<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0" xmlns:cc="http://cyber.law.harvard.edu/rss/creativeCommonsRssModule.html">
    <channel>
        <title><![CDATA[Stories by Jelena Mladenovic on Medium]]></title>
        <description><![CDATA[Stories by Jelena Mladenovic on Medium]]></description>
        <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
        <image>
            <url>https://cdn-images-1.medium.com/fit/c/150/150/1*slNjrl3br-Gn_BDdZhjkNA.jpeg</url>
            <title>Stories by Jelena Mladenovic on Medium</title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
        </image>
        <generator>Medium</generator>
        <lastBuildDate>Wed, 18 Nov 2026 12:13:19 GMT</lastBuildDate>
        <atom:link href="https://medium.com/@mladenovic.jelena/feed" rel="self" type="application/rss+xml"/>
        <webMaster><![CDATA[yourfriends@medium.com]]></webMaster>
        <atom:link href="http://medium.superfeedr.com/" rel="hub"/>
        <item>
            <title><![CDATA[Polugodišnji osvrt na krajolike moga mozga]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/polugodi%C5%A1nji-osvrt-na-krajolike-moga-mozga-396cb1d15733?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/396cb1d15733</guid>
            <category><![CDATA[art]]></category>
            <category><![CDATA[lični-razvoj]]></category>
            <category><![CDATA[polugodišnji-osvrt]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Wed, 29 Jul 2020 16:40:53 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2020-07-29T16:40:53.423Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>Dolazi avgust, tu je iza ćoška, ali ja nemam neki osećaj da je leto, osim što mi je nekada vruće i što mažem malo više kreme za sunce nego obično.</p><p>Dani su spori, ali lepuškasti(napolju je apokalipsa-nema veze), 2020 je zapala u krizu srednjih godina i nekada čak i zaboravi da je leto.</p><p>Bitno je da je u glavi zatišje, da se nemaju košmari i da se sedi kod kuće-zdrav.</p><p>Na kraju mi je rad od kuće doneo organizaciju. Konačno je mala Jelena odvojila sto za posao, od vremena za odmor. Sve se stiže, nema napinjanja što bi rekli ljudi sa juga.</p><p>Pročitala sam zanimljiv članak od Marka Mansona, zove se <em>Diversify your identity.</em> Mark i ja imamo neki čudan odnos, nekad on piše ono što ja propovedam ceo život svim ljudima oko sebe. Kolko sam puta rekla sebi, a i drugim ljudima kao savet: Mora da nađeš sebe. Treba ti vremena da budeš sam, da se setiš šta ti voliš da jedeš, koju muziku slušaš, šta voliš da gledaš šta da radiš, šta vrištiš u vetar i koje nove crne rupe dobijaš sa godinama. Moraš da se zainteresuješ za sebe, za one lepe i ružne stvari koje čine tebe sobom.</p><p>Najvažnije od svega-da se izgradiš, novog tebe-posle svih onih situacija koje ti odnesu krov, fasadu, nekad i zidove. Ne treba da se ograničavaš na tu spoljašnjost.</p><p>Volim ja te fensi stvari u vezi sa motivacijama, planiranjem i odlukama, pa kad nisam lenja radim sama sa sobom polugodišnji osvrt na protekle dane…</p><p>Kasnim ove godine znam. To je samo zato što uz sve ove neprilike, biram da zasučem rukave i počnem da kopam nove temelje. Kada pogledam eto, proteklih sedam meseci, najviše vremena sam provela u rovu i blatu, čupala korove koji su se 27 godina razmnožavali, trebila korenje onog što mi više ne treba i krenula da lopatam. Kopam i dalje. Teško je, nadam se da ću završiti do kraja godine, pa da krenem da zidam tu novu zamišljenu kuću. Najviše se radujem krečenju, nikakva metafora, samo mnogo volim da krečim :D.</p><p>Šta ja to merim na polovini godine?</p><p>Već pet godina, na početku godine odredim jednu opštu temu. Ne bih rekla da je to cilj, jer je mnogo šire od toga. Ciljevi se dobiju kasnije, oni naravno moraju da budu u skladu sa temom.</p><p>Znači sumiram u glavim i napišem na papirče ili na digitalno papirče jednu reč koja će mi bojiti godinu.</p><p>Ove godine je magična reč bila ORGANIZACIJA, e sada, volim ja da se organizujem, dobra sam u organizaciji vremena za život, za rad, za učenje. Ovo nije takva vrsta organizacije. Organizacija je za mene značila SREDI SE, SREDI ŽIVOT, AKTIVNOSTI I PROSTOR OKO SEBE.</p><p>Mogu vam reći da nisam ni sanjala da ću imati ovakav osvrt na polovinu godine, ali mi je u neku ruku drago što sam ovde. Ova tema bi u normalnim okolnostima bila zadovoljena delimično, žonglirala bih i dalje na ivici provalije i nabijala pritisak sebi što ne živim u saglasnosti sa temom.</p><p>Ovako sam lepo izorala svoju ličnost, otišla dublje nego inače i ceo taj mir u glavi je krenuo da se oslikava na moju spoljašnost. Krenula sam da imam rutine, to je ono što me raduje. Vežbam, učim i pored posla, svakodnevno vodim dnevnik aktivnosti i pišem, sređujem prostor oko sebe.</p><p>Polako pišem listu stvari u kojima još nisam procvetala i krećem da biram novu reč za sledeću godinu.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=396cb1d15733" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Karantin, kuvanje i chill]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/karantin-kuvanje-i-chill-b63374cd2297?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/b63374cd2297</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Wed, 17 Jun 2020 20:49:43 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2020-06-17T20:49:43.227Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p><em>Napisano 30.04.2020</em></p><p>Ne znam kako je kod vas, ali mene je ovaj karantin baš uhvatio u vreme kada mi totalno osamljenje od ljudi najviše treba-tako da ne, nije mi u tom smislu pao teško.</p><p>Ovo vreme u karantinu sam provela lečeći se od svih stvari koje me jako bole.</p><p><strong>Prva stvar </strong>od koje se lečim jeste neizdrž, a zajedno sa tim i klaustrofobija(kod mene ta klaustrofobičnost prevazilazi granice malog prostora, ona se širi na nemogućnost kretanja, nečinjenje, ograničavanje dana u kockicu….).</p><p><strong>Druga stvar </strong>koja me boli u karantinu, a od koje svim silama pokušavam da se izlečim je ista ona stvar koja me proganja ceo život i diše mi za vratom-to je promena. Bolje rečeno bol od nemogućnosti promene, nemam šta da menjam, nije mi sve ni dozvoljeno da menjam….nisam od onih koji će komfort pidžame zameniti odećom zbog zabave-jer GDE JE TU ZABAVA?….Nisam ni neko ko mora da ide u redovno šetnje, jer da idem moj iskonski problem sa autoritetom bi bio još gori, zato ja biram da sedim kod kuće već punih preko mesec dana. Može se štaviše reći da trenutno imam i svoju rutinu (napisati ovu reč i videti je na ekranu-boli moje bivstvovanje)</p><p><strong>Treća stvar</strong> od koje se lečim u karantinu jeste pritisak. Ne ta vrsta pritiska, nisam tolko matora. Pritisak koji konstantno namećem sebi u svakodnevnom životu, jer bez stimulansa nije život. Da ilustrujem to ovako, za sve ljubtelje GOT-a, mene kroz život prati neka opatica sa velikim gongom(ne zvonom) i umesto SHAME SHAME, viče WORK WORK. U jednu ruku ovo je proizvod toga što sam negde usput ubedila sebe da sam ja osoba koja nije baš oličje vrednoće, a sa druge strane to je neki moj urođeni strah od dosade.</p><p><strong><em>Kako li se Jelena leči u karantinu?