<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0" xmlns:cc="http://cyber.law.harvard.edu/rss/creativeCommonsRssModule.html">
    <channel>
        <title><![CDATA[Stories by Sandra Džananović on Medium]]></title>
        <description><![CDATA[Stories by Sandra Džananović on Medium]]></description>
        <link>https://medium.com/@sandra_scriptum?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
        <image>
            <url>https://cdn-images-1.medium.com/fit/c/150/150/1*7dAUi9gcU3hf5TZc7I-jaA.jpeg</url>
            <title>Stories by Sandra Džananović on Medium</title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
        </image>
        <generator>Medium</generator>
        <lastBuildDate>Sun, 22 Nov 2026 20:08:29 GMT</lastBuildDate>
        <atom:link href="https://medium.com/@sandra_scriptum/feed" rel="self" type="application/rss+xml"/>
        <webMaster><![CDATA[yourfriends@medium.com]]></webMaster>
        <atom:link href="http://medium.superfeedr.com/" rel="hub"/>
        <item>
            <title><![CDATA[Kad vitez spusti štit]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/kad-vitez-spusti-%C5%A1tit-852935b9fe06?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/852935b9fe06</guid>
            <category><![CDATA[nježnost]]></category>
            <category><![CDATA[muževnost]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <category><![CDATA[ljubav]]></category>
            <category><![CDATA[ranjivost]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Sat, 21 Nov 2026 13:51:31 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-21T13:56:02.962Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4>O muževnosti koja se ne mora dokazivati</h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*upMdcJoOgolULiSS" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@majidgh3914?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Majid Ghahravi</a></figcaption></figure><p>Jedne sasvim obične večeri stigla mi je fotografija. Na njoj nije bilo ničeg spektakularnog, samo jedan tih trenutak njegove nekadašnje svakodnevice, kakav se pokaže rijetkim i koji je ljepše čuvati nego opisivati. Bila je intimna na onaj najnevinji način, kao što je intiman pogled na nekoga ko je na trenutak zaboravio da ga iko gleda.</p><p>Ono što je ostavila za sobom ipak mogu opisati. Prvo nježnost, tihu i pomalo bolnu, kakvu osjetimo pred nečim što bi se lako moglo povrijediti. A onda jednu misao koja me nije puštala. Ništa na toj slici nije bilo namješteno da ostavi utisak. Bio je to čovjek bez oklopa, i odlučio je da ga takvog vidim baš ja, žena pred kojom bi se muškarac, po svim nepisanim pravilima, trebao pokazivati u najboljem svjetlu.</p><p>Tada sam razumjela nešto što sam možda oduvijek znala, ali nikad nisam umjela izreći. Takav trenutak može podijeliti samo muškarac kojem njegova muževnost nije upitna. Onaj kome jeste, čuvao bi ga kao državnu tajnu.</p><p>Dugo smo vjerovali da je muškarac to veći što manje pokazuje. Generacije dječaka naučile su prije tablice množenja da se ne plače, da se bol trpi u tišini i da se strah ne imenuje, jer imenovan postaje stvaran. Iz toga je izraslo nešto što izdaleka liči na snagu. Izbliza je to oklop, a oklop ima jednu nezgodnu osobinu. Štiti od udaraca, ali ne propušta ni zagrljaj.</p><p>Danas se taj oklop samo prefarbao. Na ekranima se muževnost prodaje kao paket, s receptom za mišiće, novac i pogled kojim se drugi drže na odstojanju. Prodaje se glasno, uporno, gotovo očajnički. A sve što mora toliko vikati o sebi, negdje u dubini sumnja da uopšte postoji. Muškarac koji je siguran u sebe nema potrebu da to svaki dan nekome dokazuje, kao što ni zdrav čovjek ne ide okolo i ne uvjerava ljude da je zdrav. Kad muževnost treba stalno potvrđivati, to je obično znak da se nešto klima.</p><p>Ni bijeg u suprotnu krajnost ne nudi rješenje. Muškarac koji se odrekao svake čvrstine, iz straha da ne bude proglašen „toksičnim“, nije pronašao mjeru. Samo je promijenio smjer bijega. Zdrava muževnost ne leži na pola puta između tvrdoće i mekoće kao kakav mlak kompromis. Ona je sposobnost da se bude i jedno i drugo, i da se zna kada je vrijeme za koje.</p><p>Ima jedna priča, stara skoro tri hiljade godina, koja mi se sada stalno vraća. Najhrabriji ratnik jednog opkoljenog grada dolazi nakratko kući, između dvije bitke, da vidi ženu i malog sina. Dijete se uplaši njegove sjajne kacige i zaplače. A on se nasmije, skine kacigu, spusti je na zemlju i uzme sina u naručje. Taj čovjek zna da ga sutra možda čeka smrt, i na njemu je sudbina cijelog grada. Pa ipak mu ne pada na pamet da je manje muškarac zato što je na trenutak odložio oklop. Zvao se Hektor, a priču je ispričao Homer. Zanimljivo je i koliko su muškarci u tim starim pričama plakali. Najveći junaci jecali su nad poginulim prijateljima i krili lice da im se ne vide suze. Niko ih zbog toga nije smatrao slabijim. Ideja da pravi muškarac ne plače mlađa je nego što mislimo. Negdje usput zamijenili smo snagu za ukočenost i nazvali to vrlinom.</p><p>Riječ ranjivost u sebi nosi ranu. Ranjiv je onaj ko može biti pogođen, a pogođen može biti samo onaj ko je živ i ko nešto osjeća. Kip nije ranjiv, kao ni zid, kao ni čovjek koji je odlučio da ga više ništa neće dotaći. Kad muškarac prizna da mu se ponekad, sam u autu ili kasno u noć, stegne knedla u grlu, on zapravo priznaje da nešto voli dovoljno jako da ga to može zaboljeti.</p><p>U tome je paradoks koji oklopljeni muškarci nikada ne shvate.<strong> Za nježnost treba više hrabrosti nego za šaku.</strong> Šaka je sigurna, poznata i nagrađivana od pamtivijeka, dok se nježnost izlaže podsmijehu i nerazumijevanju. Onaj ko pruža otvoren dlan uvijek je izloženiji od onoga ko ga je stisnuo. Zato se nježnosti usude samo oni koji čvrsto stoje na nogama.</p><p>Uostalom, ni priroda ne vidi suprotnost između snage i nježnosti. Uzmimo za primjer slona, najveću životinju na kopnu, kojoj se niko pri zdravoj pameti ne bi suprotstavio. Pa ipak ga pamtimo po nečemu sasvim drugom osim po snazi. Slonovi tuguju za svojim mrtvima, dugo stoje nad njihovim kostima i dodiruju ih surlom. Mladunče u krdu nikada ne ostaje samo. Kod njih snaga i nježnost žive u istom tijelu i nijedna ne isključuje drugu. Volim da vjerujem da su i najbolji muškarci od istog materijala.</p><p>Kad se vratim na onu fotografiju s početka, shvatam da najvažnije nije bilo ono što sam na njoj vidjela, nego to što mi je dopušteno da vidim. U samoći svako sebi može dozvoliti da bude ranjiv, jer ga niko ne gleda. Ali dozvoliti da te takvog vidi žena, pred kojom se muškarci obično trude izgledati jaki — za to treba mnogo povjerenja. U takvom gestu nema nijedne riječi, a ipak se razumije. Ne moraš me gledati kao nesalomljivog, kaže on. Dovoljno je da me vidiš.</p><p>Nesiguran muškarac upravlja svojom slikom. Bira uglove, kontroliše utisak i pazi da se ne vidi previše. Siguran muškarac se jednostavno pokaže onakav kakav jeste i vjeruje da ono što je pokazao neće biti iskorišteno protiv njega. Prvi traži divljenje, drugi blizinu. Divljenje se može dobiti i izdaleka, a blizina tek kad spustiš štit.</p><p>Ne znam koliko je još takvih muškaraca. Možda ih ima više nego što mislimo, samo se ne čuju, jer ono što je sigurno u sebe ne mora vikati. Ali znam šta sam večeras vidjela. Vidjela sam čovjeka koji nije imao šta da brani, jer mu ništa nije bilo ugroženo.</p><p>Hektor je skinuo kacigu da ga se sin ne bi bojao. Muškarac kojeg volim skinuo je svoj štit da bih ga ja mogla vidjeti. Obojica su znali nešto što mnogi nikad ne nauče. Štit čuva od rana, ali čuva i od blizine.</p><p>Svijet će od muškaraca i dalje tražiti da budu zidine. Neka traži. Zidine se brane, ruše i osvajaju. Voljen može biti samo onaj ko nekoga pusti unutra.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=852935b9fe06" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Ako te jednog dana zaboravim]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/ako-te-jednog-dana-zaboravim-fb48edbfb494?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/fb48edbfb494</guid>
            <category><![CDATA[sjećanje]]></category>
            <category><![CDATA[ljubav]]></category>
            <category><![CDATA[demencija]]></category>
            <category><![CDATA[zaborav]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 19 Nov 2026 14:24:24 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-19T14:29:58.222Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4><em>O strahu od demencije, ljubavi bez dodira i jednoj priči koju pričam sama sebi</em></h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*JRC3S8L6vM_N_V7D" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@anuj_jadon_photography?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Anuj Jadon photography</a></figcaption></figure><p>Desilo se danas, na pauzi za ručak, bez ikakve najave. Sjedim, jedem nešto i ne mislim o nečemu posebnom. Onda mi kroz glavu, odjednom i bez ikakvog povoda, prođe misao, kao nezvani gost: šta ako jednog dana pogledam sliku onog kojeg volim i ne znam ko je to?</p><p>Ostatak dana me kopkalo otkud mi odjednom takva pomisao, usred ručka i sasvim običnog dana. Zato sam večeras malo istraživala na tu temu, i ispostavilo se da mozak za to ima prilično uvjerljivo objašnjenje. Kad ga pustimo da besposliči, on se ne odmara. Tada radi ono što najbolje zna: prevrće, slaže i simulira. Kako sam saznala, neuronauka čak ima ime za taj unutrašnji šum, <em>mreža zadanog načina rada (engl. default mode network) </em>. To je sistem koji se pali upravo kad ništa ne radimo, i tada se bavi nama samima — našom prošlošću, budućnošću i ljudima do kojih nam je stalo. Zanimljivo je i da takve misli najčešće stižu u trenucima mira i zadovoljstva. Kao da nam mozak ne vjeruje kad nam je dobro, pa odmah šalje inspektora da izračuna koliko možemo izgubiti.</p><p>Taj inspektor ne obilazi prazne sobe. Provjerava brave samo na vratima iza kojih je nešto dragocjeno. Zato me nije spopao strah da ću zaboraviti PIN kartice, mada ni to ne bi bilo prijatno, nego strah da ću zaboraviti jedno lice. Ta misao nije bila slučajna ni morbidna. Bila je, na jedan izokrenut način, inventura ljubavi. Moj mozak je prebrojao šta mi je najvrijednije, a onda je, sadistički pedantan, provjerio kako bi izgledalo da toga nestane.</p><p>Odmah zatim, kao da je neko u glavi uključio projektor, pojavio se film <em>The Notebook</em>. Starac svaki dan ženi čita njihovu priču, a ona ga sluša kao ljubaznog neznanca s lijepim glasom. Večeras sam ga ponovo pogledala, i ovaj put me pogodio jače nego inače, zbog nekih paralela koje mi nisu promakle. Dvoje mladih čija veza nikad nije imala šanse, jer se majka pobrinula da je nema. I ona, koja cijeli život zapravo voli samo njega, a da toga nije bila svjesna. Nisam ljubitelj holivudske patetike, ali ovaj film me ipak uvijek duboko dirne. Sada još više. Doduše, Hollywood nam je prodao uljepšanu verziju. Bolest tamo ima trenutke prosvjetljenja tačno kad zatreba, a na kraju dvoje zaspe zagrljeni i odu zajedno istog jutra. Stvarnost rijetko ima tako pažljivog scenaristu. Ipak, film je jednu stvar pogodio nemilosrdno precizno. Najveći užas nije smrt. Najveći užas je biti živ, gledati sliku ljubavi svog života i ne znati to.