<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0" xmlns:cc="http://cyber.law.harvard.edu/rss/creativeCommonsRssModule.html">
    <channel>
        <title><![CDATA[Stories by Val Kalinić on Medium]]></title>
        <description><![CDATA[Stories by Val Kalinić on Medium]]></description>
        <link>https://medium.com/@valkalinic?source=rss-b7e23010e8c1------2</link>
        <image>
            <url>https://cdn-images-1.medium.com/fit/c/150/150/1*1gAYFECz4jdfQQlWsdO18g.jpeg</url>
            <title>Stories by Val Kalinić on Medium</title>
            <link>https://medium.com/@valkalinic?source=rss-b7e23010e8c1------2</link>
        </image>
        <generator>Medium</generator>
        <lastBuildDate>Wed, 18 Nov 2026 18:36:21 GMT</lastBuildDate>
        <atom:link href="https://medium.com/@valkalinic/feed" rel="self" type="application/rss+xml"/>
        <webMaster><![CDATA[yourfriends@medium.com]]></webMaster>
        <atom:link href="http://medium.superfeedr.com/" rel="hub"/>
        <item>
            <title><![CDATA[Nad ledom]]></title>
            <link>https://valkalinic.medium.com/nad-ledom-973898dd6e8e?source=rss-b7e23010e8c1------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/973898dd6e8e</guid>
            <category><![CDATA[mongolia]]></category>
            <category><![CDATA[travel]]></category>
            <category><![CDATA[croatian]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Val Kalinić]]></dc:creator>
            <pubDate>Mon, 18 May 2026 23:55:53 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-05-26T23:13:02.793Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>Svijet kroz koji idemo mirna je kontinuirana panorama, skoro cijelo vrijeme besprijekorno sniježna. Naravno, krajolik je bio i urbaniziraniji kad smo krenuli i udaljavali se iz glavnog grada, prolazili kroz predgrađa i industrijske zone. Tada se u zraku jako osjetio ugljen, a samo povremeno bi ga nadjačao topli miris drva za ogrijev. Koliko je magle koju smo vidjeli od slijetanja u Ulan Bator zapravo samo neka vrsta smoga? Kako je nestao taj miris, nestaju i sve druge stvari koje nagrđuju prirodu, jer one su zapravo izvor dima. Idemo na ledeni sajam na jezeru Khuvsgul, na početku ožujka, dva dana još pred nama.</p><p>No ima već 6 ili 7 sati neprekinute vožnje od polaska, a bit će ih još toliko. Prostor u kojem smo sada putnici nije ni grad ni selo, ni neki treći prostor pod ljudskim utjecajem… ali nije ni priroda. Neki momenti te podsjete na jedno, a neki na drugo od ta dva nepripadanja. Jer na periode kad nam se putanja poravna sa kilometrima telefonskih stupova, podsvjesno osjećaš da zapravo i dalje znaš gdje si: <em>u civilizaciji</em>. Osjećaš da su stvari “pod kontrolom” jer je ta vidljiva i nevidljiva infrastruktura modernog čovjeka ovdje, iako ovim putem malotko uopće i prolazi.</p><p>No javi se tu i tamo neka okrugla bijela jurta (zapravo doznajemo da ih u ovoj zemlji zovu “gers”). I baš svaka je arhetipskog izgleda. Iznenađujuće mi je za nešto ručno stvoreno da je ista svakoj prošloj, kao da je isti 3D model loadan na rendom mjestu sto kilometara od prethodne. No opet, oko nje ništa ne indicira da je netko ili nešto u njoj… a i da je, kako bi došao do nje, zašto ju je postavio baš “tu”, i zašto sam, a ne u nekoj grupici da ne bude usamljen, što radi? Što god da radi, prepušten je elementima; koji na trenutnih -25 stupnjeva sa jakim vjetrom ne dozvoljavaju puno ugode ni slobode. Ona Mongolija zelenih prostranstava koju svi zamišljamo, ovdje će biti tek za mjesec dana. Do tada je prepušten sebi još više nego i mi ovaj tren, a od najbliže pumpe već nas dijeli par sati. I jurte i pumpe i išta treće, toliko su sporadične da nikako ne stvaraju dojam da je ovaj krajolik <em>man-made</em>… samo su uljezi u cjelini. Možda ne bi bilo tako da ima ljudi, ali nema ih dovoljno da osjećaš da su ovdje bitan faktor. A jer smo mi tu, znači da nije priroda. Ne mi, nego jer je ipak cesta tu, a i sav taj otpad civilizacije: napuštene kolibice, povremene hrpe smrznutog smeća, i povremene betonske strukture za koje ne znam jesu u izgradnji ili u raspadanju. Koje god bilo od te dvije opcije, za svaku se pitam “<em>zašto graditi baš tu?