</em></strong></p><p>Lečenje je previše miran pojam, nekim danima to izgleda baš tako. Drugim danima je to borba….ali zbog umetničke lepote moga pisanija i radi sopstvenog mentalnog zdravlja zvaćemo lečenje.</p><p><strong>Prva stvar</strong> koja mi se desila u karantinu jeste da sam rešila da ostanem u kući i ne izlazim baš nigde, nisam se jedan dan probudila i rekla sebi-sad ćeš izinata ostati kod kuće, nego sam se više pomirila sa tim da mi nije potrebno da izlazim, to nije ono što meni treba u ovom trenutku. Ne kažem sada da je to za svakog zdravo(mada uzimajući u obzir malenu pandemiju koja buja napolju, zdravo je u ovom slučaju relativan pojam), ali ono što je kod mene bilo ključno jeste da smanjim nadražaje u svom životu što mi je ovo ograničenje i dalo. Konačno sam svesno sebe ograničila i osudila na male prostore i nepomeranje….</p><p><strong>Zašto je ostajanje u kući dobra stvar</strong>- Ostajanje u kući je pokrenulo lavinu mojih unutrašnjih procesa samoodbrane i napokon me steralo u ćošak, gde sam vidi ti u komfornosti svoga doma izašla iz svoje zone komfora(bam bam bum dššš).</p><p><strong>Zašto je bilo ključno smanjiti nadražaje-</strong> Jednom sam negde napisala da je moj mozak jedan veliki iterativno-inkrementalni proces. Kao što bog zapoveda, moja priča sa nadražajima kreće sa hiperaktivnošću. Ljudi koji pate od viška energije moraju taj višak uložiti u nešto-inače eksplozija. Bitno je da osoba koja spava 4–5 sati dnevno, svojih ostalih do 20 sati života ispuni svakakvim aktivnostima(To je samo po sebi deset odvojenih priča, tako da ću se vratiti na stvar). Nekako sam sebe dovela do stanja u kom mi ne prija slušanje muzike, jer od mene traži da opustim vijuge. Pored toga, muzika mi smeta u gužvi koja se već dešava unutar moje glave. Svaki spoljašnji nadražaj je preveliki dodatak svim onima koji se dešavaju unutra….dugi razgovori sa sobom, veliki planovi, gnomovi koji mi nabijaju pritisak-Brže, jače, bolje, menjaj, radi, uči, piši, stvaraj….Zato VETO na nadražaje, jer kada je gužva unutra, nema nikakvog kvalitetnog izlaza iz sistema.</p><p>Bilo je potrebno smiriti ceo panicni napad u svojoj glavi, ne razmisljati kada cu sta raditi, gde cu ici…Umesto toga sam uvela u svoju rutinu: bleju na terasi, iznad krovova grada bez gužve motora, bez buke, bez ljudi, bez opterećenja. Upijam tragove sunca koji se razvlače po sutonu i mešaju sa svetlima praznog grada.</p><p>Za vreme karantina sam do sada pročitala tačno 2.5 knjige i to razvlačeći ih na više dana(ko me ne zna-da ilustrujem primerom: pre nego što sam dobila Kindle, na more sam nosila osam opširnih knjiga-pola torbe i ceo ranac). Ne kažem da ne bih uživala u više knjiga, ali bi se to prkosilo sa lečenjem pritiska.</p><p>Počela sam da vodim dnevnik mini aktivnosti, jer da se razumemo ako je gužva na papiru-nije u glavi. Dala sam sebi par zadačića dnevno, koje obojim kada su izvršeni i uvela sam treninge, jer bez fizičkog nasilja-ne bih izdržala ceo svoj vek. Ovo sam uradila tek posle lečenja, ne kao pritisak, već kao normalni životni tok.</p><p>Mogu da se pohvalim da će i biti domaćica od mene. Kad god me uhvati neizdrž ja mesim hleb, pravim kiflice, kolače. Testo me smiruje, ima nešto u tom testu, dođe kao neka domaća joga- što ga više voliš, to više naraste.</p><p>Učila sam samo u okviru radnog vremena u svim improvizovanim kancelarijama po malom stanu(jer negde je promena morala da živi).</p><p>Vidi se kraj ovom karaninu, a ja se ne radujem izlasku u svet…treba mi još par dana odmora od GSP-a. Uvek su mi bili draži moji svetovi, od onih napolju.</p><p>Još po koja reč o pronalaženju sebe- početkom vanrednog stanja sam krenula da radim na novom radnom mestu, konačno našla svoj put u karijernom svetu(a svi moji putevi su mi dragi). Mogu da kažem da imam zdrav odnos privatni/poslovni život i ako oba dele isti prostor.</p><p>Za kraj imam jednu poruku za sve mlade radoholičare: Ići vikendom na lepa mesta nije odmor, cenite svoje vreme-nije posao sve što boli, <em>“burnout” </em>je stvaran, nađite ravnotežu i KORISTITE SLOBODNE DANE za SEBE .</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=b63374cd2297" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Van šablona današnjice?]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/van-%C5%A1ablona-dana%C5%A1njice-c673b66bc95d?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/c673b66bc95d</guid>
            <category><![CDATA[teorija]]></category>
            <category><![CDATA[praksa]]></category>
            <category><![CDATA[smisao]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Tue, 22 Jan 2019 13:44:40 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2019-01-22T13:44:40.939Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/324/1*_h9IbNoZa_bLuwfGsrsKwQ.png" /></figure><p>Bilo je to nekog čudnog dana.</p><p>Eto takav neki dan, u kome jednostavno dođete u one večite petlje koje čine pitanja vaše egzistencije.*(Spoiler alert-samo o takvima i pišem)</p><p>Sve bi to naravno bilo lepo, da baš taj dan nemate intervju za praksu, jer ti dani nisu baš za kontakte sa ljudima, a kamoli za<strong> ostavljanje utisaka na ljude.</strong></p><p>Dobro i nije to bio sad neki intervju, više kao ISKAZIVANJE ŽELJA ČIME BISTE SE BAVILI u nekoj kompanij…u životu..BAVILI U ŽIVOTU!</p><p>Što je u mom slučaju daleko gore i u normalnim situacijama, a kamoli u egzistencijalnim krizama, rascepima i u ispitnim rokovima. Tako da sam pokušala da se spremim-iako niko na tom intervju(uključujući i sebe) ne bi poverovao u ove reči.</p><p>Jelena šta tebe zanima u životu-<strong> sve</strong>, a šta radiš-<strong>učim</strong>, a šta učiš-<strong>sve</strong>, a šta bih volela da radiš-nemam pojma, <strong>svašta</strong>? Kako bi opisala sebe-pa znate ja sam malo ambivalentna(no shit)..Posle pet minuta intervjua sve je izgledalo kao neki komični skeč-lošeg glumca. Poučan skeč-kako i šta nikada ne treba reći na intervjuu.</p><p>U prostoriji je visila ona napetost koju imate u autobusu kada se setite nečega baš debilno smešnog, a ne smete da se nasmejete. Počela sam da se smejem, na glas, to radim i u autobusu-onda se smejem sama sebi, što se sama smejem ko ludak… <strong>Jelenine večite petlje-celi ringišpili</strong>..onda su se i svi ljudi u prostoriji lepo nasmejali.</p><p>Evo i dan-danas, ne znam kako me pustiše ti ljudi u njihovu kompaniju, ja bih sebe izbacila sa sve belom košuljom i svezanih ruku.</p><p>U nastavku, ipitni rok sredi sve te krize (ubije u pojam). Dođe i neki lepi dan, neki sunčan dan umiven jutarnjom kafom i ranim razgovorima sa tatom(jer zna se da ne pričam pre prve jutarnje). Odlučim da se pored mog epohalnog blama, pojavim, jača no ikad-bez lične karte za portirnicu, sa pastom za zube u kosi, sveža od ispita.</p><p>To leto sam napustila beogradski asfalt, samo onda kada sam bila na beogradskim krovovima, uživajući u novom iskustvu, sa nekim novim ljudima. Životne krize su i dalje bile aktivne tokom celog leta, a za mnom sam povukla i Minu, mog velikog drugara sa te prakse. Gde smo zajedno uz koju partiju slagalice i video klipova na youtube pričali o planovima za buduće profesije(planovima koje obe nemamo).