</p><h3>Šta zapravo gubimo</h3><p>Kad kažemo da se bojimo demencije, mislimo da se bojimo zaborava. Međutim, zaborav kod mene nema šta da traži. Imam pamćenje od kojeg se ljudi oko mene ponekad nelagodno vrpolje. Pamtim datume, rečenice, ko je šta rekao i kojim tonom, pa i stvari koje bi mudriji ljudi odavno zaboravili. Zato me ne plaši da ću zaboraviti gdje su ključevi. Plaši me da bi upravo to pamćenje, na koje sam tako ponosna, jednog dana moglo zakazati tamo gdje najviše boli. Ironija bi bila savršena — ono čime se najviše hvalim uzelo bi mi najviše.</p><p>Ne bojimo se mi zaborava činjenica. Bojimo se zaborava sebe. Šta smo mi na kraju nego gomila uspomena koje drži na okupu ljepilo navike? Moje „ja“ je velikim dijelom kolekcija: miris jednog ljeta, rečenica izgovorena u pravom trenutku, smijeh u pogrešnom, prvi pogled, prva ljubav, prvo držanje za ruke… Kad arhiva počne nestajati, ne nestaje samo prošlost. Nestaje i osoba koja je u toj arhivi živjela.</p><p>Najstrašnija slika u svemu tome nije prazan pogled. Prazan pogled bi se još i mogao podnijeti. Najstrašniji je ljubazan pogled, onaj kojim gledamo konobara, poštara ili slučajnog saputnika u liftu. Živim sama, pa me ne plaši da ću jednog jutra zbunjeno gledati nekoga preko stola za doručkom. Moj strah je tiši i uporniji. Postoji jedno lice koje nosim sa sobom, lice moje prve i posljednje ljubavi, i ono je u meni jasnije od mnogih lica koja sam viđala i koja viđam. Ako jednog dana pogledam njegovu fotografiju kao pristojan neznanac, to je slika od koje se odrasla žena naježi usred bijela dana, na pauzi za ručak, dok joj se hrana hladi.</p><h3>Dvije strane istog zaborava</h3><p>U svemu tome postoji i jedna surova nejednakost. Onaj ko zaboravlja često ne zna da je zaboravio. Bolest je u tom smislu milostiva prema bolesniku, a nemilosrdna prema svima oko njega. Onaj ko pamti nosi teret za dvoje, svoje sjećanje i tuđi zaborav. On zna šta je bilo i šta je izgubljeno. Svaki dan ponovo čuje „A ko ste vi?“ od osobe koja mu je nekad znala pročitati misli bez ijedne riječi.</p><p>Pa se pitam čega se zapravo više bojim: da ću ja zaboraviti ili da će zaboraviti mene? Iskren odgovor je neugodan. Oba straha su ista ljubav, samo gledana iz dva ugla sobe. Jedan kaže: ne želim izgubiti tebe. Drugi kaže: ne želim da ti izgubiš nas.</p><p>Ima tu i ironije. Živimo u vremenu opsjednutom pamćenjem. Telefon čuva hiljade fotografija, od kojih su pola tanjiri s hranom, a druga polovina zalasci sunca koji svi izgledaju isto. A ono što ne stane u telefon šaljemo na internet, da ga za nas čuvaju neki daleki kompjuteri koji nas nikad nisu upoznali. Pa ipak, nijedan kompjuter ne može sačuvati jedno obično veče kad smo se smijali nečemu čega se više ni ne sjećamo. Zapisa imamo sve više, a sve smo manje sigurni da ćemo ih znati pročitati.</p><h3>Ono što ne stanuje u pamćenju</h3><p>Ako se ovom strahu dovoljno dugo gleda u oči, on počne popuštati. Ljudi koji njeguju oboljele od demencije znaju nešto što ne zna nijedan filozof — emocija često nadživi činjenicu. Ime ode, datum ode, odu ulice i godine. Osjećaj ostaje, često dugo nakon što se zaboravi odakle je došao. Kod mnogih tu ulogu igra ruka koja se smiri u poznatoj ruci, ili glas koji godinama govori „laku noć“. Ja te ruke nemam pored sebe, niti taj glas čujem pred spavanje. S njim ne mogu biti fizički, i moja ljubav je naučila živjeti bez dodira. Možda je baš zato otpornija nego što mislim. Nikad nije zavisila od toga da ga vidim, čujem ili dodirnem, nego se hranila onim što nosim u sebi, a to je, kažu, najtvrdoglaviji dio pamćenja. Ako jednog dana zaboravim njegovo ime, vjerujem da će u meni ostati ona toplina koja se javi kad pomislim na njega. Neću znati zašto, ali osjetiću da je dobro.</p><p>Nauka to objašnjava hladnije. Pamćenje nije jedna ladica nego cijeli ormar, a emocionalni tragovi leže negdje dublje i tvrdoglavije od činjeničnih. Ja to objašnjavam jednostavnije — ljubav nije podatak. Ne čuva se kao broj telefona. Ne treba joj ni blizina da bi opstala. Upisana je negdje ispod misli, u osmijeh koji mi se sam od sebe pojavi kad pomislim na njega, i u ono kratko zastajanje srca kad vidim na ekranu njegovo ime.</p><p>Tu je zapravo najveća lekcija <em>The Notebooka</em>, ona koju smo propustili jer smo bili zauzeti plakanjem. Noah ne dokazuje ljubav time što ga Allie pamti. Dokazuje je time što svaki dan ponovo sjedne i počne od početka. Ljubav u tom filmu nije arhiva. Ljubav je ponavljanje, svakodnevni izbor, jedno te isto upoznavanje bez garancije da će sutra išta od njega ostati. Ja ne mogu sjesti pored njega i čitati mu našu priču. Ali i ja je, na svoj način, čitam svaki dan, sebi, u tišini. I svaki put ga ponovo biram.</p><p>Možda je to i moj odgovor ovom strahu. Moja ljubav je upravo to: izbor koji se ponavlja bez garancije, bez dodira i bez obećanja. Ako je preživjela daljinu, možda će znati preživjeti i zaborav.</p><h3>Molba za neki daleki dan</h3><p>Zato, ako taj dan ikad dođe, imam jednu molbu. Nadam se da neće, i kucam u drvo, u sto i u sve što mi je pri ruci. Upućujem je tebi, iako ne znam hoće li ti ikad stići.</p><p>Ako se jednog dana nekim čudom ipak sretnemo, a ja te ne prepoznam, nemoj mi govoriti ko si. Nemoj mi pokazivati stare fotografije i čekati da se nešto upali. Nemoj se ljutiti što gledam kroz tebe. Samo mi priđi i progovori, svojim glasom. Ispričaj mi o nama kao da je to priča o nekim drugim ljudima. Toliko dugo sam je pričala sama sebi da će mi biti drago čuti je, konačno, od tebe.</p><p>Jer kad smo se prvi put sreli, nije postojala nijedna zajednička uspomena. Nijedna. Ni ime koje nešto znači, ni datum, ni pjesma, ni šala. Bilo je samo dvoje djece u Titovoj ulici.</p><p>A ljubav se ipak desila.</p><p>Ne vidim nijedan razlog zašto se ne bi desila ponovo.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=fb48edbfb494" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Strožiji od Boga]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/stro%C5%BEiji-od-boga-cd8e9685a960?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/cd8e9685a960</guid>
            <category><![CDATA[samoosuđivanje]]></category>
            <category><![CDATA[božija-milost]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <category><![CDATA[vjera]]></category>
            <category><![CDATA[duhovnost]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Tue, 17 Nov 2026 13:03:03 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-17T13:04:02.960Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4><em>O dobrim ljudima koji imaju razumijevanja za svakoga osim za sebe</em></h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*EJ7dQ5atYKf53DRI" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@heytowner?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">JOHN TOWNER</a></figcaption></figure><p>Poznajem divne ljude koji u glavi imaju sudnicu što radi bez radnog vremena. Zasjeda u redu na kasi, usred tuđeg smijeha, dok peru suđe, dok rade, a najradije kasno noću ili u zoru, kad je čovjek najmanje sposoban da se brani. Na dnevnom redu je uvijek isti predmet — oni sami. Tužilac i sudija ista su osoba, a svjedoci su sve greške od prošle sedmice naovamo… jučerašnja nespretna rečenica, zaboravljen poziv, obećanje koje je prekršeno ili je čekalo predugo. Advokata odbrane nema. Znam kako to izgleda, jer jedna takva sudnica često zasjeda i kod mene.</p><p>Prepoznam ih lako. Često se izvinjavaju i za stvari koje niko drugi nije primijetio. Kompliment prime kao pošiljku adresiranu na nekog drugog. O tuđim padovima govore s puno razumijevanja, a o svojim tonom koji ne bi koristili ni za najgoreg neprijatelja. Dovoljna je jedna pogrešna rečenica ili jedno prekršeno obećanje, i njihov sud bez puno vijećanja prelazi sa djela na počinioca. Više se ne pita „šta se desilo“, nego „kakva sam ja to osoba“. Presuda je poznata unaprijed — karakter upitan, popravak neizvjestan.</p><p>Najviše me u svemu tome zbunjuje ko su ti ljudi. Rijetko su to oni kojima bi malo preispitivanja dobro došlo. Takvi, po pravilu, spavaju odlično. Najstrože sebi sude najsavjesniji, najpobožniji i najdivniji. Mole se, trude se, paze na druge, a negdje duboko u sebi nose uvjerenje da Božija ljubav važi za sve ostale, dok su oni sami jedini izuzetak.</p><p>Koliko ja vidim, u tome nema ni trunke oholosti. Ima poniznosti, toliko puno da je na kraju skrenula s puta. Sigurna sam da ti ljudi ne misle da su iznad Boga. Meni se čini da misle da su Ga nedostojni, da je baš njihova slabost ona jedna koju On neće moći da podnese. I ovdje im moram blago prigovoriti. Jer, čudna je to vjera koja Bogu priznaje da je stvorio nebo i zemlju, a sumnja da će izaći na kraj s jednim njihovim protraćenim vikendom, zar ne?</p><p>Kad se sve sabere, oni u milost vjeruju bez ostatka, osim u jednom jedinom slučaju. Za komšiju, za brata, za potpunog stranca uvijek imaju razumijevanja. Za sebe imaju napomenu sitnim slovima: ponuda ne važi za mene. Bog to nije napisao. Prije će biti da su to, iz najbolje namjere, dopisali sami.</p><p>Bog, ako išta znam o Njemu, zna od čega smo napravljeni. Nije naručio anđele pa slučajno dobio nas. Stvorio je biće koje se umara, plaši, zaboravlja, kaže pogrešnu stvar u pogrešnom trenutku i onda o tome ne prestaje razmišljati. Naša slabost Boga ne iznenađuje. Znao je šta stvara, i ne mogu zamisliti da se ljuti svaki put kad se ponašamo upravo onako kako smo stvoreni — kao ljudi.</p><p>Večeras sam malo proučavala razne vjerske tradicije i iznenadilo me koliko ih na ovom mjestu kaže isto. To je možda jedina misao koju vrijedi posuditi: milost je starija od grijeha. Vrata su otvorena prije nego što pokucamo. U tim pričama Bog rijetko gubi strpljenje sa onima koji padnu, a puno češće sa onima koji su uvjereni da stoje. Sjetite se priče o izgubljenom sinu… kad se vrati kući, otac mu pripremi gozbu, a ne pita ga koliko je puta usput sebe prekorio. Ljudi o kojima pišem bi svakom takvom povratniku rado pripremili gozbu. Samo sebi ne bi. Razlika je u pogledu. Mi gledamo jedan pogrešan trenutak i po njemu sudimo o cijelom čovjeku. Ali Bog, uvjerena sam, gleda cijeli put! Gleda teret pod kojim se posrnulo, pokušaj koji je prethodio padu, ustajanje koje dolazi poslije. Nama je pad dokaz. Njemu je samo mjesto na putu kojim se i dalje ide. A Božiju ljubav ne dobijamo zato što smo bili dobri, pa je ne gubimo ni kad pogriješimo. Kad bi se morala zaslužiti, ne bi bila ljubav, nego plata.</p><p>I zato se pitam: ako nam je Bog već oprostio, zašto je važno da to i sami prihvatimo? Mislim da je odgovor u tome što oprost koji ne primimo ostaje kao pismo koje nikad nismo otvorili. Stoji, važi, adresirano je na nas, a mi ga ne otvaramo i dalje živimo kao da nije stiglo. Barem ja to tako vidim.</p><p>Gledam šta ta stalna samooptužnica radi ljudima koje volim. Troši ih. Iscrpljuje ih. Snaga koja bi mogla otići na izvinjenje, na popravku, na sutrašnji novi pokušaj, ode na ponavljanje iste presude. Umore se od sebe, a onda i taj umor upišu sebi kao još jednu krivicu. Svaku svoju slabost pamte do detalja, a sve što su uradili dobro kao da se nikad nije ni desilo.</p><p>Tu prolazi granica između kajanja i samomržnje. Kajanje kaže „ovo nije valjalo“ i gleda naprijed. Samomržnja kaže „ti ne valjaš“ i ne mrda s mjesta. Prvo je razgovor sa savješću, drugo je njeno maltretiranje.</p><p>Zato bih tim ljudima, kad bi me pustili da nešto kažem, pokušala reći isto. Oprostiti sebi ne znači spustiti kriterije niti se praviti da se ništa nije desilo. Znači prihvatiti oprost koji nam je već dat, umjesto da ga odbijamo kao da nije za nas. Niko od njih ne bi rođenom djetetu rekao da je nedostojno ljubavi zato što je palo dok je učilo hodati. A uporno vjeruju da Bog upravo to govori njima. Pobožnost koja Boga zamišlja strožijim od prosječnog roditelja negdje je pogriješila u računu, i to vrijedi ispraviti, makar iz poštovanja prema Njemu.</p><p>I moja unutrašnja sudnica i dalje zasjeda. Ne mogu je tek tako zatvoriti, previše sam se navikla na nju. Ali u posljednje vrijeme, kad počnem sebi nabrajati sve što nisam uradila kako treba, podsjetim se da to nije moj posao. Nisam ja ta koja ovdje sudi. Bog je o tome već odlučio, i to u moju korist, a da me nije ni pitao slažem li se.</p><p>Ako Sudnji dan postoji, a ja se cijeli život spremam za njega tako što sebi sudim svaki dan, bojim se da me tamo čeka samo jedno pitanje, postavljeno više začuđeno nego strogo:</p><p>„Ja sam ti oprostio odavno. Ko si ti da se ne složiš?“</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=cd8e9685a960" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Biblioteka u meni]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/biblioteka-u-meni-e5802a071588?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/e5802a071588</guid>