</em>”. Kako god, oko njih nitko. Sfere prirodnog i umjetnog su se izgleda pomirile s time da ni jedna ni druga ovdje ne vladaju, a da je prostor prevelik da postoji opasnost da druga strana pobijedi.</p><p>Između ta dva svijeta su životinje. A iznad svih ostalih, konji kao najuspješniji. Jer krda prošišaju kao od šale, otporna na sve. Možda ni ne znaju da je hladno? Životinje se trude opstati koliko mogu… nekad ide nekad ne. Već smo vidjeli i smrznutu telad i konje. Živi me podsjećaju na razgovor sa J. o patnji koja nikog ne zaobilazi. Oni se nose s time. Glupo je reći da moraju; kako god, rade to s dostojanstvom.</p><p>Na jednom mjestu smo stali uz napuštenu pumpu: netko je javio na walkie-talkie da treba <em>požutiti</em> malo snijega. Do nas je došao pas; zapravo ili ozbiljan pas ili neozbiljan vuk, pitaš se na prvu. Tako da pomisliš prvo “<em>možemo li biti sigurni da je dobroćudan?</em>”, no nakon kraćeg lajanja on je stao na određenoj udaljenosti i samo nas gleda. Da protegnem noge dok ostali puše, napravim mali krug do zidića kojeg vidim. To za što sam mislio iz daljine da su komadi zemlje… je zapravo još dva takva psa, tj. njihovi krzneni ostaci, samo površno zameteni snijegom. Ovaj koji je nama došetao i ja, smo sad jedini koji znamo da su tamo — nemam zašto to grupi govoriti. I ne kažemo si ni nas dvojica ništa, iako se sad razumijemo. Vjerojatno su iz nekog razloga došli su baš ovdje, pa je ipak postalo hladnije i vjetrovitije nego su očekivali i to je to… Nije došao do nas ni moliti da ga spasimo od hladnoće, ni u ljutnji nas napasti. Zna da naše priče nemaju veze jedna s drugom osim što se obje ovaj tren odvijaju na istom dijelu ove nepregledne pustare. Miran je i u tom miru oboje znamo da je on moguće idući. Nadam se da zna da ga gledam sa poštovanjem.</p><p>Snažan je dojam da smo u prostoru čija je priroda indiferentna prema svemu i svakome. Civilizacija nadjačana klimom, jednako toliko nemoćna.</p><p>Mogu shvatiti zašto život kakav je ovdje — ekstremne temperature bez vlage, siromašno stanovništvo na nepreglednoj površini čiji krajolik varira od pješčane do sniježne pustinje — rezultira i sa drugačijim odnosom prema životinjama. I dalje su u suživotu s ljudima, ali moraju biti samostalnije, a vjerojatno im to donosi podjednako slobode i opasnosti.</p><p>Kad bliže promatram poglede životinja u ovom prostranstvu, čini mi se da međusobno dijele neki karakter i duh. Možda dijele pogled na svijet. Sve su malo drugačije od vrsta na koje smo navikli… Naravno, psi su polu-vukovi. Ipak, lavež im je blaži te izgledaju razigrano. Nemaju onaj fokusirani pogled vukova, ni blizu. Odrasli konji dosta su manji od konja na koje smo navikli, a nisu bebastog karaktera kao poniji. U očima im vidim mudrost i mir ali bez dojma napetosti koji inače vežem uz zapadnjačkog konja. Ni njihova karakteristična elegancija i snaga nisu prisutne na isti način. Ljepota ovih bića je u usporenosti, samostalnosti, autentičnosti ovom prostoru. Ne znam, ali mogao bi povjerovati da mi netko kaže da su prije tisuću godina svi konji bili ovakvi (iako su divlji mustanzi danas skroz suprotni). Jakovi su dosta manje impozantni nego sam očekivao. Djeluju kao dobroćudne velike mirne ovce, ne doživljavam ih čak ni kao krave. Izgledaju mi kao da pokušavaju sakriti mali topli smješak.</p><p>Čini se jasno da zbog nepraštajućeg krajolika te što su na njemu veliku većinu vremena same, životinje ovdje trebaju biti jače od svojih daljnjih rođaka koje poznajemo, ali dio koji možda nije intuitivan dok ih ne susretneš, je da ta snaga i mudrost izgledaju kao usporenost i neplašljivost. Otporni su, ali snažni i dobroćudni. U pogledu im naslućujem da to sve i same znaju.