</p><p>Na praksi svi malo odrastu, ali ja sam se u ovom slučaju podmladila. U smislu da sam prvi put videla kako funkcioniše neka iole zdrava, velika, zajednica ljudi- potvrdila svoju teoriju da je na kraju dana, najvažnije da voliš posao i da te ne boli glava od osoba iz okoline. Posle vojske i mojih iskustava iz radnih zajednica, jedna moderna internacionalna kompanija, je bila pravo osveženje. Nijedan sistem nije savršen, ali nekada ispliva ono ljudsko traženje zrna graška u mekanom krevetu, pa bi svi u našoj zemlji radije da se žale iako na kraju to rezultira onim srpskim- s’ konja na magarca.</p><p>Trenutno sam tu gde jesam i dalje na praksi i dalje učim, sada više sitno ispravljam i popravljam sebe, doterujem za svet odraslih ljudi.</p><p>Nije bitno kako počinje, bitno je da počne. Da kreneš nešto, ustaneš sa stolice u kojoj si ušuškan, sa maminog i tatinog krila, neko iskustvo zameniš novim iskustvom i voila- tvoj život se menja. Mnogi studenti danas, kao izgovor za svoje neangažovanje koriste ono-Idem na more- ali more traje najviše 10 dana za celo leto, a de su ostali dani, a ako se uči onda…(a ubeđivanje sebe da radiš nešto, idući u čitaonicu svaki dan i blejući u knjigu dok čekaš da ti sati prođu-čast izuzecima-i nije neko učenje).</p><p>U stvari ja sam malo jedna od onih osoba, koja mrzi da stane i mrzi sebe kada nigde ne ide. <strong>Mrzim izgubljeno vreme, a volim da ga gubim.</strong> Takvi ljudi nekada treba da stanu na put samom sebi, a kada to učine, obećavam im da im niko više neće moći zablokirati stazu.</p><p>Studenti svih fakulteta, studiranje nije život, ono vas ne priprema za funkcionisanje u kompaniji-koliko god časova na tu temu slušali, ono vas ne priprema za korektne odnose sa kolegama- čak šta više, danas su na fakultetu iz nekih, rekla bih modernih pobuda, ne vladaju baš idealni kolegijalni uslovi, nego se ljudi utrkuju, iako jedni drugima konkurencija nisu (mogu da zamislim šta bi tek bilo uvođenjem nekog bodovnog sistema koji funkcioniše po principu rangiranja- kao u SAD-u), pripreme za intervjue-razne vežbe i pravljenje idealne osobe od sebe na papiru, vam ne garantuju zaposlenje. Niko ništa ne može garantovati u današnjem džumbusu realnosti- sve zavisi od nekih tananih niti spleta okolnosti i sposobnosti da prodate sebe( što nije baš idealno, jer ovako svi ti nekompetenti ljudi, koje vidite oko sebe i čudite se, glume svoje uloge i cvetaju, pa se nadam da će ova praksa prestati.)</p><p>Za kraj jedan misaoni eksperiment:</p><p>Nađite jednu stvar sa fakultetskih predavanja-vežbi, sa svake godine- da je se sećate, da ste je upotrebili ili da mislite da je korisna za vaš život?</p><p>Onda paralelno uporedite sa pojednom koju ste naučili kod kuće, samostalno i zbog toga što ste to želeli- koliko je se sećate, da li ste je upotrebili, mislite li da je korisna za vaš život?</p><p>Vaš Yahtev Zispiter</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=c673b66bc95d" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Ljubica i njen račun]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/ljubica-i-njen-ra%C4%8Dun-6bed9d1b5bc?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/6bed9d1b5bc</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Wed, 15 Aug 2018 11:43:47 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2018-08-15T11:43:47.835Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/960/1*V_PvOI9uqiVGc0HgJNTr6A.jpeg" /></figure><p>Moja sestra Ljubica je došla na svet kada sam imala pet godina. Ona je označila <strong>kraj svađa</strong> dve starije sestre, koje su sada bile skoncentrisane da <strong>zajedno vole bebu</strong> i da <strong>zajedno beže od istog dosadnog deteta.</strong></p><p>U to vreme naša ulica je bila puna dece, mojih godina. Mi smo odrasli. Ostala je ona, da se <strong>sama igra</strong>, <strong>bere jagode </strong>i <strong>prati</strong> nas starije.</p><p>Od starta je bila neko <strong>čudno dete</strong>, rođena je u vreme zvučnih sirena i druželjubivih ljudi. Prohodala je kada je pala prva bomba, u istom trenutku, pa je taj njen prvi korak prošao u nekoj zbrci. Malo nabacivši osmehe na lica, ljudima koji su tog trenutka osetili strah.</p><p>Još kao mala je krenula da se sklanja od ljudi, druge dece. Zanimljivije joj je bilo da pobegne kod komšije na jagode, da krene sama u neku <strong>svoju avanturu, </strong>da<strong> vodi svoj račun</strong> i <strong>gleda svoje crtaće</strong>. Kada bi htela da se druži, pošla bi za nama ili otišla kod komšinice koja je šila na mašini. Tada je bila <strong>posmatrač,</strong> volela je da gleda nas kako se družimo, da gleda svet, da gleda kako radi mašina, nikako da učestvuje.</p><p>Krenula je i u školu, tamo se <strong>nije pronašla</strong>. Sva ta deca, nisu shvatila zašto nije raspoložena za druženje. Zašto većinu vremena ćuti, gleda kroz prozor, pevuši nešto. Pa ni te časove ne prati kako treba.</p><p><strong>Nezainteresovanost je zapravo njena reč.</strong></p><p>Nije Ljubica nešto mnogo cvetala u školi, zapravo je<strong> cvetao njen svet</strong>, tamo u klupama. To je bio <strong>njen oblik buntovništva.</strong></p><p><strong>“Kako mislite da radim kontrolni iz matematike posle fizičkog”</strong> , treći razred, sva deca rade, a ona zagledano gleda u prozor.</p><p>Mnogo je ona trauma zadavala i roditeljima i nastavnicima u školi.</p><p>Niko zapravo nije ni svestan da postoje deca koja jednostavno ne priznaju taj sistem koji nam je<strong> nametnut</strong> i to nisu tupa deca, to su deca koja imaju svoje male <strong>svemire</strong> i koja <strong>znaju šta hoće</strong>. Ljubica je oduvek žarila svojim svetom, <strong>očima sa suncem u sredini</strong>, suncem koje peče druge kad je ljuta i obasjava najmilijim zracima kada je srećna, a kada je tužna….tada se gase neke zvezde.</p><p>Vidite, radila bi moja Ljubica tu matematiku, istoriju, sve predmete te škole da su to predmeti koje je <strong>vode do njenog cilja</strong>-što smo saznali kasnije.</p><p>Premotamo priču na dan kada je završavala osmi razred. Moja mama je bila u učionici u kojoj su bili okačeni davno nacrtani crteži, na temu<strong>: Šta želim da budem kad porastem?</strong> Među morem nevešto nacrtanih tabli, dnevnika, stetoskopa, toplomera, policajskih kola….bio je crtež sa makazama, metrom, haljinama. Ljubica je nacrtala taj crtež u prvom razredu, tada je bila osmi i bila je kandidat za upis u Školu za dizajn tekstila.</p><p>Druga deca se u školi bave plakanjem oko nedobijenih petica, strepnjom oko bezbroj testova i odgovaranja, ko će biti glavni, ismevanjem druge dece(samo zato što ta deca nisu zainteresovana za slične stvari).</p><p>Imam 25 godina i dalje nisam 100% sigurna šta želim da budem kada porastem…Ljubica je imala<strong> 5 kada je odlučila</strong>, <strong>sada ima 20 i ima isti cilj</strong>. Od Ljubice smo<strong> svi u kući učili</strong>. Kada je krenula u srednju školu imala je i <strong>sve petice</strong>, pa čak i iz matematike. Sada je očistila prvu godinu u junu i radi cele godine za svoj džeparac. Stigla je da drži radionice mlađoj deci, da peva na humanitarnim koncertima, da snimi to što pevuši za svoj račun, da se angažuje u raznim projektima.</p><p>Ljubica je <strong>priča za sebe</strong>, ona je jedna <strong>cela priča o postavljanju ciljeva</strong>, o življenju života samo za sebe, <strong>o slobodi izbora </strong>i o <strong>(ne)uspehu </strong>jednog zastarelog sistema obrazovanja da motiviše decu.