            <category><![CDATA[čitanje]]></category>
            <category><![CDATA[preporuka]]></category>
            <category><![CDATA[književnost]]></category>
            <category><![CDATA[knjige]]></category>
            <category><![CDATA[kultura]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Sun, 15 Nov 2026 16:54:23 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-15T16:56:23.847Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4>Knjige koje su me naučile da mislim, pišem i ponekad šutim</h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*Zh3ox7IQyeeIozQq" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@prateekkatyal?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Prateek Katyal</a></figcaption></figure><p><strong><em>“Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.” </em></strong><em>(</em>Franz Kafka)</p><p>Čitati sam naučila sa četiri godine, jer su me knjige u našoj kući neizmjerno fascinirale. Ovo nikako ne spominjem zato što mislim da je to nešto posebno, nego zato što mi je taj rani početak dao godine i godine prednosti nad vršnjacima — daleko prije njih mogla sam uzeti u ruke sve one naslove koji su me toliko očaravali.</p><p>Čitanje je do danas ostalo moja velika strast. Knjiga je za mene razgovor s nekim ko je o jednoj stvari mislio duže i pažljivije nego što bih ja sama ikada stigla. Dok čitam, na nekoliko sati posudim tuđi pogled, a kad ga vratim, moj više nije sasvim isti. Jedan život je prekratak da bi se sve razumjelo iz vlastitog iskustva, pa mi knjige daju ono do čega sama ne bih došla. Uz njih sam naučila i kako se misao oblikuje u riječ. Ko dugo čita dobro napisano, s vremenom počne tako i misliti.</p><p>Dosta pratilaca na društvenim mrežama zamolilo me je da objavim knjige koje su ostavile trag u mom životu i oblikovale način na koji razmišljam, na koji se izražavam i na koji danas pišem. Pokušaću to uraditi što sažetije mogu, iako u telefonu i na Kindleu već imam ogromnu biblioteku, što pročitanih naslova, što onih koji još čekaju na red.</p><h3>Polica</h3><h3>Bajke</h3><p><em>Hans Christian Andersen</em></p><p>Daleko prije nego što sam bila dovoljno velika da razumijem književnost, Andersen me još kao malu djevojčicu naučio da priče nemaju uvijek sretan kraj. <em>Mala sirena</em> i <em>Djevojčica sa šibicama</em> bile su među prvima koje su mi pokazale da ljepota i tuga mogu dijeliti istu priču, baš kao što dijele i život. Trenutak u kojem se mala sirena pretvara u morsku pjenu za mene je do danas jedan od najupečatljivijih prizora neostvarene ljubavi i žrtve podnesene zbog nje. Mogla se spasiti, a izabrala je da nestane, bez ijedne riječi prijekora, jer je glas još ranije žrtvovala za priliku da bude voljena. Andersen ne kaže je li to bila veličina ili zabluda, i baš zato ta scena ne blijedi.</p><h3>Čudnovate zgode šegrta Hlapića</h3><p><em>Ivana Brlić-Mažuranić</em></p><p>Kao djevojčica sam Hlapića pročitala zbog avantura, a kao odrasla žena sam shvatila da je ta priča zapravo o čestitosti, izdržljivosti i dostojanstvu s kojim se čini ono što je ispravno. Hlapić je dijete koje bježi od nepravde, a usput pomaže svakome koga sretne i ni u jednom trenutku ne postaje ogorčen. To mi se danas čini težim od svake avanture — ostati dobar, a da ti dobrota ne postane ni naivnost ni zasluga kojom se hvališ. Rijetko koja knjiga za djecu to pokaže tako jednostavno, bez pouke izgovorene naglas.</p><h3>Čovjekovo traganje za smislom</h3><p><em>Viktor E. Frankl</em></p><p>Ovoj knjizi vjerujem više nego većini drugih, i to zbog čovjeka koji ju je napisao. Frankl je bio austrijski psihijatar koji je preživio Auschwitz i u logorima izgubio gotovo cijelu porodicu, pa me nije uvjerio samo filozofijom, nego životom u kojem je svaka ideja o kojoj je pisao već bila provjerena na najteži mogući način. Njegova osnovna misao je jednostavna i zahtjevna: čovjeku se može oduzeti sve osim slobode da izabere kako će se odnositi prema onome što ga je snašlo. Primijetio je da su u logoru duže izdržavali oni koji su imali zbog čega da izdrže, bilo da ih je neko čekao ili da su ostavili nedovršen posao. Nakon te knjige postalo mi je teško vjerovati da je smisao nešto što negdje stoji gotovo i čeka da ga otkrijemo. Češće ga biramo, naročito onda kad nam okolnosti nude sve razloge da to ne uradimo.</p><h3>Narcis i Zlatousti</h3><p><em>Hermann Hesse</em></p><p>Ovu knjigu mi je otac poklonio za osamnaesti rođendan, u godinama kad čovjek vjeruje da mora birati između razuma i srca. Nijedan drugi roman nije s toliko istančanosti ispitao napetost između misli i nagona. Ostavio me s osjećajem da se smislen život rijetko pronalazi tako što izaberemo jedan put umjesto drugog, nego tako što prepoznamo da oba nosimo u sebi. Hesse ih ne suprotstavlja da bi jedan pobijedio. Narcis prvi vidi ko je Zlatousti i šalje ga u svijet, a Zlatousti mu se na kraju vraća. Njihovo prijateljstvo me naučilo da se čovjek najbolje upozna kroz nekoga ko mu nimalo ne liči.</p><h3>Znakovi pored puta</h3><p><em>Ivo Andrić</em></p><p>Andrić je ove zapise vodio decenijama i nije ih objavio za života. U njima se zato vidi ono što u romanima ostaje skriveno — čovjek koji sumnja, ne spava i mjeri svaku riječ prije nego što je pusti. Knjiga nema početak ni kraj, pa je godinama čitam nasumice, po stranicu ili dvije. Jedan zapis o strahu ili o šutnji zna mi biti dovoljan za cijeli dan. Uz nju sam naučila i da dobra rečenica nastaje brisanjem.</p><h3>Crveno i crno</h3><p><em>Stendhal</em></p><p>Ambicija zna zaslijepiti jednako kao ljubav. Stendhal nijednom ne osuđuje Juliena Sorela, nego ga posmatra sa brutalnom iskrenošću i prepušta nama da uvidimo koliko se lako sujeta izdaje za životni poziv. Julien me fascinirao zato što je u isto vrijeme proračunat i potpuno iskren. Sin tesara koji napamet zna Bibliju na latinskom, a potajno se divi Napoleonu, svaki svoj korak planira s proračunom i strateški, čak i trenutak kad će prvi put uhvatiti ruku gospođe de Renal. U toj hladnoći ima nečeg tužnog, jer se vidi koliko ga košta da ne bude ono što jeste. Gospođa de Renal je njegova suprotnost. Ne zna glumiti, voli ga bez plana i bez koristi, i jedina je osoba pred kojom on prestaje da računa. Zato mi je najjači dio romana onaj u zatvoru, kad Julien, pošto je izgubio sve za čim je trčao, shvati da je jedino s njom mogao biti sretan.</p><h3>Sunce se ponovo rađa</h3><p><em>Ernest Hemingway</em></p><p>Na prvi pogled se ne događa ništa dramatično, a događa se sve što je važno. Ispod razgovora, alkohola i nemirnog lutanja s mjesta na mjesto krije se portret ljudi koji traže smisao kojem više ne znaju ime. Jake i Brett se vole, a rat je to učinio nemogućim. O toj rani u cijelom romanu jedva da padne koja rečenica, a ona upravlja svime što njih dvoje rade. Hemingway me ovdje uvjerio da ljudi rijetko govore o onome što ih najviše boli i da se to najbolje vidi po onome čime ispunjavaju dane.</p><h3>Braća Karamazovi</h3><p><em>Fjodor M. Dostojevski</em></p><p>Sjećam se da su skoro svi iz mog razreda kukali koliko je ta lektira debela, a mene je osvojila od prve stranice. Ispod svih tih stranica je priča o ubistvu. Otac je ubijen, a sumnja pada na jednog od sinova. Dostojevski tri brata postavlja kao tri različita odgovora na pitanje kako treba živjeti. Dmitrij živi strašću, Ivan razumom, Aljoša vjerom, i nijedan ne prolazi bez štete. Najviše mi se svidjelo što je pisac najjače argumente dao Ivanu, koji sumnja. Tada sam prvi put pri čitanju doživjela da se najbolje rečenice mogu dati liku s kojim se ne slažeš.</p><h3>Na Drini ćuprija</h3><p><em>Ivo Andrić</em></p><p>Oduvijek me fascinira koliko prirodno Andrić pušta da vijekovi protiču, a da nijednom ne izgubi iz vida pojedinca. Ova knjiga mi je pomogla da barem pokušam razumjeti bratoubilački rat u bivšoj Jugoslaviji. Andrić pokazuje ljude koji vijekovima dijele istu čaršiju i isti most, a ipak o njima pričaju različite priče. Isti grob kraj mosta za jedne je grob seljaka Radisava, za druge grob derviša. Komšije tako žive jedni pored drugih, a u dva različita pamćenja, i to generacijama nikome ne smeta. Smetnja nastane kad se velika vlast sruši ili promijeni, pa se ta pamćenja pretvore u dvije zaraćene strane. Na kraju romana, 1914. godine, ljudi koji su se juče pozdravljali na kapiji odjednom jedni u drugima vide neprijatelja. Roman mi nije objasnio rat, ali mi je pokazao da mržnja rijetko nastane preko noći. Nasljeđuje se kroz priče i dugo može mirovati.</p><h3>Buddenbrookovi</h3><p><em>Thomas Mann</em></p><p>Roman sam završila s osjećajem da propadanje nikada nije jedan događaj. Dešava se kompromis po kompromis, razočarenje po razočarenje i generacija za generacijom. Najzanimljivije mi je što kod Manna propadanje ne dolazi s glupošću. Svaka naredna generacija Buddenbrookovih je obrazovanija od prethodne, a sve manje sposobna da vodi porodičnu firmu. Mali Hanno, posljednji u nizu, ima sluha za muziku i nimalo za trgovinu. Mann je roman završio s dvadeset pet godina, a već tada je znao da ono što čovjeka čini finijim ne mora da ga čini i jačim.</p><h3>Umijeće ljubavi</h3><p><em>Erich Fromm</em></p><p>Ovo je jedna od rijetkih knjiga koje ljubav ne vide kao osjećaj u koji upadnemo, nego kao disciplinu koju učimo. Promijenila je način na koji razmišljam o bliskosti i odgovornosti. Fromm primjećuje da se većina ljudi trudi da bude voljena, a malo ko da nauči voljeti, kao da se to zna samo od sebe. Od njega mi je ostala i jedna neromantična, a korisna misao: ljubav se vidi po brizi, poštovanju i trudu da drugog stvarno upoznaš, a ne po jačini osjećaja.</p><h3>Igre koje ljudi igraju</h3><p><em>Eric Berne</em></p><p>Ljudski odnosi često djeluju spontano sve dok neko ne razotkrije obrasce koji se kriju ispod njih. Berne je uradio upravo to. Po njemu u svakom od nas govore tri glasa, Roditelj, Odrasli i Dijete, i razgovor zapne čim jedan odgovori na pitanje upućeno drugom. „Igre“ su razgovori koji se stalno ponavljaju po istom scenariju i uvijek završe na isti način, kao kad neko traži savjet, a na svaki prijedlog odgovori „da, ali“. Berne tvrdi da ih igramo zato što su sigurnije od iskrenosti. U igri se zna ko će šta reći, a u iskrenom razgovoru ne zna.