</p><p>Prolazimo uz smrznuta jezera čija bogata boja traži divljenje. Slična je bojom nebu koje reflektira, no nebo je samo gradijent, a na jezeru se događa puno više. Na podlozi žive modre boje nepravilne su naslage snijega, ili samo svježijeg leda, koji na suncu sjaji srebrnim sjajem. Vjetar nisko na samoj površini vrti te najsvježije kristale kako je jučer motao snijeg po cesti pred nama i zato nastaje tekstura koju vidim. Ne radi se o boji kao samo jednom glazbenom tonu nego skladbi koja se oko tog tona vrti bez da ga ikad odsvira izravno.</p><p>Khuvsgul je najveće slatkovodno jezero Mongolije, izuzetno čiste vode. To da je toliko veliko te da se nalazi između regija rezultira time da je mjesto susreta kultura. Lokalci koji vode naš smještaj govore o članovima drugih regija koji će doći radi sajma također kao o strancima, ljudima drugih običaja i karaktera od njih.</p><p>Stignemo. Festival je zapravo zabava na ledu gdje se stotine posjetitelja skupe da provode vrijeme kroz različite aktivnosti — klizanje, hrvanje, jahanje, vožnje po ledu u kočijama ili na ATV-jevima, valjda desetak vrsta kockanja. Štandovi nude šarene pileće ražnjiće, sušenu jezersku ribu boje ulaštenih kožnih cipela, i juhe toliko vruće da dolaze sa oblakom pare. Prodaju se i glave vukova, ručno rađeni noževi, nešto odjeće. Kupio sam si rukavice — bez njih ne bi ni mogao nakon što su moje doživjele nezgodu.</p><p>Susrećemo različite grupe ljudi, obučene u tradicionalne odore različitih materijala, uzoraka, i boja. Posebno se razlikuju pokrivala za glavu. Većina ih hoda no ima ih i na konjima. Posjećuju ovo mjesto sami ili u manjim skupinama. Međusobno su dosta raznoliki vizualno, nije da se neka od odora pojavljivala puno više od ostalih. Ima i djece u parovima ili grupicama, čini se bez roditelja. Najstariji lokalci su najozbiljniji i u najmanje šarenim odorama, među njima ih dosta ima i kakvu vojnu medalju na prsima.</p><p>Ne znam bi li ta raznolikost bila očekivana da sam pokušavao zamisliti situaciju unaprijed, ali što svakako ne bi, je to da u toj masi u kojoj je skoro svatko jedinstven na svoj način, mi kao grupa stranaca ne odskačemo od ostalih.</p><p>Njihovi pogledi prema nama slični su kao naši prema njima. Sa par mlađih uspjeli smo kratko porazgovarati na šturom engleskom. Na spomen Amerike i Francuske kao domovina dijela nas osmorice nisu imali puno specifičnih komentara. Pojam “<em>Croatia</em>” im ne znači puno, ali “<em>Hrvat</em>” je izgleda šire znan. Uz pokoji očekivan spomen Modrića, oni malo stariji bi umjesto toga s nostalgijom zazvali “<em>Mirko Cro Cop! Big fan!</em>”… Ipak se radi o njihovom nacionalnom sportu.</p><p>Ima nešto turista osim nas, ali na ovoj manifestaciji tako malo da vjerujem da smo ih skoro sve vidjeli i sa većinom kratko popričali. Australci, Kanađani, Japanci.</p><p>I svi mi otkuda god bili, hodamo, jašemo, družimo se jedni s drugima na tom ledu. Kažu da je debljine skoro metar i pol. Mjestimično je površine bez snijega na vrhu pa čistoća vode omogućava providnost kroz njegovo tijelo. Na nekim dijelovima su to translucentne strukture sa žilama kojih se ne bi posramio ni najskuplji mramor. Na drugima je led tamniji te površinskog sloja jače izlupanog radi ljudske aktivnosti ovih dana, pa ima pore u koje se čučnuo snijeg stvarajući uzorke oblih bijelih fleka. Ovakvi dijelovi su kontrastniji, slični koži dalmatinera (ali suprotni). Ima i dijelova divne blage boje blijedog cijana, sa površinom čija tekstura liči namreškanom moru koje se sjaji na suncu.</p><p>Na površini svih njih, dok ju mazi sunce kad zapuše vjetar, možeš vidjeti čestice leda. Putuju tiho ovim krajolikom, potajno ali daleko.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=973898dd6e8e" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Kako izabrati suđe]]></title>