</p><p>Ona je cela jedna priča o tome<strong> kako nisu sva deca ista</strong>, cela jedna priča o dobrom vaspitanju i odrastanju. Cela jedna priča o našim roditeljima, koji su je pustili da radi šta je htela, onako kako je umela i razumeli njene snove i načine, podržavali i verovali u nju( Videćete vi Ljubicu, jednom će njoj kliknuti kada bude radila ono što nju zanima-govorili su kada smo ja i sestra bile prestroge u vezi škole, domaćeg, ocene…)</p><p>Ljubicu su deca u školi zvala “Prirodno đubrište”. Ta stidljiva devojčica, je na neki način i bila <strong>prirodno đubrivo</strong>- sve što je posejala to je i izraslo, bujalo je sa njom. S<strong>ada ona stoji na svojim livadama sa gustim drvećem i traži svoju sreću u svetu odraslih ljudi, ona uživa za svoj račun u nekoj ljuljašci među krošnjama njenog sveta.</strong></p><p><strong>Dragi roditelji,</strong></p><p>Pustite vašu decu da rade <strong>ono što oni žele i što im izmamljuje osmeh.</strong> Nemojte ih prisiljavati da rade protiv svoje volje za ocene, kontrolne i škole, <strong>ništa od toga nije merilo njihovog uspeha.</strong> Ako su vaša deca nešto naumila što nema veze sa matematikom i istorijom, ozbiljnošću, ne očajavajte, <strong>ne vezujte im noge</strong>, ne grdite ih…budite <strong>strpljivi</strong> i <strong>slušajte</strong> ih. <strong>Mnogo danas roditelji očekuju od dece</strong>, mnogo se hrane nekim stvarima koje dete radi za njih, <strong>a ne za sebe</strong>, mnogo bi da vuku decu na razne sportove, jezike, a ne da guraju i pridržavaju, gledaju dete <strong>kako biva dete</strong>, istražuje i saznaje i <strong>ne plaši se da to i radi.</strong></p><p>Viđala sam takvu decu, koja se po modelu hvale <strong>brojem</strong> upisanih sportova i obaveza, misleći da je to neko <strong>takmičenje</strong>, decu koja žude za dečijim pričama o igranju žmurke, vožnji bicikle. Decu koja upisuju pogrešne škole, koja se <strong>nikada ne pronađu, jer im je neko drugi pronašao put</strong>. Viđala sam ljude koji <strong>nisu srećni</strong>, ne vide izlaz i <strong>nisu naučeni da ga traže.</strong> Viđala sam decu koja ćute i gledaju u kontrolni iz matematike, koja slušaju pognute glave, klimaju-<strong>ne preispituju</strong>. Decu koja su <strong>besna, okruta i zla</strong> prema drugoj deci, koja nisu naterana da rade nešto što ne žele, koja ne rade domaći jer im se beru jagode i spava u dvorištu.</p><p>Nemojte praviti odrasle ljude koji mrze, koji se raspravljaju oko toga šta je čije, ko je koga prvi, ko je čemu i gde, a koji ne znaju ni gde su oni, ni gde idu, ni šta žele za sebe. Nemojte ni kriviti ove ljude za takve detinjarije jer <strong>NISU TO PROŽIVELI U PESKU</strong>.</p><p><em>Ljubice izvini, ali ja kao starija sestra imam tu zasluženu dužnost da te doživotno blamiram.</em></p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=6bed9d1b5bc" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Sve kao na slici, nije Van Gogh]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/kad-pro%C4%91e-juli-2018-e-b408c772003d?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/b408c772003d</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 02 Aug 2018 12:34:02 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2018-08-02T12:38:16.521Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*Zh0tCjj-jcQxLZY6HTDuqw.jpeg" /></figure><h3>-<a href="https://www.facebook.com/Klo%C5%A1arenilo-1482222588728299/">Klošarenilo</a>-inspired</h3><p>Kad prođe juli 2018.e godine, shvatih, da je prošo u mraku. Možda je zbog kiša, oblaka, grmljavina, previše sna, hrane, kreveta.</p><p>Svi ti <em>oblačni periodi</em> su za preispitivanje samog sebe ko bogom dani.</p><p><em>Oblačni periodi</em> su obično rezervisani za neki period od kraja oktobra do marta. Ove godine, moj mozak je samo zbunjen.</p><p>Brinem se da je zapao u neki <strong>iterativno inkrementalni ciklus</strong>(jebiga, FON mi teče venama). To vam je kao kad slikate na platnu, jedno preko drugog, preko trećeg. Svaki dan <strong>po malo</strong>. Svaki dan <strong>ispočetka</strong>, dok ne dobijete celu sliku ili platno ne postane neka planina slojeva koji su umuljani i na kome su boje nestručno pomešane( ko da se neko <strong>pokakio</strong> po njemu, a ne slikao).</p><p>Moje platno uvek liči na ovo drugo, kako u umetnosti slikanja, tako u umetnosti življenja.</p><p>Zašto je to tako?</p><p>Krene Jelena podlogu, zna Jelena da <strong>svemu treba dobra podloga</strong>. Ima na njoj malo rupica, vidi se platno, ali to je tolko sitno da je zanemarljivo.</p><p>Peripetija kao u svakoj <strong>lošoj drami nastaje tu odma na početku</strong>.</p><p>Podloga je okej, ali šta ako je hoću u drugoj boji…mnogo bolje!</p><p>A šta bi bilo kad bi pozadina moje slike bila poput Van Goghovih slika, u crticama i šarena i kad bi se na njoj našlo SVE(MIR).</p><p>Jelena u većini slučajeva nije Van Gogh, sem u nekim zabačenim delovima snova i misli.</p><p>Odlično, sad kad smo <strong>previše vremena bacili </strong>na podlogu( A LJUDI KAŽU DA JE <strong>TEMELJ NAJVAŽNIJI</strong>), možemo da budemo ponosni na sebe.</p><h4>NE.</h4><p>Temelj se gradi samo kad želiš da napraviš kuću, zgradu, kolibu, koja će da traje stotinama godina.</p><p>Temelj se gradi samo kada znaš šta ćeš posle na taj temelj. Kada temelj nije samo priča, da bi bila priča.</p><p>Na temelju je fino da se sunčaš ili leti da naduvaš bazenče, brćneš guzu.</p><p>Na temelju ćeš pokisnuti, produvaće te vetar, naš narod veruje da će te čak i <strong>PROMAJA UBITI</strong>. Naročito ovog leta…ove godine…</p><p>Bitno je da taj temelj ne mora da bude najlepši ikada, on može da bude siv, ružan, ali bitno je da bude funkcionalan. Jelena ne može da se pomiri sa tim.</p><p>Jeleni je svaki temelj najlepši(iako je kaka), pa makar kuća, krov, sobe i nameštaj bili neki horor film, Jelena će se <strong>tešiti </strong>da je temelj tako lep…</p><p>Na kraju u nekim retkim slučajevima, kuća se može srušiti, renovirati ili se čak ostaviti taj lepi temelj da tako stoji…da se osvrneš nekad na njega i <strong>fino nasmeješ.</strong></p><p>Najteže je u životu graditi te temelje, kopati, nasipati, živeti ih. Pametnije da se za početak napravi neki splav, kao <strong>prototip temelja…</strong></p><p>Čuva Jelena neke fine temelje, da bi ležala na njima i gledala zvezde…možda i preteruje u tome.</p><p>Kako sa slikama, tako je i sa ljudima….</p><p><strong>Teško je kada svoj svemir trošiš na nečije crne rupe.</strong></p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=b408c772003d" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Dnevnik jedne devojčice]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/dnevnik-jedne-devoj%C4%8Dice-a74d91917291?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/a74d91917291</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Fri, 09 Feb 2018 23:23:41 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2018-02-09T23:24:27.037Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>Imam ja jednu svoju lepu priču: da nikad ne treba izgubiti sebe, da treba vrištati u vetar, uvek-glasno, ono što jeste. Da ne treba prihvatati ništa manje od najvećeg, najboljeg. Da ste izdali sebe, kada bar i na sekund ne radite ono što istinski volite i što osećate.