</p><h3>Nepodnošljiva lakoća postojanja</h3><p><em>Milan Kundera</em></p><p>Nikada ovo nisam doživljavala kao ljubavnu priču. Za mene je to oduvijek bio roman o napetosti između slobode i pripadanja, i o tome koliko je teško zadržati oboje. Tomas želi živjeti bez obaveza, Tereza ne zna voljeti drugačije nego svom težinom, i Kundera nijednom od njih ne daje za pravo. Njegovo pitanje je jednostavno: ako se život živi samo jednom, bez probe i bez popravnog, po čemu uopšte znamo da smo dobro izabrali? Meni je ostalo to da lakoća nije isto što i sloboda, jer Tomas najmirnije živi tek onda kad je izgubio sve između čega je mogao birati.</p><h3>Kafka na obali</h3><p><em>Haruki Murakami</em></p><p>Murakami zna rastopiti granicu između stvarnosti i unutrašnjeg života, a da nijedno od njih zbog toga ne djeluje manje istinito. Oduvijek sam se tome divila. Dvije priče teku uporedo i gotovo se ne dodiruju. Dječak od petnaest godina bježi od kuće i skloni se u jednu malu biblioteku, a starac koji je izgubio pamćenje razgovara s mačkama. U tom svijetu s neba padaju ribe i niko se ne čudi, pa se i čitalac prestane pitati šta je „stvarno“.</p><h3>Srce tako bijelo</h3><p><em>Javier Marías</em></p><p>Malo je romana koji su s toliko mudrosti istražili šutnju, povjerenje i skrivene živote koje ljudi nose u sebi. Podsjetio me da ljubav ne oblikuje samo ono što otkrijemo, nego i ono što odlučimo prećutati. Pripovjedač je prevodilac, čovjek kojem je posao da sluša, i tek što se oženio shvata da u njegovoj porodici postoji priča koju mu niko nije ispričao. Marías ovdje pita nešto neprijatno: želimo li stvarno znati sve o onima koje volimo, kad se ono što jednom čujemo više ne može ne znati? Od tada mislim da je i slušanje odluka, jer ko sasluša tajnu, dalje je nosi zajedno s onim ko ju je rekao.</p><h3>Prorok</h3><p><em>Kahlil Gibran</em></p><p><em>Proroka</em> nikada nisam pročitala od početka do kraja u jednom dahu. Otvaram ga po poglavljima, onda kad mi neko od njih zatreba… o ljubavi, o djeci, o radu, o bolu. Gibran ne daje uputstva. Kaže, recimo, da djeca nisu vlasništvo roditelja i da u braku treba ostaviti prostora između dvoje, pa prepusti čitaocu šta će s tim. Neke njegove rečenice su mi prvo zvučale samo lijepo, a tek kasnije i tačno.</p><h3>Ubiti pticu rugalicu</h3><p><em>Harper Lee</em></p><p>Atticus Finch mi nije bio poseban zato što je bio neustrašiv. Bio je poseban zato što je ostao čestit i onda kad je čestitost imala svoju cijenu. Brani Toma Robinsona iako unaprijed zna da će izgubiti, u gradu u kojem je presuda donesena prije suđenja. Cijelu priču gledamo očima njegove kćerke Scout. To je dijete koje još ne razumije zašto komšije preko noći postanu neprijatelji, i baš zato vidi stvari jasnije od odraslih. Njegova definicija hrabrosti mi je i danas veoma bliska — znati da ćeš vjerovatno izgubiti, pa ipak početi i izdržati do kraja.</p><h3>Pismo nepoznate žene</h3><p><em>Stefan Zweig</em></p><p>Poznati pisac na rođendan dobije pismo od žene koja ga voli od svoje trinaeste godine. Bila mu je komšinica, kasnije i ljubavnica, rodila mu je dijete, svake godine mu je slala bijele ruže, a on je nijednom nije prepoznao. Zweig ga ne prikazuje kao lošeg čovjeka, samo kao nekoga kome se ništa od toga nije urezalo. To me u romanu najviše fasciniralo. Ista priča je njoj bila cijeli život, a njemu nekoliko večeri kojih se jedva sjeća. Od tada drugačije gledam na sjećanja. Nikad ne znamo koliko mjesta zauzimamo u tuđem.</p><h3>Na kraju</h3><p>Ovo je tek zrnce izbora. Za svaku knjigu koja je stala na ovu policu ostalo je nekoliko drugih koje bi je s jednakim pravom mogle zamijeniti, i da ovaj spisak pravim sutra, vjerovatno bi izgledao drugačije.</p><p>Naravno, ne smijem izostaviti svoju najveću ljubav, poeziju. Ali ona traži svoj prostor i svoju mjeru, pa će biti tema nekog drugog eseja.</p><p>Knjige s ove police pamtim vrlo dobro. Police se mogu izgubiti u selidbi, a telefon i Kindle pokvariti, ali ono što je čovjek pročitao i zapamtio ne može mu niko uzeti. To je jedina biblioteka za koju sam sigurna da je moja.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=e5802a071588" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Šta stane u pismo]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/%C5%A1ta-stane-u-pismo-2c7d69c29601?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/2c7d69c29601</guid>
            <category><![CDATA[bliskost]]></category>
            <category><![CDATA[emocije]]></category>
            <category><![CDATA[čežnja]]></category>
            <category><![CDATA[ljubav]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Sat, 14 Nov 2026 08:08:39 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-14T08:12:06.193Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4><em>Kako se voli kada je riječ sve što imaš</em></h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*TPg4t0G-yEcxeZug" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@meng980421?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">祥晨 孟</a></figcaption></figure><p>Neke ljubavi nikada ne dobiju zajednički sto, zajednički ključ ni obično jutro u dvoje. Dobiju samo rečenice. Dugo sam vjerovala da je takva ljubav nedovršena, čekaonica u kojoj se sjedi dok pravi život ne počne. Danas mislim drugačije, iako do tog mišljenja nisam došla lako.</p><p>Kada dvoje ljudi mogu da se vole samo pismeno, najprije nestane sve ono što se inače podrazumijeva. Nema glasa koji ublaži grubu riječ, nema pogleda koji objasni tišinu. Ostaje jezik, a jezik je strog saradnik. On traži da znaš šta osjećaš prije nego što to napišeš. U razgovoru se možemo provući s pola misli jer osmijeh dovrši ostatak. Na papiru pola misli ostaje pola misli. Zato pismo zahtijeva iskrenost kakvu svakodnevna blizina rijetko traži. Moraš sjesti, zastati i zapitati se šta stvarno želiš reći drugoj osobi. Poznajem parove koji decenijama dijele isti krov, a to pitanje sebi nisu postavili nijednom.</p><p>U tome vidim najveću vrijednost ovakve veze. Pažnja u njoj nikada nije usputna. Simone Weil (francuska filozofkinja) je pažnju smatrala najrjeđim i najčistijim oblikom velikodušnosti, i ja ne znam mjesto gdje se ta misao bolje potvrđuje nego u pismu. Ko piše, sav je okrenut jednoj osobi. Ko čita, čita polako i više puta. Izgovorena riječ nestane čim je izgovorena, dok napisana ostaje i može se otvoriti u tri ujutro, kada sumnja postane glasnija od sjećanja. Postoji i jedna tiša dobit. Ljudi koji se vole kroz pisma upoznaju se iznutra prema vani. Prvo saznaju čega se onaj drugi boji i čemu se nada, a tek kasnije, ili nikada (kao u mom slučaju) kako drži šolju i kako mu izgleda lice kad je umoran. Većina veza ide obrnutim putem i mnoge ne stignu do njegovog kraja.</p><p>Bilo bi ipak nepošteno i nerealno ostati samo na pohvali. Često se kaže da pismo uljepšava. Onaj ko piše navodno bira koju će verziju sebe poslati, a onaj ko čita dopunjava praznine maštom, sve dok oboje ne zavole sliku umjesto čovjeka. Razumijem taj prigovor, ali ga ne mogu potvrditi. U mom odnosu dogodilo se suprotno. Kada je riječ sve što imaš, znaš da svaka neistina potkopava jedini most koji vas spaja. Zato se od početka pisalo bez uljepšavanja, o slabostima, o lošim danima, o mislima kojih se čovjek stidi. Slabost ovakve veze vidim na drugom mjestu. Potpuna otvorenost na papiru ima svoju cijenu. Najtežu istinu o sebi napišeš i pošalješ, a ne vidiš lice koje je čita. Ne znaš da li je zaboljela, da li je primljena nježno, da li je shvaćena onako kako je napisana. Ogoliš se pred nekim ko u tom trenutku nije tu da te pogleda, i s tim čekaš odgovor.</p><p>Drugi nedostatak teže je opisati jer se ne tiče razuma. Tijelo ne čita. Ono ne razumije rečenice, razumije samo odsustvo. Kafka je u jednom pismu Mileni zapisao da napisani poljupci ne stižu na odredište jer ih usput popiju duhovi. Kada sam to prvi put pročitala, učinilo mi se pretjeranim. Sada znam da je bio precizan. Možeš nekome napisati sve, ali on će i dalje sam nositi svoju bolest, svoj umor, svoju tugu i svoju lošu vijest, uz ekran koji ne može da ga zagrli.</p><p>Ono što ovakva veza čini čovjeku iznutra najbolje se vidi po vremenu. Dani prestanu da se mjere satima i počnu da se mjere pismima. Postoji vrijeme prije odgovora i vrijeme poslije njega, a između je čekanje koje polako postaje način života. Odgovor uz to uvijek kasni za osjećanjem. Napišeš nešto u strahu, a utjeha stigne kad je strah već prošao ili se pretvorio u nešto drugo. Tako se živi u dva vremena odjednom i nijedno nije potpuno tvoje. Razum u takvim okolnostima postaje pretjerano budan. Svaka riječ se važe, kraće pismo izaziva nemir, a najteže je kada pisma nema, jer tišina nema lice s kojeg bi se dala pročitati. Naučila sam da se u nju može upisati bilo šta i da čovjek u nju najčešće upiše ono čega se najviše boji.</p><p>Tu je i jedna posebna vrsta tuge za koju nemam pravo ime. Žali se za nečim što postoji. Osoba je živa, ljubav je živa, a ipak se svakog dana opraštaš od svega što bi ta ljubav mogla biti da su okolnosti milosrdnije. Ko je na ovakav odnos primoran, a nije ga izabrao, nosi i ljutnju koja nema adresu. Ne možeš se ljutiti na osobu koju voliš, jer ni ona nije birala. Ljutiš se na granice, na kilometre, na vrijeme, a oni ne odgovaraju na pisma.</p><p>Ipak, ne bih bila poštena kada bih rekla da ta forma samo oduzima. Ona uči strpljenju kakvo se drugačije ne stiče. Uči da se osjećanje može izdržati i kad ne može odmah da se podijeli. Uči i tome da prisustvo ima više značenja. Ima parova koji sjede jedno pored drugog, a jedno drugom su ipak odsutni. A ima i onih koji se nikada nisu dotakli, a jedno drugom su svakodnevno prisutni u mislima, u odlukama, u načinu na koji gledaju svijet.</p><p>Ne želim da uljepšam kraj, jer ga ni život ne uljepšava. Pismo ostaje zamjena, plemenita, ali ipak zamjena. Uvijek će postojati večeri u kojima bih sve napisane stranice dala za deset minuta tišine u istoj sobi s njim. Ta praznina ne prolazi. Čovjek se s njom ne pomiri, samo nauči da je nosi.</p><p>A opet vjerujem, i do tog uvjerenja sam došla polako i bez samozavaravanja, da tamo gdje je povezanost istinska i duboka forma ne može postati prepreka ljubavi. Ljubav ima različite oblike i različita lica. Nekima je dato lice koje se budi na susjednom jastuku. Nekima je dat rukopis, ili red slova na ekranu, koji prepoznaju prije nego što pročitaju ijednu riječ. Tužno je kada je to sve što imaš, a ipak nije malo i nije ništa manje ljubav.</p><p><em>Ovaj esej sam pisala onako kako pišem njemu. Iza svega što sam rekla o strpljenju i o prisustvu u mislima i dalje stojim. To znanje mi ipak malo vrijedi u trenucima kada usred dana uhvatim sebe kako mu u glavi već prepričavam ono što mi se upravo događa, a onda se sjetim koliko će ta rečenica putovati dok ne stigne do njega. Nedostaje mi na način koji nijedno pismo ne može da prenese, jer bih, da može, to pismo odavno napisala. Naučila sam da pišem bez zadrške jer nemam drugog načina da mu budem blizu. Najviše od svega želim dan u kojem neću imati šta da mu napišem, jer će sjediti preko puta mene.</em></p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=2c7d69c29601" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Mravi u dupetu]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/mravi-u-dupetu-a641bfcd8fa2?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/a641bfcd8fa2</guid>
