ujedine”.</blockquote><blockquote>I svi će se ujediniti, iste noći, ako budu imali samo jedan glas više od naše liste — rekao je Vučić i pozvao građane da stoga dobro razmisle kome će dati svoj glas na izborima, koji će, kaže, odrediti budućnost Beograda.</blockquote><p>Izjave predsednika Republike Srbije Aleksanda Vučića od (1) 19.02.2014. godine za <a href="https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/2208/izbori-2014/1525828/vucic-moguce-da-se-svi-ujedine-protiv-sns-a.html">RTS</a>, (2) od 26.03.2016. za <a href="https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:597477-Vucic-Snage-proslosti-ce-se-ujediniti">Novosti</a> i (3) od 17.02.2018. za <a href="https://www.blic.rs/vesti/politika/miting-sns-vucic-svi-cekaju-da-se-ujedine-protiv-nas-ako-budu-imali-samo-jedan-glas/r5mxq9t">Blic</a> prilično jasno sugerišu da on očekuje značajne integrativne procese na opozicionoj političkoj sceni Srbije i na taj način mobiliše i aktivira svoje biračko telo. Za to vreme u Srbiji su stvorene sledeće organizacije: Socijaldemokratska stranka, Narodna stranka, Pokret slobodnih građana, Stranka slobode i pravde, Stranka moderne Srbije, Građanski demokratski forum. Uprkos značajnoj koordinaciji aktivnosti kroz Savez za Srbiju, teško je zamisli da bi bilo koja registrovana politička organizacija u Srbiji samostalno mogla da računa na dvocifrenu podršku građana Srbije, a malo njih bi moglo da pređe i cenzus od 3%.</p><blockquote>Predsednik Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić izjavio je da je dogovor o parlamentarnoj većini postignut i da ga će neće promeniti rezultat predsedničkih izbora. Dačić je rekao da pobeda na predsedničkim izborima nije uslov za koaliciju socijalista sa Demokratskom strankom, koja je već dogovorena.</blockquote><p>Ovo je preneo <a href="https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/1950/izbori-2012/1105998/sps-postuje-dogovor-o-vladi.html">RTS</a> 20.05.2012. godine. 67 dana kasnije, Srbija je dobila novog predsednika Vlade Republike Srbije Ivicu Dačića. Za vladu su glasali poslanici vladajuće većine okupljene oko SNS, SPS i URS, a DS je prešao u opoziciju. Gotovo istoj koaliciji, uz izuetak Ujedinjinih regiona Srbije, pre nekoliko dana je bilo 8 godina kako imaju parlamentarnu većinu. Ipak, neretko i dalje slušamo kako je <a href="https://www.b92.net/info/komentari.php?nav_id=1506725">za mnoge stvari odgovorna “bivša vlast”</a>.</p><blockquote>Potpredsednik Demokratske stranke Borislav Stefanović rekao je da ima podršku mnogo ljudi u stranci za manifest i novi program koji je predložio, ali ne i podršku vrha stranke. I dalje ne razmišlja o novoj partiji, već samo o novoj politici DS-a. Dodaje i da ukrupnjavanje opozicije ima smisla samo ako je napravljeno na osnovama programskih vrednosti, te da bi bilo dobro uraditi jedan dokument, na kome on i radi, a koji bi se zvao “Srbija posle Vučića”.</blockquote><blockquote>Nezavisni poslanik u Skupštini Janko Veselinović predao je zahtev za registraciju pokreta pod nazivom “Pokret za Preokret” ili skraćeno “Preokret”. “Razlika u odnosu na nas i druge pokrete, je što želimo da agažujemo kavlitetnije ljude koji nisu politički objeni, jer želimo da depolitizujemo priču o rešavanju ključnih društevnih problema, verujte mi to nije nimalo lako, jer mi moramo da probodimo veru u ljude koji imaju znanje, iskustvo, poštenje, a koji su se sklonili u stranu”, rekao je Veselinović.