</p><p>A šta je sa svim onim potragama između. Kada ste u crnim rupama. Crnim rupama u kojima, kako kaže Crni Bombarder, nema drugih ljudi, nema čak ni vas samih (nema čak ni tebe-osobo).* U njima možeš da se zezaš*. Kada živite život.</p><p>Istine su sledeće:</p><p>Ako jednom sebe izgubiš, naći ćeš se iza sledećeg ćoška. A možda je baš tvoj fazon biti izgubljen, biti izgubljen i nikada se ne pronaći-možda je to ono što voliš-biti u večitoj potrebi za sobom. Jeste i to na neki način zanimljivo, nikada ne biti ista osoba, najveći ljudi obično i nisu. Grade se u potrazi.</p><p>Ako nema velikih ljubavi-dovoljna je i mala. Nikada nije i neće biti. Ako nema velikih ljubavi, nauči da voliš sebe, dozvoli sebi da rasteš. Ne traži male, koje će i tebe povući u svakodnevnicu, rutinu, u običnost, u zaborav sebe. Taj strah od samoće, obično nosi strah od života, strah od suočavanja sa nekim većim istinama. Strah od samopomirenja sa sobom.</p><p>Osobe u životu, dođu i odu. Istina je da, oni ljudi koji su vaše “osobe” nikada zapravo ne odu. Tu su i kada nisu tu. Uvek će se nekako pojaviti, makar samo i u smešnim i ludim snovima. Ne dajte sebi, da ih tamo i ostavite. Nije lepo imati leševe u ormaru. Pričajte, radite šta god, da ih isterate, dok ne budu više uopšte osobe ili dok ne postanu deo stvarnosti.</p><p>Ne, ne postoji zapravo recept-JEDINA ISTINA JESTE- da ste vi ljudi i da ćete na kraju uraditi onako kako vi želite. To je jedino ispravno, ne ono što priča selo.</p><p>Jedan veliki čovek je napisao da druge ljude možeš razumeti, ali tumačiti imaš prava samo sebe!</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=a74d91917291" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Kako se kalila Jelena? Priča o biciklu]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/kako-se-kalila-jelena-pri%C4%8Da-o-biciklu-93fd336eb4b?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/93fd336eb4b</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Mon, 25 Dec 2017 00:26:21 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2017-12-25T00:26:21.687Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/652/1*qD6UjJ0LAh4CEUqu6RJSyw.jpeg" /></figure><p>Kada sam bila mala, mislila sam da znam da vozim biciklu.</p><p>Dobila sam je sa neke tri godine, crveno-žuta, sa tri točka. Sednem ja na moju biciklu i sestra me gura, a ja pokušavam da stignem pedale..Mic po mic, krene mali ja da okreće pedale, sad je neka mnogo bitna klinka, zna da vozi biciklicu. Uspeh. <em>Jelena zna da vozi biciklu.</em></p><p>Saznam par dana kasnije da postoje bicikle na dva točka i da istu vozika neki dečačić po kraju. Mali um dođe do genijalne ideje kako da povrati reputaciju najjačeg deteta u kraju i dobije veliki bajs. Na jednom kraju ja, na drugom bandera. Gledamo se. Onda planirani sudar-prvi put, drugi..i treći put puče triciklo na pola. Trči kući, krokodilske suze, zaslužila sam tu veliku biciklu.</p><p>Al gle čuda, Dobrila i Tihomir nešto većaju. Odluče da sam dete debil i saopšte mi kako se plaše da mi opet kupe bicikl, dok malo ne odrastem i naučim da vozim, možda su ipak poranili(isprepadani ljudi, em mojom pričom o banderi, em slikom jadnog triciklla precepljenog na dva dela)…Gde sam pogrešila? Plan je bio savršen…uostalom kako mislite da naučim da vozim, pa ja sam najbrže dete u kraju! <em>Jelena zna da vozi biciklu.</em></p><p>Prođe jedno godinu dana, konačno dobijem priliku da se dokažem na dvotočkašu. Smestim se da krenem, sećam se lako je to, samo vrtiš pedale. A bicikla se samo obali na jednu stranu, noseći mene ravno na letnji asfalt, sa izrazom neverice. Šta radi ova bicikla. Kako to mislite neće da stoji sama, šta treba da držim? Kakvu ravnotežu, ja znam da se drži samo mamu za ruku…Budale, zar ne znate da<em> </em><strong><em>Jelena zna da vozi biciklu</em></strong><em>.</em></p><p>Odguram taj mini bajs malo dalje od očiju javnosti, odranog lakta, boka i sa bolom u duši. Ne da se mali ja. Sednem i nekako skontam kako i ta ravnoteža funkcioniše. Dete čudo, moji ponosni, sama naučila iz prvog pokušaja da vozi, možda ne gaje dete debila. <strong><em>JELENA ZNA DA VOZI BICIKLU!</em></strong></p><p>U međuvremenu dobijem i mlađu sestru, u tom trenutku osetim da je vreme da joj prenesem tu drevnu veštinu voženja bajsa. Tad sam već prerasla mali bajs i posle dužeg vremena dobila ljubicasti bmx-sreći nikad kraja. Ko će drugi da pokaže seji kako se vozi bicikla, ako ne <strong><em>Jelena, koja zna da vozi biciklu</em>!</strong></p><p>Stavim ja sestru na moj bmx, ona sija, da je provozam na šipci koji krug. Jelena ne gleda put, jer ona zna da vozi biciklu. Sestra me gleda sa ivičnjaka, zbunjeno, dok pokušavam da odglavim nogu ispod kola. Ne ide.. pređi preko noge točkom jednom, nogu iščupati ne mogu, još jednom, onda dobih svoju nogu nazad, nekim čudom upotrebljivu.<strong> <em>Da li Jelena zna da vozi biciklu?</em></strong></p><p>Stisni zube, proveri sestru. Sve je ok. Idemo ka kući u tišini. Mora da je mlađoj sestri bilo gore, kad je saznala da to što kažeš da znaš da voziš bajs, ne znači da znaš i da ga koristiš. Ljubice, ako kažeš mami i tati, gotova si-poznata pretnja pred ulazak u kuću.</p><p>Mama i tata su saznali sutradan, posle pijace, čak sam i doručak isfolirala svojski. Komšija je morao da ih pita da l su im dobro deca, a oni jadni gledaju čoveka ko da je pao sa kruške. Daju onaj predefinisani odgovor-dobro, a čovek u totalnom haosu ispituje, kako misle dobro, šta je sa kolima, kako je noga itd.</p><p>Nije im bilo ništa jasno kad su stigli sa pijace. Željni razrešenja misterije, pozvaše nas. Ljubica u panici, zna da će pitanja biti postavljena, primeti da smo gotove. Trči ka njima i kroz plač kreće da me tužaka.</p><p>Tada je mali Jelena skontala da voziti biciklu nije samo biti brz i okretati pedale. Dok vozite biciklu vi morate da naučite pravila, morate znati kojom stranom se ide, kako se ponašati, kuda idu kola, gde ste vi u celom tom komplikovanom sistemu, jer svako ima svoju ulogu. Ponekad i neko drugi zavisi od vas i vaših ubeđenja.</p><p>Nije ovde bitno tužakanje moje Ljubice, oprostila sam joj tog dana :D..</p><p>Bitno je bilo stati i suočiti se sa činjenicom da se nešto ne zna, priznati sebi da je trebalo pitati, da je trebalo više obratiti pažnju i da na ovom svetu niste sami- kad učite nešto novo, pitajte bolje od vas i naravno kad radite bilo šta-pazite na druge ljude.</p><p>Postoje i drugi ljudi, neke stvari ipak ne znate. Umetnost jeste sa tim se suočiti. Kad učimo nešto novo, ključ nije samo naučiti, nego i naučeno staviti u kontekst (bicikla funkcioniše u saobraćaju). Čak i kada smo ubeđeni da sve znamo najbolje, uvek postoji još prostora da se usavršimo.</p><p>Znanje je čista stvar i u njoj ne postoji mesta za SUJETU, jako čestu boljku u našem okruženju. Dobra stvar je da se ona jako lako leči, samo treba otvoriti oči, suočiti se sa sobom i krenuti.</p><p>Učite nove stvari, učite stare stvari, čovek raste kada uči! Ostavite Sujetu u pesku..Lako je preživeti Sujetu u pesku…</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=93fd336eb4b" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Sticajem čudnih okolnosti]]></title>