            <category><![CDATA[dijagnoza]]></category>
            <category><![CDATA[društvo]]></category>
            <category><![CDATA[odgoj]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <category><![CDATA[djetinjstvo]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 12 Nov 2026 13:51:45 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-12T13:51:45.348Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4>Zapažanja jedne nedijagnosticirane generacije</h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*daP86UZguWKIOJnw" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@profwicks?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Ben Wicks</a></figcaption></figure><h3>Razred bez dijagnoze</h3><p>U školskim dnevnicima sedamdesetih i osamdesetih niko nije imao ništa. U svakom razredu ipak je sjedilo isto troje djece. Amir nije mogao izdržati na stolici duže od deset minuta, Sanja je čitala slovo po slovo dok su ostali već okretali stranicu, a Dario je odmore provodio sam uz radijator i znao napamet red vožnje svih gradskih autobusa. Tadašnja dijagnostika raspolagala je s tri riječi i jednim terapijskim sredstvom. Amir je bio nemiran, Sanja lijena, Dario čudan, a liječilo se povlačenjem za uši. Danas bi to troje dobilo po skraćenicu, individualni plan i roditeljsku grupu na WhatsApp-u. Napredak je stvaran i ne pada mi na pamet da ga umanjujem. Amira više niko ne vuče za uši, Sanju niko ne zove glupom, Dario ima asistenta. Ko žali za starim vremenima, ili ih se ne sjeća ili ih je proveo s učiteljičine strane katedre.</p><p>Smeta mi ono što se desilo poslije. U istom razredu danas bi skraćenicu dobilo još petero ili šestero djece. Jedno se dosađuje, drugo je najmlađe u razredu i gotovo godinu kasni za ostalima, trećem se roditelji razvode. Na putu od povlačenja za uši do skraćenice preskočili smo stanicu na kojoj je dijete ponekad naprosto dijete.</p><h3>Rječnik moje generacije</h3><p>Odrasla sam među ljudima koji su za dječiju narav imali bogatiji rječnik od današnjih priručnika. Dijete je bilo živo, tvrdoglavo, stidljivo, sanjar ili zvrk. Nijedna od tih riječi nije tražila uputnicu, a svaka je podrazumijevala da će dijete odrasti i da će se narav usput izbrusiti. Za najnemirnije se govorilo da imaju mrave u dupetu, što je do danas ostala najpreciznija klinička slika koju sam čula.</p><p>Da se razumijemo — ne idealizujem to vrijeme. Isti je rječnik imao i riječi „glup” i „zaostao”, i dijelio ih je šakom i kapom djeci koja danas s pravom dobijaju pomoć. Disleksija je dobila ime prije skoro vijek i po, a legastenija, koju kod nas nabrajaju kao posebnu nevolju, isto je stanje pod njemačkim imenom. Nemirno dijete takođe je starije od svake skraćenice. Novo je samo to što smo mu promijenili vlasnika. Nekada je pripadalo roditeljima, učiteljici i ulici, a danas pripada struci.</p><h3>Za stolom</h3><p>Danas je dovoljno sjesti za bilo koji sto s više od četvero odraslih i sačekati desert. Neko će reći da mu je sin „vjerovatno na spektru”. Neko drugi je tek u pedesetoj otkrio vlastiti ADHD i sad mu se, kaže, cijeli život napokon posložio. Roditelji moje generacije hvalili su se ocjenama svoje djece. Današnji porede nalaze, istim tonom i s istom dozom takmičenja. Primjećujem da se promijenio i odnos prema običnom. Dijete koje ne blista i ne pati, koje je samo prosječno, postalo je roditeljski neuspjeh bez objašnjenja. Tu dijagnoza dođe kao utjeha. S papirom mali više nije prosječan nego neshvaćen, a s tim se da živjeti.</p><p>Odrasli su se pridružili djeci. Čovjek koji gubi ključeve više nije rastresen, a žena koja ne podnosi gužvu više nije povučena. Oboje su odgledali tri videa od po minutu, prepoznali se u svakom i otad o sebi govore jezikom otpusnog pisma. Zavidim im na brzini. Meni je za upoznavanje same sebe trebalo nekoliko decenija, i nisam sigurna da sam završila.</p><h3>Horoskop</h3><p>Ne mislim da iko ovdje vara. Učiteljica s trideset đaka nema vremena za dijete koje se vrti, a papir joj donosi asistenta. Roditelj dobija objašnjenje u kojem se on ne pojavljuje. Ljekar ima petnaest minuta i punu čekaonicu. Svako sa svoje stolice povlači razuman potez, a zbir razumnih poteza je razred u kojem papira ima više nego lopti.</p><p>Jedan nalaz vrijedi više od svih mojih utisaka. Američki ljekari su ustanovili da djeca rođena pred sam rok za upis, najmlađa u razredu, primjetno češće dobiju dijagnozu ADHD-a od djece rođene mjesec kasnije, koja su u svom razredu najstarija. Medicina je tako dobila prvi poremećaj koji se može predvidjeti iz horoskopa. Učiteljica iz mog djetinjstva rekla bi za takvo dijete da je još malo i da će ga proći. Ispada da je bila bolji dijagnostičar.</p><p>Tražimo od sedmogodišnjaka da šest sati sjedi i sluša, i kad dio dječaka to ne uspije, zaključujemo da nešto nije u redu s dječacima. Da nešto nije u redu sa stolicom razmatra se rjeđe, jer se stolici ne može ništa prepisati.</p><p>Postoji debela američka knjiga po kojoj psihijatri širom svijeta odlučuju šta je poremećaj, a šta narav, i struka je sama zove svojom Biblijom. Čovjek koji je devedesetih vodio njeno pisanje objavio je kasnije drugu knjigu, u kojoj priznaje da je prva, mimo njegove namjere, pokrenula talas dijagnoza među djecom kojoj ništa nije falilo. Rijetko se viđa da neko napiše pravilnik, a zatim i cijelu knjigu u kojoj moli da se ne primjenjuje tako revnosno.</p><h3>Bunar</h3><p>Dijagnoze su se usput preselile iz ordinacije u svakodnevni govor. Tuga je postala depresija, trema anksioznost, naporan šef toksičan, a svaka ružna uspomena trauma. Riječi skovane za najteže slučajeve spustile su se do obične nelagode i izgubile težinu potrebnu onima zbog kojih su nastale. Čak se i tuga za umrlim, ako potraje duže od godinu dana, odnedavno može voditi kao poremećaj. Udovica koja je godinama nosila crninu nekada je bila pristojna žena. Danas bi dobila uputnicu.</p><p>Moju generaciju niko nije pitao kako se osjeća, i tu grešku ne bih ponavljala. Današnju djecu pitamo svaki dan, kod kuće, u školi i u aplikaciji, i sve mi se više čini da je to greška druge vrste. Dijete koje stalno pitaš kako mu je naučiće da je odgovor važan i da ga vrijedi tražiti. Naći će ga. Unutrašnji život je bunar iz kojeg se uvijek može izvući nešto mutno ako dovoljno dugo spuštaš kantu.</p><p>Nas su učili da stisnemo zube, što je loš savjet koji je ponekad djelovao. Njih učimo da svaku nelagodu imenuju, što je dobar savjet koji ponekad škodi. Dijete koje se boji table i zbog toga bude oslobođeno odgovaranja sljedeće se godine boji više. Strah kojem daš ime i opravdanje rijetko se povuče sam.</p><h3>Ladica</h3><p>Kamenu je svejedno kako ga zovemo. Ostaje isti kamen i kad ga geolog razvrsta i opiše, a čovjek kojem daš ime za njegovu narav ne ostaje isti. Filozof Ian Hacking primijetio je da ljudi, za razliku od svega drugog što nauka razvrstava, znaju u koju su ladicu stavljeni i počnu živjeti po njenoj mjeri. Čitaju o svojoj dijagnozi, nalaze druge koji je nose i počnu u njenom svjetlu tumačiti cijelu svoju prošlost. Dijagnoza je zato i priča koju čovjek priča o sebi. Dobra je po tome što skida krivicu. Žena koja je četrdeset godina vjerovala da je lijena i neodgovorna saznaje da joj mozak drugačije raspoređuje pažnju, i to olakšanje je stvarno. Loša strana je što uz krivicu često odnese i odgovornost, a s njom i šanse da se išta promijeni. Rečenicu „takav sam, imam papir” niko ne može pobiti, a onaj ko je izgovara teško je može prerasti.</p><p>Naši stari su karakter smatrali nečim što se stiče ponavljanjem, kao sviranje. Mi smo od njega napravili nalaz. Najviše mi je žao onoga čemu sam se kod ljudi uvijek divila, a to je sposobnost da postanu neko drugi. Stidljivo dijete nauči samopouzdano govoriti pred punom salom, a zvrk s godinama postane najstrpljiviji majstor u ulici. Za prvo sam sama najbolji dokaz. Da sam rođena četrdeset godina kasnije, moja bi stidljivost dobila šifru i plan podrške, a publika bi danas bila pošteđena. Nalaz takve obrate ne predviđa.</p><h3>Ko plaća</h3><p>Račun za ovu širokogrudnost stiže onima kojima je dijagnoza stvarno potrebna. Kad svi imaju nešto, na logopeda se čeka mjesecima. Majka devetogodišnjaka koji ne govori sluša u čekaonici kako je i komšijin mali „malo na spektru” jer ne jede grašak. Riječ koja je trebala otvarati vrata toliko se izlizala da ih jedva odškrine.</p><p>Znam da ADHD i autizam postoje i da djetetu koje ih stvarno ima rana dijagnoza mijenja život. Zato me i ljuti lakoća s kojom ih dijelimo. Lijek koji se prepisuje svakome postaje dodatak prehrani.</p><p>Amir, Sanja i Dario zaslužili su više od tri riječi i crvenih ušiju. Zaslužili su i manje od doživotne skraćenice izrečene u sedmoj godini. Između te dvije krajnosti stoji stara i neprocjenjiva mogućnost da djetetu damo vremena i odraslog čovjeka koji ga podnosi takvo kakvo jeste. Ta mogućnost nema šifru u priručniku, i vjerovatno je zato niko ne prepisuje.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=a641bfcd8fa2" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Na kojem jeziku nas Bog sluša]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/na-kojem-jeziku-nas-bog-slu%C5%A1a-ee768f9bbc5a?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/ee768f9bbc5a</guid>
            <category><![CDATA[odnos-s-bogom]]></category>
            <category><![CDATA[molitva]]></category>
            <category><![CDATA[duhovnost]]></category>
            <category><![CDATA[vjera]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Sun, 08 Nov 2026 08:42:37 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-08T09:14:54.470Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/0*e-9TMe4sWtmSQDts" /><figcaption>Photo by <a href="https://unsplash.com/@cherstve_pechivo?utm_source=medium&amp;utm_medium=referral">Liana S</a></figcaption></figure><iframe src="https://cdn.embedly.com/widgets/media.html?src=https%3A%2F%2Fw.soundcloud.com%2Fplayer%2F%3Furl%3Dhttps%253A%252F%252Fapi.soundcloud.com%252Ftracks%252F2434266045%26show_artwork%3Dtrue&amp;display_name=SoundCloud&amp;url=https%3A%2F%2Fsoundcloud.com%2Fsandra-d-ananovi%2Flet-your-kingdom-come-sandra%3Futm_source%3Dmobi%26utm_campaign%3Dsocial_sharing%26si%3Daf65a53b08514f0c8ab8ac4be6a231d1&amp;image=https%3A%2F%2Fi1.sndcdn.com%2Fartworks-dUEnWpIzv7LI1Mhz-1bzifQ-t500x500.jpg&amp;type=text%2Fhtml&amp;schema=soundcloud" width="800" height="166" frameborder="0" scrolling="no"><a href="https://medium.com/media/913e7e15f0616dd3c825d5411d8f541d/href">https://medium.com/media/913e7e15f0616dd3c825d5411d8f541d/href</a></iframe><p>Svako moje jutro počinje molitvom koja je u suštini uvijek ista, ali ne krene uvijek istim riječima, upravo zato što je lična. Nikada je nisam zapisala niti učila napamet. Otvorim oči i zahvalim Bogu što sam se probudila i što je i dalje uz mene. Nekad je to prva misao u danu, a nekad, priznajem, tek ona koja dođe pošto sam već pogledala u telefon. Onda Ga zamolim da prati mog sina i nekoliko ljudi koje volim kroz dan, da ih čuva tamo gdje ja ne mogu da stignem.