</blockquote><p>Prva izjava Borka Stefanovića za <a href="https://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/politika/2039114/stefanovic-ds-u-potrebna-nova-politika.html">RTS</a> od 15.09.2015. i druga izjava Janka Veselinovića, koju je preneo <a href="http://rs.n1info.com/Vesti/a66377/Janko-Veselinovic-osniva-Pokret-za-Preokret.html">N1</a> 04.06.2015. govore o momentima kada su ili negirali ili saopštavali razloge za kreiranje sopstvenih političkih organizacija. Godinu dana kasnije, obojica su izašla na izbore zajedno na listi <em>Borko Stefanović —</em> <em>Srbija za sve nas </em>i <a href="https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1389527">osvojili 35,710, odnosno nešto manje od 1% glasova</a>. Obojica danas nastupaju u okviru Saveza za Srbiju, jednako samouvereno govore o tome šta je potrebno politički činiti, a do danas nisam siguran ko još predstavlja Pokret za preokret.</p><h3>Pokušaj utisaka</h3><p>Ovo je možda 5% zanimljih stvari na koje sam nailazio. Ja shvatam da je idiotski da se ovako bavim prošlošću, ali iskreno uživam u tim snicima i člancima, ne zato što su veoma neprijatni kao <a href="https://www.youtube.com/watch?v=NG9p1FFwxb0">govor Gvinet Paltrou kada je dobila Oskara</a> ili lucidni kao <a href="https://www.youtube.com/watch?v=_iyIbbxVzrU">Tina Fej dok učestvuje u “potpredsedničkoj debati”</a>, već zato što je bilo nekog loženja, ozbiljne neizvesnosti, neke utakmice, nečega… <strong>A jedino gore od demokratske političke ludnice izbora je autokratska politička dosada bezizbora.</strong></p><p>Za kraj, čitam ovo sam sa sobom već neki deseti put i prilično sam svestan da bi svakoj normalnoj osobi ovo razbilo bilo kakve iluzije o nekim preteranim vrednostima koje voze i motivišu političke procese. Verujem da dosta frustrirajuće i razočaravjuće sve to deluje. Sa druge strane, razmišljam koliko politika kao umetnost nemogućeg čini život uzbudljivim, koliko donosi dinamike u sve druge društvene procese, na koji način motiviše ljude da se uključuju i takmiče, a posebno koliko je ozbiljna politička konkurencija važna u držanju vršilaca državnih funkcija pod lupom i reflektorom kritike javnosti. Jasno je koliko nam to trenutno ovde nedostaje, ne otkrivam ništa novo. Pa ima li onda nešto pozitivno iza svega ovoga?</p><p>Rekao bih da, uprkos povećanim tenzijama i fizičkim napadima koji su se dogodili oko ideje o bojkotu, ne bi trebalo biti previše fatalista oko, naizgled sve više nepremostivog razdora između bojkotaša i opozicionara koji učestvuju na izborima. Manje-više, svi su procenili situaciju i ponašali se politički oportuno, kako i treba, ciljajući da nadomeste ono što im nedostaje. Etablirane stranke bivših funkcionera će se truditi da “održe reč” i podnesu žrtvu uskraćivanjem sebi ono što zakonski sleduje parlamentarnim političkim strankama. Tako mogu da kupe sebi nekoliko meseci kampanje na temu poštenja, argumenata da “nisu isti” i da pokušaju da tako motivišu jedan deo apstinenata i starih birača koalicija oko Demokratske stranke. Sa druge strane, oni nešto manje poznati širokoj javnosti vide ovaj pretpostavljeni nizak izborni prag kao priliku da se predstave najširoj javnosti, zauzmu neki prostor i dobiju početna sredstva za relativno održivo političko organizovanje i stabilizaciju svog biračkog tela, a to je svakako jedna od glavnih pretpostavki uspeha na izborima.</p><p>Ne treba zaboraviti ipak da <a href="https://youtu.be/jreZZvgHsUI">sve je to kampanja</a> i kao i u gotovo svakoj kampanji, paljba na sve strane se dosta toleriše (ponovo pogledati gore). Ne treba očajavati i sumnjati da će se u nekom trenutku putevi ovih ljudi ponovo ukrstiti, samo što postoji mogućnost da uz dobar rad, upravo zbog ovakvih različitih odluka, svaka od ovih “strana” tada sa sobom povuče i nešto više ljudi.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=36fb162a8083" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
    </channel>
</rss>