            <link>https://medium.com/@mladenovic.jelena/sticajem-%C4%8Dudnih-okolnosti-64659d906379?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/64659d906379</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 16 Feb 2017 04:25:52 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2018-10-22T21:22:18.046Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/400/1*cMfmmknXuCcPzISQLkMdOA.jpeg" /></figure><p>Danas <strong>prokrastiniram</strong>. Eto, baš to, ima da se uči, ima da se radi, al sve je zanimljivije od toga. Tako i krenu da bujaju u meni neka životna pitanja. Kao na primer odakle ja sada baš u ovom trenutku, sa ovim problemima u ovim godinama.</p><p><strong>Splet okolnosti?</strong></p><p>Imate pet godina, ne znate razliku između noše i šolje. Odrasli vas povuku za rukav i pitaju, <strong>šta ćeš da budeš kad porasteš</strong>. To je baš neka zabavna igra, koja u vama malima budi miks osećanja, od zbunjenosti, do onoga oću i ja da mi odrasli tapšu. Za odrasle to je očigledno vid zabave kojim ocenjuju decu i njihovu kreativnost. Moji roditelji nikad to nisu uradili.</p><p>Jednog dana, dodju nama neki “bitni” gosti. Moja starija sestra je znala je za jadac i obučavala me danima za <strong>veliki odgovor</strong>. Meni je to bilo baš zabavno, nikada se do tada nisam susrela sa nečim toliko velikim. E to taj trenutak kad počinje odrastanje- pitala sam se. Jedini problem je bio taj, što ja <strong>nisam imala odgovor na to pitanje </strong>(<em>kasnije u identifikovan kao</em><strong><em> moj životni problem</em></strong>). Nisam znala šta je sve u igri, a sve što je sestra nudila(lekar, učiteljica, policajac) nisu bile opcije za mene. Da ne dužim-šapne nešto seja, neku <strong>novu profesiju</strong> koju je ona baš skoro načula, zvučala je veliko i ozbiljno. Teška reč, mora da je super, a i ne bi seka mene…</p><p>Posle nastupa moje sestre-dolazim ja na red, vide hodam, pričam, vreme je. Trenutak ćutanja, veliko pitanje. Sve oči uprte u mene. <strong>PRO-STI-TUTKA</strong>. Muk. Neprijatni osmesi, šta si rekla Neno, gleda me Dobrila(mama) zbunjeno, Tihomir(tata) plače od smeha trijumfalno. Gosti izbezumljeni.</p><p>Mala Jeca miriše neku nevolju, ali ne odstupa sa svog tla, nekako će prevrnuti to u svoju korist. Ne vidim što su svi razočarani odgovorom. Vidim krivca. Glasno i jasno kao na predsedničkim izborima ponovim: bućiću <strong>PRO-STI-TUTKA</strong>, a MILICA(sestra) će mi biti <strong>moja služavka</strong>! Osmesi, aplauz, ponos roditelja. <strong>Šampion u svojoj kategoriji.</strong></p><p>To nije i neka priča koja se lako zatrpava. Smeje se tome i dan danas. <strong>Dobra stvar-</strong>što me nikad više niko nije pitao šta ću da budem kad porastem.<strong> Loša stvar-</strong>što me niko nikada više nije pitao šta ću da budem kad porastem, do trenutka kad je već moralo da se bira. Nije da se nisam spremala, da kazem, jednom je i bio neki pokušaj u ranijim razredima osnovne. Rekla sam ludi naučnik, svi su me iskulirali i preskočili(deca).</p><p>Logičan <strong>SPLET OKOLNOSTI</strong>-gimnazija. Onda su došle ideje, sve one o kojima nikad nisam razmišljala kao dete(jer niko nije pitao).</p><p>Imala sam tu neku teoriju za sve što manjka ljudima u srednjoj školi-<strong>NISU TO PROŽIVELI U PESKU.</strong> To mi je bio životni moto, tako sam bila ponosna na tu parolu. Sad vidim da sam i ja bila sadržana u istoj. Neki ljudi nisu prešli preko- to je moja barbika, ne dam! Neki nikad nisu pali, ustali i otresli pesak, nastavljajući dalje. Jelena nije razmišljala o tome šta će da bude kad poraste.</p><p><strong>Rezultat</strong> je bio, menjanje profesije po mesecima…Uvek sam znala šta volim, ali ništa nije bilo toliko zanimljivo, toliko opširno, da bih sebe zamislila u tome ceo život. Molekularna, ETF, neka umetnost, medicina, psihologija-svaki mesec drugo životno ubeđenje. Znala sam i šta sigurno ne volim. Ljudi su mi rekli da je to jedino bitno<strong> da znaš šta sigurno nećeš,</strong> pa sam i za to napravila spisak.</p><p>Spremaju se prijemni, kreću svi <strong>ka cilju</strong>. Ne znam odakle da krenem, ne znam šta da spremam, kad malo bolje razmislim,<strong> ne znam ni šta hoću</strong>. Vreme teče, već krećem da bežim od obaveza, odlažem do zime. Strahovi rastu, razmišljam o svojim odgovornostima, prema porodici, društvu, sebi.</p><p>Nisam ni navikla tada da nemam odgovore koje sam dužna da imam(štreber). Nisam ni dan danas skroz naučila da i ne treba da imam sve odgovore.</p><p>Kada me je neko u tom razdoblju pitao zašto sam otišla na Vojnu akademiju, nisam ni imala drugi odgovor nego <strong>splet okolnosti</strong>. Jedne zime odlučila, jednog vikenda se spremala, jednog dana stiglo pismo, batalila spremanje ostalih prijemnih. Te jeseni <strong>obukla zeleno</strong>. (i da brani i da rađa :D)</p><p>Ljudi su me opet gledali isto kao nekada davno, kad je Milica šapnula profesiju. Kao ludaka, kako neko uopšte upiše tako nešto bitno- <strong>slučajno.</strong></p><p><strong>SLUČAJNO-</strong>slučajnim, neplaniranim odlukama, koje vide sve ostale faktore, sem cilja. Pomogle su okolnosti, volja da se osamostali(u vojsci, ko neki vic), odgovornost prema porodici(moji su ovo obožavali, po Dobrilinim rečima: Mi smo te gajili da budeš dama, a ti otišla da budeš smrdljevak), mogućnosti koje poziv pruža. <strong>SPLET OKOLNOSTI</strong>, tačka.</p><p>Pogodite de sam naučila najviše o <strong>spletu okolnosti</strong>. Baš tamo u vojsci, de se sve normalne situacije preslikavaju u <strong>ekstreme</strong> pod pritiskom kruga. Ništa ne sme da se ostavi spletu okolnosti, ali nekako uvek nešto iskrsne- koliko god se trudili ili ne trudili da imate <strong>sve konce u rukama</strong>. Naučite da niste vi ti koji kontrolišete uvek situaciju, naučite ko je glavni i zašto, kad se ćuti, naučite da neka najvažnija pitanja nemaju odgovore-zato što nekog boli uvo da sluša vaša pitanja. Logika ostaje izvan kruga. To vam se sviđa- ne sviđa.</p><p>Par spleta okolnosti kasnije….</p><p>Jelena ima priliku da bira profesiju iznova. Ali karte su izmešane, sad je ona ta koja se ne boji, dok svi ostali strahuju. Kako biva kod mene naopako, ovu priliku sam bogami dočekala sa osmehom, nikako kao poraz. <strong>Ostavila sam zeleno i krenula u svet da biram nove boje.</strong></p><p>Šta se promenilo- <strong>naučila sam</strong>. Naučila sam šta volim, naučila sam da kad biram sledeći korak <strong>nikad nije kasno da se predomislim</strong>, prestala sam da gledam na konačnost odluke i <strong>okrenula se mogućnostima</strong>. Opet u duhu mog inata, naučila sam da kažem ono što mislim, da se ne plašim da ustanem i govorim, da budem glasnija i odsečna, pravična, objektivna.</p><p><strong>Sam svoj splet okolnosti</strong>. Nauči ko si, pre nego što bilo šta izabereš u životu. Nauči šta voliš, šta vrištiš, šta gledaš, šta slušaš, šta jedeš. Onda se osvrni oko sebe i to uradi za svaku osobu pored sebe, čak i one koje ne razumeš. Prošetaj tuđim cipelama.</p><p>Ako ne možeš sada, zapamti <strong>nikad nije kasno</strong>. Sutra ćeš biti zreliji, a svaki splet okolnosti te uči nečemu. Ako ti se ne sviđa škola- promeni je. Ako ti se ne sviđa veza- raskini. Ako te neko tera na nešto- ne pristaj. Ako već prokrastiniraš u ispitnom roku, radi nešto u čemu ćeš uživati, <strong>uči nešto novo</strong>..</p><p>Na kraju krajeva,<strong> retko ko ima sliku o sopstvenoj budućnosti koja je potpuno jasna.</strong> Nekad uhvatim sebe sa tremom u stomaku(onom koju osetite kad treba da putujete na more)kad uradim nešto neplanirano. Ljudi nisu roboti, svaki postupak i svaka odluka <strong>izrodi milion novih</strong>. Trik je što pre ostaviti <strong>strah onoga što niste naučili u pesku </strong>i početi da uživate u mogućnostima izbora (čak i onih spletova okolnosti koji nisu vaši).</p><p><em>PS. Posvećeno mojoj Cimi i jednoj Devojčici, svim ljudima u zelenom i onima koji su bili nekad…Šarajte svoje svetove!</em></p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=64659d906379" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Crni pojas neverbalne komunikacije i kako do njega?]]></title>