</p><p>Uveče se vraćam istim riječima, možda malo tiše i umornije, uz zahvalnost za dan koji je prošao. Nema tu velike ceremonije. Ne klečim, ne sklapam ruke (to nije dio moje tradicije), ali uvijek odvojim nekoliko trenutaka mira, zatvorim oči i onda izgovorim molitvu.</p><p>I rijetko šta u toku dana kažem iskrenije od tih nekoliko rečenica.</p><p>Dugo nisam razmišljala o tome da li je takva molitva „ispravna“. Vremenom sam ipak primijetila da ljudi o tome imaju vrlo čvrsta mišljenja. Jedni smatraju da Bog najradije sluša molitve koje je Crkva sastavila i odobrila, jer su njihove riječi provjerene vjekovima, dok lične molitve lako ostanu na nivou naših svakodnevnih želja i briga. Drugi su jednako uvjereni u suprotno. Po njima, naučene molitve su prazna ljuštura, i Bog ih sluša sa onoliko pažnje sa koliko mi slušamo automatsku poruku voicemail-a, onu koju smo čuli već sto puta. I jedni i drugi su potpuno sigurni, a meni je ta sigurnost istovremeno i zadivljujuća i pomalo sumnjiva.</p><p>Ostaje mi pitanje: da li Bog uopšte ima omiljeni način na koji Mu se obraćamo, i ako ima, ko je to od nas uspio da sazna?</p><p>Naučene molitve imaju lošu reputaciju kod ljudi koji sebe smatraju duhovno samostalnim, i mislim da je to pomalo nepravedno. One nas vežu za nešto mnogo starije od nas. Kada izgovaram riječi koje su prije mene izgovarale generacije ljudi, među njima i mnogi roditelji koji su isto kao ja molili za svoju djecu, osjećam da u sobi nisam sama, iako fizički jesam.</p><p>Ima u njima i nečeg sasvim praktičnog. Dođu dani kada čovjek nema svojih riječi. U bolničkom hodniku ili u noći kada strah ne dozvoljava da se misao dovrši, sopstvene rečenice se raspadnu prije nego što stignu do kraja. Tada naučena molitva postane ograda uz koju se možeš pridržati dok ne prođe najgore. Poznate riječi nose i onda kada mi više ne možemo da nosimo sebe.</p><p>Ali ista ta ograda može lako postati ograda iza koje se krijemo. Svako ko je izmolio cijelu molitvu i na kraju shvatio da je za to vrijeme sastavljao spisak za prodavnicu zna o čemu govorim. Usta rade svoj posao, a srce je već odlutalo u svakodnevicu. Mislim da je ozbiljnija opasnost od rasijanosti vjerovanje da riječi same po sebi imaju moć ako se izgovore tačno i dovoljno puta. Tu se molitva tiho pretvara u šifru, a Bog u nekakav “nebeski bankomat” koji izbacuje blagoslov kada se ukuca pravi PIN. Neka mi Bog oprosti ovu analogiju. Teško mi je povjerovati da bi Mu se ta uloga svidjela, a još teže da nebo vodi evidenciju o tome ko je preskočio koji red.</p><p>Lična molitva, ona koju niko nije napisao ili izrekao osim nas, ima prednost koju je teško osporiti. U njoj nema glume. Kada ujutru molim da moj sin i ljudi koje volim budu dobro, ne govorim to zato što tako piše u knjizi. Govorim to zato što me ta misao doslovno budi. Takva molitva liči na razgovor, sa svim pauzama i nedovršenim rečenicama koje pravi razgovor ima. Ako je vjera odnos, ima smisla da se u njemu govori ličnim glasom. Zašto? Zato što ne mogu zamisliti ljubav i prijateljstvo u kojem se drugom obraćam isključivo tuđim porukama.</p><p>Ipak, i ovdje ima zamki, a možda su podmuklije baš zato što ih ne primjećujemo. Lična molitva lako sklizne u spisak narudžbina. Zdravlje, posao, da se ono riješi, da ovaj prestane, i ako je moguće do petka. Bog u toj verziji postaje ljubazni konobar, a mi gosti koji ni ne otvaraju jelovnik jer odavno znaju šta hoće. Kada molimo samo svojim riječima, molimo i samo onoliko duboko koliko smo u tom trenutku duboki, sa svojim strahovima i raspoloženjem tog dana, ponekad i sa sujetom. A sujeta zna da se sakrije i u samoj iskrenosti. Ima ljudi koji se čak i ponose time što se mole svojim riječima, uvjereni da su Bogu bliži od onih koji izgovaraju naučene molitve. Takva uvjerenost meni manje liči na poniznost, a više na hvalisanje ličnim poznanstvom sa “Direktorom”.</p><p>Ovdje moram nešto priznati. Iako moja jutarnja molitva ne počinje uvijek istim riječima, ima svoj oblik koji se rijetko mijenja. Prvo zahvalnost, zatim sin i ljudi koje volim, i to uvijek tim redom. Ne namjeravajući, sagradila sam vlastiti mali obred, s riječima koje se mijenjaju i kosturom koji ostaje isti. Kad sam to primijetila, morala sam da se sebi nasmijem, jer se ispostavilo da ni moja lična molitva nije baš toliko slobodna koliko sam mislila.</p><p>Nedavno je neko sa mnom podijelio svoj stav o tome, i taj stav mi se odmah svidio. Što sam duže o tome razmišljala, to mi je bilo jasnije koliko je u pravu, i priznajem da sam iz toga nešto naučila. Rekao mi je da je svaka molitva koju danas učimo iz knjiga nekada bila nečija lična. Neko ju je prvi put izgovorio iz sopstvenog straha ili zahvalnosti, vjerovatno nespretno i sa zastojima, a tek su je drugi kasnije malo ispeglali i predali dalje. Ono što danas olako zovemo šablonom bilo je nekad nečije najintimnije obraćanje Bogu. S druge strane, moja lična molitva je već stekla svoj ustaljeni oblik, iako je i dalje govorim svojim riječima. Granica između ta dva svijeta tanja je nego što se to obično tvrdi u raspravama o tome ko se “ispravno” moli.</p><p>Ako ta granica ne ide između knjige i improvizacije, onda mislim da ide kroz nas same, kroz pažnju sa kojom nešto izgovaramo. Naučena molitva može biti duboko iskrena ako je izgovaramo s pažnjom, a lična molitva može postati prazna ako je govorimo samo iz navike. Riječi su posuda. Ono što se u njoj nosi je ono što se stvarno dešava u čovjeku dok govori, a to ni najljepša formulacija ne može da odglumi, niti najtrapavija da sakrije.</p><p>Što se tiče pitanja koje molitve Bog radije uslišava, tu bih bila oprezna, i pomalo podozriva prema svakome ko na to ima spreman odgovor. Ideja da Bog boduje stil ili porijeklo teksta govori više o nama nego o Njemu. Mi smo ti koji volimo forme i pečate, jer nam daju osjećaj kontrole nad nečim što se ne može kontrolisati. Kad bi nebo stvarno više cijenilo tačno recitovanje, najbolje šanse bi imali papagaji i djeca s dobrim pamćenjem, zar ne? Kad bi više cijenilo originalnost, pjesnici bi bili sveci, a znamo da uglavnom nisu.</p><p>Možda i samo uslišenje pogrešno shvatamo kada ga zamišljamo kao isporuku naručenog. Ne znam da li su moj sin i osobe koje volim nekada izbjegle nešto loše zbog mojih jutarnjih rečenica. Nikada to neću saznati, i mislim da je i bolje tako. Znam samo da ne mogu da idem za njima kroz dan niti da stanem između njih i svijeta. Molitva je jedini način na koji moja briga uspijeva da ih isprati tamo gdje ja ne mogu. Da li je Bog čuje zbog riječi koje sam izabrala ili uprkos njima, sve me manje zanima. Zato sutra ujutru neću ništa mijenjati. Probudiću se, zahvaliću Mu što i dalje postojim i što je On i dalje uz mene, i zamoliću Ga za sina i za ljude koje volim, možda malo drugačijim riječima nego juče, ali istim redom i istim srcem. Ako jednom ostanem bez svojih riječi, posegnuću za onima koje su mi ostavili drugi, i neće me biti stid.</p><p>Na kojem jeziku nas Bog sluša, ne znam. Ali znam da moja molitva za sina i za ljude koje volim ne počinje tek onda kad zatvorim oči i izgovorim prve riječi. Počinje ranije, u brizi s kojom se budim. A vjerujem da tu brigu Bog razumije na svakom jeziku, čak i onda kada ne kažem ništa.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=ee768f9bbc5a" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Partner u unutrašnjem svijetu]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/partner-u-unutra%C5%A1njem-svijetu-ad649919063f?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/ad649919063f</guid>
            <category><![CDATA[carl-jung]]></category>
            <category><![CDATA[tugas]]></category>
            <category><![CDATA[nemoguća-ljubav]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <category><![CDATA[filozofija-ljubavi]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 05 Nov 2026 13:14:29 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-05T13:36:18.889Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*lJWixOqYSGcYiZRSqg45GA.png" /></figure><p>U prethodnom eseju bavila sam se sinhronicitetom, onim Jungovim smislenim slučajnostima koje dvoje ljudi dovedu na isto mjesto u trenutku koji se ne da objasniti statistikom. Ovaj je, na neki način, njegov nastavak. Sinhronicitet lijepo objašnjava kako se dvoje ljudi nađe. Za ono što dolazi poslije, kad shvate da se ne mogu imati, Jung nije ostavio uputstvo za upotrebu.</p><p>Imamo riječ za bivšeg zeta, za polusestru po ocu, imamo je čak i za jetrvu, iako pola nas mora provjeriti ko je to tačno. Za ovo o čemu pišem nemamo nijednu. Možda zato što bi ime značilo priznati da to postoji.</p><p>Govorim o dvoje ljudi koji znaju da nikada neće biti zajedno u onom smislu koji svijet priznaje. Neće dijeliti adresu, ljetovanja ni večeri uz zajedničko kuhanje. Jedno od njih sve to već dijeli s nekim drugim. Između njih je pola planete i nekoliko vremenskih zona, a često ni godišnje doba nije isto. I ne bore se protiv toga. Nisu tragični junaci koji se otimaju sudbini, niti strpljivi ljudi koji čekaju bolja vremena. Prihvatili su da u stvarnom životu ne pripadaju jedno drugom, i onda su, gotovo usput, odlučili da ipak pripadaju jedno drugom negdje drugdje.</p><p>Mislim na onaj unutrašnji svijet u kojem, kad se nešto desi, prva misao ode onom drugom. U njemu teče razgovor koji niko drugi ne čuje, a pred spavanje se odmjerava je li dan bio dovoljno zanimljiv da ga vrijedi ispričati. Kod njih se taj razgovor vodi s pomakom. Kad on ide na spavanje, ona već pije prvu kafu, i dan se priča u nastavcima, kao roman u starim novinama.</p><p>I oboje znaju da to nije prijateljstvo.</p><p>Riječ prijateljstvo bila bi tako zgodna. Svijet je obožava jer sve sredi. Kažeš da ti je neko dobar prijatelj i ljudi klimnu glavom, niko ništa ne pita, a ti možeš nastaviti živjeti u miru s okolinom i u ratu sa sobom. Ali prijatelji ne znaju jedno za drugo onako kako ovo dvoje zna. Prijatelji ne osjećaju odsutnost kao promaju u sobi. Prijatelji se ne bude u četiri ujutro zato što su osjetili da je onaj drugi upravo nešto napisao. Ovo dvoje ne mora ništa izgovoriti. Dovoljno je da svako od njih zna da onaj drugi zna.</p><p>Granica koju ne prelaze često se pogrešno čita kao poricanje. Ljudi misle da suzdržanost znači da osjećaja nema, ili da ga je malo. Meni se sada čini obrnuto. Mnogo je lakše uzeti nego ne uzeti. Za ovo drugo treba posebna vrsta poštovanja, prema onom drugom, prema životu koji on već ima, i na kraju prema samom osjećaju, kojem ne žele oduzeti dostojanstvo tako što će ga strpati u nešto manje od njega. Priznajem, udaljenost tu pomaže više nego što bi se reklo. Teško je prekršiti granicu kad do nje treba presjedati na tri aerodroma. Ali bilo bi nepošteno sve pripisati geografiji. Ima ljudi koji žive pod istim krovom, a da se nikada nisu stvarno sreli.</p><p>Jung bi ovdje vjerovatno spomenuo animus i projekciju, onu unutrašnju figuru koju svi nosimo u sebi i rado je obučemo u nečije stvarno lice. Samo što projekcije rijetko pitaju kakav ti je bio dan i rijetko se sjete onoga što si rekla prije tri mjeseca.</p><p>Naravno, svijet sve to ne razumije. Svijet ima dvije ladice. U jednu stavlja ono što je bezopasno, u drugu ono što je skandal. Ako je prijateljstvo, sve je u redu. Ako je nešto više, pa neka onda bude drama, s lomljenjem tanjira i razgovorima u kuhinji u dva ujutro. Ono što svijet ne podnosi je treća mogućnost, dvoje ljudi koji su osjećaj nazvali pravim imenom i ipak ostali tamo gdje jesu. Patnju zbog nemoguće ljubavi društvo poštuje, o njoj su napisane cijele police knjiga. Ali mir u nemogućoj ljubavi je sumnjiv. Ko je ikad čuo za spokojnu Juliju?