            <link>https://medium.com/youthconsultingrs/crni-pojas-neverbalne-komunikacije-i-kako-do-njega-c4a083dce829?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/c4a083dce829</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Fri, 07 Oct 2016 14:52:22 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2016-10-07T15:05:56.648Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*_drp9SaV115Wj3_8pLoXHA.jpeg" /></figure><p>Neverbalna komunikacija? Svi smo videli kako čika iz serije Laži me(Lie to me) radi. Oko, oblizno usnu-LAŽE. Genijalno zar ne. Kakva sam ja zamlata, čim vidim nešto tako na televiziji odmah sanjam da sam detektor laži, da ću čitati misli, istražujem, provaljujem cake i forice, premotavam u glavi usporeni snimak. Sve dok…Pa znate već.. Pitam Google-Kako ubiti zombije, a on odgovori-Mani se dete, pa to ni ne postoji. Ne bi li bilo lepo, da laži ne postoje? Naravno da ne, ko bi onda pričao o Deda Mrazu, igrao poker, kacio #nomakeup slike na društvene mreže.</p><p>Ali eto, nekad i dobijem odgovor na moja pitanja, kolko god neverovatno zvučalo.</p><p>Tako u nekom pokušaju da čitam misli, život me baci na neko predavanje. Jutro, jesen, fakultet počeo. Neka ženica uleće u prostoriju, oštrina nas sve probudi. Menjanjem tempa hoda stiže odmereno do katedre i ostavi svoje stvari, onda u blagom luku dođe do sredine i ukopa se ko stena. Blag osmeh i širenje ruku uz okretanje dlanova ka publici. Pričala je srdačno i staloženo, ubirajući poglede jednog po jednog studenta. Šta je pričala, ne sećam se, samo znam da sam mislila- kakav div od tako male žene.</p><p>Ista ta žena nas je kasnije uvela u svet <strong>neverbalne komunikacije</strong>, rekla nam je da zapravo i nije bitno šta čovek priča, nego kako to radi, kojom dubinom glasa, kojom bojom glasa, kojim tempom, gde gleda, da li se smeši, kako stoji itd…Shvatam koliko je to istina, da pođem od toga da ja često lutam kad mi neko nešto priča(znam nije lepo), pa ništa ne čujem, ali nekako vidim kad se ta osoba iznervira što sam odsutna, pa se trgnem i klimnem glavom, ponovim zadnju reč i potrudim se da čujem. Mada i da mi više prija da pričam sa osobama koje taj dan dele moje raspoloženje, u suprotnom se osećam nelagodno, kao da nedostaje ritam, empatija razgovora.</p><p>Štaviše činjenice sa kojima sam upoznata na predmetu Odnosi sa javnošću, su bile za mene poput wake up call-a. To bi značilo da mene crvenu, sa drhtavim glasom punim treme niko ni ne čuje.</p><p>Kakav<strong> uticaj</strong> neverbalna komunikacija ima na slušaoca. Uticaj <strong>reči</strong> iznosi samo<strong> 7%</strong> komunikacije,<strong> ton</strong> glasa oko<strong> 38%</strong>, dok <strong>vizuelni</strong> deo zauzima oko 55<strong>%</strong> ukupnog doživljaja(verbalni : neverbalni=7:93). Sve što kažemo pada u vodu, ako nemamo stav i glas da to iznesemo, da ubedimo ljude da nam poveruju.</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/503/1*v7vXcYCgl9Wr6VFvncLIog.png" /></figure><p>Put od tremaroša do govornika je bio spor, ali uspešan. Pre početka treba osvestiti sebi značaj o tome šta kažemo, a šta zapravo ljudi čuju, koga vide i šta vi želite da vide. Onda ste spremni.</p><ol><li>Prvi korak ka svetu neverbalne komunikacije je za mene bio OPAŽANJE. Opažanje sitnica, premotavanje svih uspešnih govora oko mene. Ispitivanje svakog pokreta i odluke. Procenjivanje gesta, kakav uticaj to ostavlja na mene i druge, šta izaziva u meni u smislu emocije. Krenulo je sa profesorkom(gest-dlanovi ka nama, je pojačavao njenu ulogu predavača, uvek sam imala osećaj kao da nam nešto stvarno daje, fizički), završilo se na preslušavanju govornika <a href="https://www.ted.com/talks">TED</a>-a</li><li>Drugi korak prirodno je ona ljudska majmun faza- IMITIRANJE. Ovaj deo je najzanimljiviji. Odnosi se i na imitiranje svega što ste uočili kod uspešnih govornika, ali i imitiranje vašeg sagovornika(naravno tako da on ne primeti), od tona glasa, do mimike, pokreta, pa čak i osećanja.</li><li>Treći korak je svakako TRENING. Od isprobavanja svakog novog saznanja o neverbalnoj komunikaciji, do vežbe sa ukućanima, pred ogledalom. Slušanje kurseva, testiranja, opipavanje terena u suštini.</li><li>Najvažniji korak IZLAZAK IZ KOMFOR ZONE. Još poznato ko bacanje u vatru, suočite se sa sobom i zaista uradite sve što ste do sad pokušavali. U početku nek to bude dizanje ruke, na predavanju. Postavljajte pitanja, odgovarajte, biće vam glupo u početku, ali praksa je praksa. Uostalom svaki profa poštuje aktivnost. Odvažite se na neku odbranu seminarskog rada, prezentaciju. Usput sva sitna izlaganja posmatrajte kao i velika, sa punom odgovornošću i sa ciljem da ovladate prostorijom. Predanost cilju je najvažnija. Iz svakog iskustva učite i uživajte u rastu.</li><li>Korak pet bi bio CILJ. Kada dođete dotle, shvatite da ovoj zabavi kraja nema, postavljate sledeći dok stojite u centru prostorije, a do svih se probija vaša poruka.</li></ol><p>Pa kad smo se već odvažili na promene, evo vam i malo puškica.</p><p>Prva stvar ubedite sebe da ste veliki, da vladate svetom, da svaka vaša reč ima cenu. Stav u skladu sa tim, prava ledja, simetrična slika(ruke, noge, glava). Poštujte dinamiku grupe, tempo sagovornika, raspoloženje, prilagodite se tome(npr. pričate sa nekim pospanim u 8 ujutru, nećete skakati od sreće, smejati se i pričati glasno, praviti ishitrene pokrete, ili ce vas čovek omrzeti u najmanju ruku, verovatno udariti :)). Gledajte da pokreti i reakcije budu stopljeni sa pričom i govorom.</p><p>Početak školske godine je pravo vreme za stvaranje nove slike o sebi.</p><p>Pratite stranicu Youth Consulting, to je trenutno pravo mesto za buduće govornike!</p><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/400/1*P2AWZ0GnXqRYd0FChZrKOQ.jpeg" /></figure><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=c4a083dce829" width="1" height="1" alt=""><hr><p><a href="https://medium.com/youthconsultingrs/crni-pojas-neverbalne-komunikacije-i-kako-do-njega-c4a083dce829">Crni pojas neverbalne komunikacije i kako do njega?</a> was originally published in <a href="https://medium.com/youthconsultingrs">youthconsultingrs</a> on Medium, where people are continuing the conversation by highlighting and responding to this story.</p>]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[POČNITE LETO UZ KNJIGU!]]></title>
            <link>https://medium.com/youthconsultingrs/po%C4%8Dnite-leto-uz-knjigu-2b8074088d08?source=rss-61a31ef3b33b------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/2b8074088d08</guid>
            <category><![CDATA[personal-development]]></category>
            <category><![CDATA[reading]]></category>
            <category><![CDATA[books]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Jelena Mladenovic]]></dc:creator>
            <pubDate>Wed, 20 Jul 2016 22:31:05 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2016-09-19T12:20:00.685Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/800/1*3qh2AFwCxT4n7Aum_zlk7g.jpeg" /></figure><p>Leto je stiglo i nama koji smo vodili bitke u julskom ispitnom roku.</p><p>Kada sam počela da pišem tekst mislila sam da to bude preporuka nekoliko knjiga. Da je lak posao izabrati naslove. Ali došla sam do par otkrovenja, prvo je da meni nikad nije bio problem da dobijem preporuke, ali šta onda? Kao nekome ko poprilično brzo čita, najteži je onaj korak naći novo i dobro štivo. Šta kad presuše preporuke i ideje? Drugo, da ljudi i sa dobrim naslovima nekad ne shvataju veličinu koju knjige mogu da im pruže. Treće, da je meni izuzetno teško da izdvojim nekoliko knjiga, ali da sam se svojski potrudila da na kraju teksta to i učinim.</p><p>Na početku leta svakom treba neki reset, neki izađu u kafanu, u klub, istresu se na podijumu za ples, neki pobegnu na more, neki se zatvore u sobu uključe kompjuter, otvore knjigu, ima i onih koji bleje u plafon dok ne počne novi dan.</p><p>Budući da početak leta uvek volim da proslavim sa par knjiga, ovo leto sam počela hrabro sa tri istovremeno. Apetiti porastu kada leto postane jedini slobodan deo godine, kada stvarno i istinski možete da se posvetite sebi. Ostatak godine svi provodimo u žurbi između obaveza, ispita, poslova, koristeći sve ove okolnosti kao izgovore zašto se ne osvrćemo na rast.</p><p>One koje vole da čitaju, ništa ne sprečava da se uhvate dobrog štiva na svakoj mogućoj pauzi, ali morate priznati da se najviše uživa kada se ima prostora da se čita u jednom dahu, da se danima razmišlja o pročitanom i da se dugo ostaje pogubljen između korica.</p><p>E pa, došao je i taj dan, nekima do početka nove godine, nekima do sledećih ispita u avgustu, nekima još par dana do kraja godišnjeg odmora. Dan koji ste dužni sebi i svojim vijugama. Knjige mogu poslužiti i kao odličan začin na plaži, oporavak od serije mamurluka, odmor za oči posle sati provedenih pored kompjutera.</p><p>Zato iskoristite ovo leto ne samo da učite o sebi, nego da otkrijete nove univerzume, učite o svetu i posetite neki svet ponovo.</p><p>Pravila u čitanju ne postoje, mogu samo da dam savete za totalno uživanje:</p><ol><li>Pripremite atmosferu za čitanje. Skuvajte kafu, napravite limunadu, namestite se kako je najudobnije u provetrenoj prostoriji ili u bašti.</li><li>Ukoliko vam se knjiga ne sviđa u prvih 30 strana, a niste neki zagrejani čitač, odmah promenite štivo u nešto što vam prija. Nađite nešto što vam drži pažnju.(ps. imajte u vidu da stanje jako lako može da se preokrene, tako da ovaj savet poštujte na sopstvenu odgovornost :P)</li><li>Pre nego što završite jednu knjigu, uvek imajte u rezervi sledeću.</li><li>Iz svake knjige možete da naučite nešto, ako ništa drugo da vidite kako drugi ljudi razmišljaju.</li><li>Koristite povoljnosti savremenog vremena i priključite se nekim grupama na socijalnim mrežama koje dele vaša zanimanja i interesovanja po pitanju žanrova knjiga . Sajtovi koji ocenjuju knjige na primer <a href="http://www.goodreads.com/"><strong>goodreads</strong></a><strong> . </strong>Tamo uvek možete dobiti ideje za čitanje.</li><li>Čitajte ponovo neke knjige koje ste pročitali u različitim periodima života. Knjige koje su vas promenile, ostavile jak utisak. Vidite koje biste poruke sada malo stariji, zreliji i iskusniji, izvukli iz njih.</li><li>Izazovite sebe. Napravite listu sa različitim stilovima, iz različitih oblasti. Proputujte od filozofskih do biografskih dela, od fantastike do klasike, od srednjovekovnih do savremenih pisaca, od stručnih do zabavnih. Igrajte se.</li></ol><p>Pa da pređemo i na onaj najteži deo, neke knjige koje sam pročitala više puta, koje su obeležile ovu ili neku drugu godinu. Knjige uz koje sam rasla, razvijala se i sazrevala. Redosled knjiga je nasumičan i nisu raspoređene po važnosti!</p><ol><li><strong>Mali Princ- Antoan de Sent Egziperi</strong></li></ol><p>Bezvremeno delo za sve uzraste. Malog Princa sam prvi put posetila u drugom razredu osnovne škole i od tada sam mu se vratila šest puta. Svaki put mi obezbedi drugačiji beg. Ako niste davno posetili ovog malog dečaka, fantastične likove sa kojima se sreće, pravi je trenutak da to uradite sada i da se podsetite i vaše priče o odrastanju.</p><p>2. <strong>TAJNA-Ronda Bern</strong></p><p>Prvo je urađen i film, pa zatim knjiga. Preporučila bih svima da pročitaju ovu knjigu o pozitivnom razmišljanju i volji ljudi. Ova knjiga me je zatekla u neko maglovito vreme, preporuka jednog čoveka koji se ceo život bavi razvojem. Nisam se pokajala.</p><p>3.<strong> Koju igru igraš-Erik Bern</strong></p><p>Nije li to prvo pitanje koje nam prođe kroz glavu kad upoznamo nekog novog. Saznajte koje sve igre ljudi igraju i zašto. Upoznajte destruktivne igre i njihove posledice. Svakako zabavno i poučno štivo. Globalni hit koji je obuzeo ceo svet odmah nakon izdavanja. Knjigu sam pročitala u jednom dahu.</p><p>4.<strong>Čari psihoterapije-Irvin Jalom</strong></p><p>Jedno od stručnijih dela čoveka koji je ispisao knjige koje su obeležile moj period na Vojnoj Akademiji i unele malo magije u zeleni svet, poput Problem Spinoze, Lečenje Šopenhauerom i Kada je Niče plako. Ova knjiga pruža uvid u sesije psihoterapeuta, probleme ljudi i dolaženje do rešenja. Neko ko stvarno voli i ceni svoj posao, Jalom, je uspeo da od potencijalno dosadne stručne knjige napravi lako štivo prilagođeno svakome i prenese ljubav prema psihoterapiji.</p><p>6. <strong>7 NAVIKA USPEŠNIH LJUDI-Stiven R. Kavi</strong></p><p>Čeprkajući kroz listu knjiga na kindle-u na putu za Novi Sad, nabasala sam na ovu knjigu. Kasnije sam saznala da se visoko ceni. Čovek je kroz iskrenu priču istakao neke navike koje izdvajaju ljude iz gomile. Meni se jedna rečenica baš urezala u doživljaj o ovoj knjizi: Način na koji vidimo problem, je zapravo problem!</p><p>7.<strong> Demijan-Herman Hese</strong></p><p>Preispitivanje sebe, potraga za sobom. Nemam reči za ovu knjigu, zato što je na mene ostavila onaj utisak koji se ne može objasniti. Bacila me je u neke nove dubine.</p><blockquote>Svi zivimo u snovima ali retki zive u svojim vlastitim.</blockquote><p>Za kraj jedno pitanje, šta vi trenutno čitate? Koja je vaša lista za ovo leto?</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=2b8074088d08" width="1" height="1" alt=""><hr><p><a href="https://medium.com/youthconsultingrs/po%C4%8Dnite-leto-uz-knjigu-2b8074088d08">POČNITE LETO UZ KNJIGU!</a> was originally published in <a href="https://medium.com/youthconsultingrs">youthconsultingrs</a> on Medium, where people are continuing the conversation by highlighting and responding to this story.</p>]]></content:encoded>
        </item>
    </channel>
</rss>