</p><p>Ali hajde da ne romantizujemo. Taj mir ima svoju cijenu, i o njoj se ne govori. Plaća se redovno, kao stanarina za stan u kojem nikad ne prespavaš.</p><p>Plaćaju time što nikada neće saznati. Neće saznati kakav je onaj drugi u ponedjeljak ujutro, prehlađen i mrzovoljan. Odnos koji nikad nije testiran ne može propasti, i to je njegova prednost. Ali ne može ni sazrijeti, i to je njegova kazna. Ostaje zauvijek u onoj fazi gdje je sve još moguće, a “moguće je” je najzavodljivije stanje u kojem se jedna ljubav može zateći. Okolina će rado ponuditi dijagnozu, da se tu voli slika, a ne čovjek. Pa zar nije divno koliko svi znaju bolje od tebe… Slika nema loših dana, ne griješi i nikad ne razočara. Čovjek ima, griješi i ponekad razočara, ali ljubav sve to uredno primi na znanje i ostane.</p><p>Oni plaćaju i vremenom. Unutrašnji svijet je velikodušan, ali nije beskonačan. Ono što je jednom zauzeto ne može se dati nekom drugom, koliko god se pravili da može. Čovjek se nauči živjeti s dva sata, jednim na zidu i jednim u glavi, koji uvijek pokazuje koliko je sati na drugom kraju svijeta. Vrijeme prolazi, a niko ne vodi evidenciju o tome koliko je otišlo na nešto što zvanično ne postoji.</p><p>A onda ono najteže — tuga bez prava na tugu. Ako onaj drugi jednog dana nestane, iz razgovora ili iz života, niko neće ni znati da si nešto izgubila. S drugog kontinenta možda ne bi ni saznala na vrijeme. Nećeš primati saučešće. Nećeš stajati uz porodicu. Tvoj gubitak službeno ne postoji, a ti ćeš se morati ponašati kao da si zaboravila kišobran u tramvaju. Civilizacija koja je izmislila sahrane za kućne ljubimce za ovo nema nijedan obred.</p><p>Uz to, račun se rijetko dijeli na pola.</p><p>Kad jedno od njih dvoje već ima partnera, cijena za njega postaje drugačija, i rekla bih veća, iako na prvi pogled izgleda obrnuto. Okolina bi rekla da je lakše onome ko nije sam. Ima nekoga pored sebe, ima zajedničku svakodnevicu, ima kome reći laku noć. Ali tu počinje problem. On živi u dvije istine istovremeno i nijednu ne želi iznevjeriti. Ono što daje osobi s kojom živi je stvarno. Ipak, u njemu postoji jedna soba u koju ta osoba nikada neće ući, i on to zna svakog dana, za doručkom, u autu, na poslu, u kupovini, u krevetu. Ono što on nosi nije krivica. Prije je to tiha odgovornost prema dva svijeta koja se ne dodiruju. Svakom od njih daje najbolje što ima, a koliko ga to košta, zna samo on. Kod kuće mu nedostaje jedan unutrašnji razgovor, a u unutrašnjem razgovoru mu nedostaje cijeli stvarni život. Živi na pola puta između dva doma, a kad su ta dva doma na dva kontinenta, pola puta je negdje iznad okeana, gdje se ne može sletjeti.</p><p>Ona koja je slobodna plaća drugačije. Plaća samoćom koja se vidi, čežnjom, praznom stolicom preko puta, praznom drugom stranom kreveta. Plaća i time što je uvijek ona ta koja čeka da se drugi kraj svijeta probudi. Ali njena cijena je barem jednostavnija. Ono što nosi, nosi sama i ne mora to uklapati ni u čiji dan osim svog. Njemu je teže. On svoj unutrašnji svijet nosi kroz svakodnevicu koju dijeli s nekim drugim i mora ga čuvati tako da nikoga ne povrijedi. Ona svoj nosi sama, na drugom kraju svijeta, daleko od jedinog čovjeka s kojim ga dijeli.</p><p>Čudno je to, kad se malo bolje razmisli. Ovakav odnos bi mnogi lako proglasili neodgovornim, a on je zapravo vježba iz odgovornosti dovedena gotovo do apsurda. Dvoje ljudi pazi na sve, na tuđe živote, na vlastiti integritet, jedino vlastitu sreću stavljaju na kraj spiska.</p><p>Søren Kierkegaard (danski filozof iz 19. vijeka, preteča egzistencijalizma) je raskinuo zaruke s Regine Olsen i nikada joj do kraja nije objasnio zašto. Ona se udala za drugoga. On je o njoj pisao do kraja života i oporukom joj ostavio svu imovinu, uz objašnjenje da su za njega zaruke obavezivale jednako kao brak. Možda je bio genije, možda samo nemoguć čovjek. Vjerovatno oboje. Ali razumio je nešto što se nigdje ne uči, da <strong>postoje ljubavi koje se ne žive, već se nose. </strong>Doduše, Jung je ostavio jednu rečenicu koju sam spomenula već u prethodnom eseju, ali ovdje zaslužuje reprizu, jer služi kao utjeha. Susret dvije ličnosti uporedio je s dodirom dvije hemijske supstance, gdje se, ako dođe do reakcije, mijenjaju obje. Nigdje nije napisao da moraju biti na istom kontinentu.</p><p>Bilo bi sad lijepo napisati da tuga s vremenom prođe. Ne prođe. Samo nauči pristojno i uporno sjediti pored tebe. Ni mir s tim da ne može drugačije ne dođe kao prosvjetljenje. Dođe prilično neromantično, kao umor od svađe s činjenicama koje su uvijek imale bolje argumente od tebe, ma koliko ti bila uporna.</p><p>Najčudnije je što ga zbog toga ne voliš ništa manje. Mislila si da je nada gorivo i da će se, kad ona ode, ugasiti i sve ostalo. Ispostavilo se da je nada bila samo galama. Ne znam je li to manje od “prave” ljubavi ili više. Znam samo da je skuplje. Puno skuplje. I da je plaćaju ljudi koji to nikome ne mogu reći, osim, eventualno, jednom eseju. Recimo, ovom.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=ad649919063f" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Sinhronicitet i druge nepravde]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/sinhronicitet-i-druge-nepravde-c16c97056293?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/c16c97056293</guid>
            <category><![CDATA[carl-jung]]></category>
            <category><![CDATA[veza-na-daljinu]]></category>
            <category><![CDATA[sinhronicitet]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Tue, 03 Nov 2026 16:34:28 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-03T16:36:42.759Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4>O savršenom razumijevanju i lošoj geografiji</h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*2LsO5gt9oVBQpOUDRXU6_A.png" /></figure><p>Carl Gustav Jung je jednom imao pacijenticu koja je bila, kako bi se danas reklo, previše pametna za vlastito dobro. Obrazovana, racionalna, naoružana logikom do zuba — terapija s njom nije išla nikuda, jer je svaku pukotinu kroz koju bi moglo ući nešto stvarno uredno zakrpila argumentom. Jednog dana pričala mu je san u kojem je na poklon dobila zlatnog skarabeja. I baš dok je pričala, nešto je počelo kucati u prozor.</p><p>Jung je otvorio prozor i uhvatio bubu zlatnozelenih leđa. Zlatnu bubamaru, ono što je švicarska priroda imala najbliže skarabeju, i pružio joj je uz riječi koje se, slobodno prevedeno, svode na: izvolite, evo vam vašeg skarabeja. Oklop je pukao. Terapija je krenula.</p><p>Iz takvih trenutaka Jung je izveo pojam koji je nazvao sinhronicitet. Prostije rečeno, to je ono što su svi barem jednom doživjeli. Pomisliš na nekoga ko ti je blizak, i ta osoba ti baš u tom trenutku pošalje poruku. Tvoja misao nije natjerala tu osobu da ti piše, a njena poruka nije stvorila tvoju misao. Ali desili su se u isto vrijeme, i ta podudarnost ti djeluje kao nešto više od obične slučajnosti. Jung je smatrao da takve trenutke ne treba ni proglašavati čudom ni odbacivati kao glupost, nego ih shvatiti ozbiljno, jer govore nešto o nama samima. I nije to bila ideja nekog zanesenjaka. Razrađivao ju je godinama s Wolfgangom Paulijem, fizičarem i nobelovcem, što je najbolji alibi koji jedna ideja može imati.</p><p>Ja sam Jungova poklonica, iako ne od one vrste koja ga čita svako veče i citira za doručkom. Pročitala sam „Sjećanja, snovi, razmišljanja“, knjigu u kojoj Jung priča vlastiti život, i to mi je bilo dovoljno da mi postane drag. Ono što od njega uzimam je jedna vrlo trezvena misao: smisao se ne mjeri instrumentima nego nastaje u onome ko gleda. Jung nikada nije tvrdio da jedan događaj izaziva drugi. Tvrdio je da se ponekad slože tako da ih ne možete ne primijetiti.</p><p>Ja sam ih primijetila. Desetine puta, s jednom jedinom osobom.</p><p>Evo kako to izgleda iznutra, za one koji to nisu iskusili.</p><p>Dopisujemo se isključivo mailom, i upravo je to ono frapantno. Mail nije chat. Nema zelene tačkice, nema onog „piše…“, nema ničega što bi najavilo da se s druge strane nešto sprema. Mail se ne piše usput, nego kad sjedneš i odlučiš. A ipak — pomislim na njega, i telefon se u istom trenutku oglasi onim kratkim signalom prispjelog maila. Ne pet minuta kasnije, nego dok misao još nije stigla do kraja rečenice. Ponekad se dva maila mimoiđu u istoj minuti, napisana paralelno, i svaki odgovara na pitanje koje onaj drugi još nije ni postavio.</p><p>Pa onda isti interesi, isti afiniteti. Iste knjige, isti filmovi, ista muzika, ista hrana… Isti senzibilitet.</p><p>A onda ono što se najteže objašnjava: osjećaš raspoloženje druge strane prije nego što ga iko izgovori. Mail kraći za pasus ili formulisan drugačijim tonom nego obično, i znaš da nešto nije u redu. Izostane ona uobičajena opaska u zagradi i znaš da nešto žulja. Kad dvoje ljudi pišu ovako precizno, raspoloženje se ne vidi u greškama, nego u onome što fali. Nije to telepatija, nego pažnja toliko precizna da hvata ono što drugi ne vide. Ali kad je obostrana, i kad pogađa ovako često, izgleda kao čudo. U nekom smislu to i jeste. Ipak, najljepše od svega nije sama podudarnost, nego osjećaj koji ostavlja — da te neko čita bez prevoda. Većina nas cijeli život provede prevodeći se, pretačući ono što mislimo u jezik koji drugi razumiju i gubeći usput pola smisla. A onda se pojavi neko s kim ne treba prevoditi. Jung je negdje uporedio susret dvije ličnosti s dodirom dvije hemijske supstance. Ako dođe do reakcije, mijenjaju se obje. Potpisujem, uz napomenu da reakcija savršeno dobro teče i kroz ekran.</p><p>Naravno, postoji i racionalno objašnjenje, i ja ga, kao osoba alergična na pseudonauku, prva nudim. Dvoje ljudi sličnog senzibiliteta, sličnih interesa i sličnog ritma čitaju iste stvari, reaguju na iste okidače, pa im ni dva kontinenta i nekoliko vremenskih zona između ne smetaju previše. Nije čudo što im iste misli padnu na pamet u isto vrijeme.</p><p>Negdje sam, iz škole ili iz neke emisije koju sam napola gledala, upamtila nešto o rezonanciji. Koliko se sjećam, ide otprilike ovako: ako u istoj sobi stoje dvije žice naštimane na isti ton i zasvirate jednu, druga zatitra sama, iako je niko nije ni dotakao. Fizičari bi to sigurno objasnili preciznije i s nekoliko formula. Meni je ostala samo slika. Nikakve antene ni tajanstvene energije, samo isti ton. To je, mislim, ono što nam se dešava. Ne šaljemo jedno drugom signale kroz eter. Samo smo naštimani isto, pa kad svijet dotakne jedno, zatitra i drugo. A to je, priznaćete, mnogo veći kompliment od telepatije. Telepatiju bi mogao imati bilo ko. Isti ton se ne nalazi tako lako, i mnogi ga ne nađu nikad, pa cijeli život sviraju u sobi u kojoj ništa ne odjekuje.</p><p>Jung bi ovdje vjerovatno spomenuo projekciju — da u drugome često vidimo ono što nosimo u sebi. Možda. Svaka bliskost ima u sebi i malo ogledala. Ali ogledalo ne šalje mail u 17:14, u istom trenutku kad sam ga i ja poslala. Jungova pacijentica imala je san, ja imam screenshotove s vremenskim oznakama.</p><p>I tu dolazimo do dijela koji nije lijep.</p><p>Ova vrsta veze ima jednu okrutnu asimetriju. Daje ono najrjeđe, a uskraćuje ono najobičnije. Dobila sam ono što ljudi traže cijeli život i skoro nikada ne nađu — razumijevanje bez prevoda, isti ton, poruku u istoj sekundi. A nemam ono što ima svaki prosječan par — zajednički utorak. Kuhinju. Raspravu oko toga ko je zaboravio kupiti jogurt. Nekoga ko je tu kad zaspim.</p><p>Izgleda da je svemir fantastičan u teškim zadacima i potpuno nesposoban za logistiku. Uspio je uskladiti dva unutrašnja svijeta do sekunde, a nije uspio uskladiti dvije adrese.</p><p>Razlozi zbog kojih nešto ne može biti — kilometri, okolnosti, obaveze, sve one stavke s kojima se ne pregovara, obično su dosadni. To je najgore od svega. Tragedija bi barem imala dostojanstvo. Ovo ima samo banalni raspored. Zato je i tuga koja iz toga raste tiha i bez publike. Nemam šta pokazati. Nije bilo raskida, jer nije bilo ni početka. Postoji samo veza koja je istovremeno najstvarnija stvar u mom životu i stvar koju niko drugi ne vidi.</p><p>Pa šta onda s tim?</p><p>Ne znam. Mudri ljudi bi rekli da treba biti zahvalan što se uopšte desilo, i imaju pravo, što je najiritantnije u svemu ovome. Zahvalna sam. Samo što zahvalnost svrati jednom, a čežnja se javi svaki put kad se telefon oglasi signalom prispjelog maila.</p><p>Jungova pacijentica dobila je svoju bubu i izliječila se od viška racionalnosti. Ja sam dobila svoju i izliječila se od uvjerenja da su ovakve stvari izmišljotina usamljenih ljudi i loših romana.</p><p>Jung je tvrdio da postoje veze koje nemaju uzrok, nego samo smisao. Volim ga, pa mu vjerujem. Ali bih mu, uz dužno poštovanje, dopisala fusnotu. Postoje i veze koje imaju i smisao, i uzrok, i sve što treba — osim mogućnosti. Za njih teorija još nije napisana. Dok je neko ne napiše, ostaje mi ono što imam. Telefon se oglasi, ja otvorim mail, i na nekoliko minuta sve je na svom mjestu, osim nas.</p><p>Jungova buba kucala je na prozor dok joj on nije otvorio. Moja kuca s drugog kontinenta, svaki dan. To ima jednu prednost — ne može odletjeti.</p><p>I jednu manu.</p><p>Ne može ni uletjeti.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=c16c97056293" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Imati dijete je najsebičnija odluka u životu]]></title>
            <link>https://medium.com/@sandra_scriptum/imati-dijete-je-najsebi%C4%8Dnija-odluka-u-%C5%BEivotu-4a1fd8e3be41?source=rss-2d20f83cf05c------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/4a1fd8e3be41</guid>
            <category><![CDATA[djeca]]></category>
            <category><![CDATA[psihologija]]></category>
            <category><![CDATA[tradicija]]></category>
            <category><![CDATA[društevni-pritisak]]></category>
            <category><![CDATA[roditeljstvo]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Sandra Džananović]]></dc:creator>
            <pubDate>Sun, 01 Nov 2026 10:04:37 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-11-01T10:04:37.737Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h4>O društvu koje kažnjava one koji nisu spremni biti roditelji, a nagrađuje one koji nisu ni razmišljali</h4><figure><img alt="" src="https://cdn-images-1.medium.com/max/1024/1*2KEI_EIjycdRrRV9ah7ecQ.png" /></figure><p>S partnerom sam dijelila život već izvjesno vrijeme kad sam se, u trideset i prvoj godini, odlučila postati majka. Ne zbog toga što je zazvonio biološki sat ni zato što je rodbina izgubila strpljenje, nego zato što sam se tek tada, i ni dana prije, osjetila spremnom. Spremnost se u društvu rijetko traži. Roditeljstvo se najčešće dogodi, a odluka se dopiše naknadno. Moja je stigla kad je stigla, a ne kad je trebalo, što je po mjerilima okoline značilo da kasnim, i to bez valjanog opravdanja. Samo što me mišljenja i očekivanja okoline zanimaju koliko i vremenska prognoza za grad u kojem ne živim.</p><p>Činjenica da sam majka štiti me od optužbe za gorčinu, omiljene dijagnoze za one koji ne žele djecu, pa mogu reći ono što onaj ko nema djece ne može izgovoriti, a da mu se odmah ne prišije zavist.</p><p>„A kad ćete vi?“ jedino je pitanje na svijetu koje se postavlja bez ikakve namjere da se čuje odgovor. Onaj ko pita ne traži informaciju, traži potvrdu da ćete se držati rasporeda. Društvo pritom ne pravi razliku između dvije vrste ljudi: onih koji djecu ne žele nikad i onih koji ih ne žele sada, jer nisu spremni, nemaju stan, partnera ili volju. Obje grupe dobijaju isti pogled, a ovaj esej je o objema.</p><p>Pitanje stiže brže od čestitki. Poslije vjenčanja glasi „A kad će beba?“, poslije bebe „A kad će drugo, da mu bude društvo?“, a poslije drugog „A zašto ne treće, kad ste već krenuli?“. Ko odgovori „Nikad“ ili „Još ne“, dobije saosjećajan osmijeh, kao da je saopštio lošu vijest. Zatim ide poznati repertoar. Sebični ste. Nezreli ste. Pokajaćete se. Proći će vas to, još niste sreli pravu osobu. A kad se sve to iscrpi, stiže argument kojim se obično zatvara rasprava — ko će vam dodati čašu vode u starosti? Čini mi se da je ta čaša vode jedini argument u kojem se ljudski život svodi na ugovor o njezi, a da druga strana ništa nije potpisala.</p><p>Ali, hajde da vidimo ko je ovdje zapravo sebičan.</p><p><strong>Imati dijete je jedina odluka koju donosimo u ime nekoga ko nema pravo glasa, </strong>a društvo ju je ipak proglasilo najnesebičnijom. Razlozi se rijetko slažu s tom reputacijom. Ljudi često žele dijete da bi ih neko bezuslovno volio, da bi se nastavila loza, da bi se popravio brak, da im se porodica konačno prestane miješati u život ili da im ne bude dosadno. To nisu zli razlozi, ali su, svi do jednog, razlozi roditelja, a ne djeteta. Ko ne želi dijete, nikome ne duguje objašnjenje osim sebi. <strong>Nepostojeće dijete ne može biti nesretno zato što ga nema. Postojeće može.</strong></p><p>Posebno je zanimljiv slučaj onih koji ne tvrde da nikad neće, nego da još nisu spremni (kao onomad ja). Za to imaju razloge koji se čitaju kao izgovori: nemaju stan, nemaju partnera, nemaju strpljenja ili jednostavno nemaju djetinjstvo koje bi htjeli ponoviti. Svaki od tih razloga ozbiljniji je od uobičajenog „Evo, došlo je vrijeme“, a ipak se vrednuje kao kukavičluk. Pa razmislite ovako. Za većinu poslova traži se iskustvo prije zapošljavanja, a za ovaj se iskustvo stiče u hodu, na živom materijalu.</p><p>Odbrana je uvijek spremna — roditeljski instinkt. Evolucijska priča kaže da smo programirani da se razmnožavamo, i dio toga je sigurno istina, jer inače niko ne bi ustajao u tri ujutro zbog novorođenčeta. Ali ako je instinkt cijela priča, ostaje mi neobjašnjivo zašto natalitet pada u svakom društvu u kojem ljudi dobiju pristup obrazovanju i kontracepciji. Izgleda da je instinkt vrlo osjetljiv na dostupnost kontracepcije. Isto važi za biološki sat, koji se ženama pripisuje kao rok, a muškarcima kao vrlina. Žena u tridesetpetoj ima ultimatum, a muškarac u šezdesetoj podvig. Ono što zovemo instinktom velikim je dijelom pritisak okoline u lijepom pakovanju, a razlika se vidi tek kad pritisak popusti.</p><p>Tamo gdje porodica znači lanac, a ne ljude, dijete je karika. Treba neko ko će nositi prezime, održavati grobnicu i naslijediti imanje, pa makar se to imanje svodilo na dvosoban stan i kredit. Brak bez djeteta smatra se nedovršenom građevinom, kućom koja je dobila zidove, ali ne i krov, tako da svekrva umjesto „Nemaju djece“ kaže „Još nisu“. Žena je u toj računici fabrika, muškarac dobavljač prezimena, a dijete roba koja mora stići prije roka. Djeca se tako rađaju kao što se plaća porez. Niko ne uživa u tome, ali svi znaju šta se dešava onima koji ne plate.</p><p>Račun za sve to plaća neko ko u pregovorima nije učestvovao. Dijete rođeno zato što je „došlo vrijeme“, zato što je trebalo spasiti brak ili zato što niko nije imao hrabrosti reći da nije spreman, odrasta uz odrasle koji su pristali, a nisu odlučili. Djeca su fantastični detektori. Osjete razliku između djeteta koje je dočekano i djeteta koje je otrpljeno, čak i kad o razlozima ne znaju ništa. Posljedice imaju nekoliko poznatih oblika. Dijete postaje dug („Sve sam zbog tebe žrtvovala“), projekt („Neka ostvari ono što ja nisam“), alibi („Ostali smo zajedno zbog tebe“) ili stalni podsjetnik na život koji se mogao imati. Dugoročna istraživanja djece čijim je majkama odbijen abortus pokazuju da u odrasloj dobi u prosjeku imaju lošije rezultate u obrazovanju, vezama i zadovoljstvu životom, mada „u prosjeku“ znači da nijedno konkretno dijete nije osuđeno. Pravedno je dodati i to da neplanirano nije isto što i neželjeno. Mnoga neplanirana djeca dočekana su ljubavlju koju niko nije imao vremena isplanirati. Presudno nije kad je dijete stiglo, nego da li se roditelj, kad se pojavilo, odlučio za njega.</p><p>Ženi koja ne želi djecu ili još nije spremna sudi se u dnevnoj sobi, pred porotom koju čine rodbina i kolegice s posla. Prvo je pitaju je li sigurna, onda zašto, a na kraju je li joj neko nešto učinio. Ljekari u mnogim zemljama odbijaju da joj podvežu jajovode dok ne napuni trideset godina ili dok ne rodi, jer će se, kako kažu, predomisliti, kao da je odluka o vlastitom tijelu faza koja se prerasta. Žena u tridesetim može samostalno potpisati hipoteku na trideset godina, ali joj se ne vjeruje kad kaže da ne želi djecu, valjda zato što je hipoteku lakše otplatiti.</p><p>Muškarac koji ne želi djecu prolazi drugačije, ali ne i bolje. Njega ne zovu sebičnim nego nezrelim, vječitim dječakom koji bježi od odgovornosti, kao da je očinstvo ispit zrelosti, a ne jedna od mogućih odluka. Od njega se uz to očekuje da djecu dobije kao dokaz muškosti, pa „Ne želim“ zvuči kao priznanje nedostatka, a „Nisam spreman“ kao priznanje da nema dovoljno novca. Za razliku od žene, nudi mu se i udoban izlaz. Predomisliće se čim sretne pravu, a ako se ne predomisli, kriva je žena koja ga je izabrala. Postoji i asimetrija o kojoj se rijetko govori, jer razgovor odmah pretvara muškarca u žrtvu, a žrtve su u ovoj raspravi već podijeljene. Žena može odlučiti hoće li roditi, a muškarac samo hoće li preuzeti rizik. Kad do trudnoće dođe, ostaju mu obaveze odluke koju nije donio. Tijelo je njeno i to nije sporno. Sporno je samo to što se o ostatku računa ne smije razgovarati, a da govornik odmah ne postane sumnjiv.</p><p>Majka sam, što znači da i sama pripadam sebičnoj većini, i zbog toga se ne izvinjavam. Ali mi ne pada na pamet da svoju odluku proglasim mjerilom za tuđe, jer bih tako postala upravo ona koja pita „A kad ćete vi?“. Ako su me vlastito djetinjstvo i roditeljstvo ičemu naučili, onda tome da dijete treba da stigne kao poziv, a ne kao obaveza, teret, nagrada za brak, lijek za brak ili zalog za starost. Odluka da se nema dijete nije napad na one koji ga imaju, nego odbijanje da se nekome nametne život bez pitanja.</p><p>Nijedno dijete nije tražilo da se rodi, tako da je najmanje što mu dugujemo to da ga bar želimo. Svima koji i dalje budu pitali „A kad ćete vi?“ preporučujem odgovore koji gase razgovor. „Čim vi preuzmete noćne smjene.“ „Čekamo da komšiluk potvrdi termin.“ „Hvala što pitate, i mi se pitamo ko će nam dodati čašu vode u starosti, pa razmatramo ponude.“ Zanimljivo je da se to pitanje postavlja samo dok odgovor može biti „Uskoro“. Čim bude „Nikad“, svima odjednom postane neprijatno, što je vjerovatno jedini trenutak u kojem su i onaj ko pita i onaj kojeg pitaju potpuno iskreni.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=4a1fd8e3be41" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
    </channel>
</rss>