            <link>https://valkalinic.medium.com/kako-izabrati-su%C4%91e-9476dfd35108?source=rss-b7e23010e8c1------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/9476dfd35108</guid>
            <dc:creator><![CDATA[Val Kalinić]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 14 May 2026 13:44:54 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-05-19T00:07:05.320Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<p>U potpunoj tišini ponoći, nakon što ga je osušio krpom, odložio je zadnji čisti tanjur na pult, i tada odlučio. Nije si to rekao na glas da ne razbija tišinu, ali i dalje je rekao; “<em>ovako se više ne može…</em>”, pa sa tonom ozbiljne finalnosti zaključio; “<em>…ili oni ili ja.”</em> Iznenada je to bila glavna misao na njegovom umu… više nije ni bila misao, nego je postala misijom: znao je da do jutra mora odabrati i naručiti nove tanjure… ili napustiti život. Jer iako je bio isprva ljut na <em>njih</em>, skoro odmah ljutnju je okrenuo prema <em>sebi</em>. “<em>Kakav sam ja čovjek da sam ovo dopustio?</em>” pitao se, i tada shvatio da stvarno nema suokrivljenika u ovom slučaju. Tako da ako do jutra ne odabere nove, zapravo je logično da ne zaslužuje živjeti dalje.</p><p>Sa tim tanjurima ništa nije bilo izravno <em>krivo</em>: bili su bijeli, tanki, otporni… standardni. <em>Safe choice</em>, Ikea. No prije nije razmišljao o tome ima li alibi zašto ih je kupio, a sad je shvatio da uistinu nema.</p><p>“<em>Znam! Razlog je minimalizam.</em>” Stvarno, jednostavniji tanjur teško je i zamisliti; bili su samo blago hrapavi, besprijekorno bijeli, i oblika koji kao da je htio biti prosjek svih tanjura proizvedenih ikada u povijesti. Perilice su isprva sigurno projektirali prema tanjurima koje će one čistiti… no suprotno tome, ovaj je jasno bio i sam dizajniran prema modernoj perilici. Patetično kako se podredio, lik ne zna svoje mjesto. Perilice su tu radi tanjura, a ne suprotno! “<em>No slušaj, u redu je, onda neki razlog ipak imam</em>”, pomislio je, “<em>kupio sam ih jer su minimalni… Pa možda ipak govore nešto o meni?”. </em>Bitno je da neko opravdanje postoji — bar za prvu ruku. Spasimo obraz bar za sada! Izgovor je dovoljno dobar za do jutra (ali duže od toga teško). Inače, je li se itko prije stvarno ubio s prvim zrakama nekog jutarnjeg sunca radi izbora tanjura koji se dogodio nekog arbitrarnog dana, godinu i pol ranije? Tko će znati. Ako nije, trebao je; bolje umrijeti nasilno nego živjeti bez časti. Kako god, je li prijezir bio prema suđu ili sebi, još nije znao. Ali strah nije bio što njegovo suđe govori o njemu, koliko je li išta moguće reći o njemu samom. Ima li on išta što ga čini <em>nekime…</em> ima li on sam uopće osobnost… ali od tog pitanja skrivao se opet. (A sad se vadi na minimalizam.)</p><p>Gledao je set noževa na pultu. “<em>Da, svaki od njih, a i njihov držač, ima karakter. Nisu baš skroz anonimni u baš svakom pogledu.</em>” Promatrao ih je tako nanovo, iako ih je koristio gotovo svakodnevno, već bar godinu dana. Noževi su <em>dobri</em>. Osjetio je olakšanje da je nešto ipak pogodio u životu. No ako se do jutra ubije nekim od tih istih noževa, kao da ni nije: obitelj će ih baciti i gotovo… i to ne samo taj jedan, nego cijeli set, jer što će ikome set sa nožem manjka. “<em>Baš bi bila šteta</em>”, pomislio je iskreno. To mu nije bilo strano: kad god bi prekinuo s nekom od bivših, bilo bi mu jako žao svih lijepih predmeta koje joj je dotad poklonio, bojeći se da ih se (ni krive ni dužne) više neće koristiti ili cijeniti u jednakoj mjeri. Žalio je te pale borce i želio im lakši život jednog dana u Kraljevstvu nebeskom.</p><p>Nikome to još nije rekao (niti je tko pitao), no najdraži nož oduvijek mu je bio srednji od tih pet na držaču. I dalje savršeno oštrog vrha, ni predug ni prekratak, valovitih zubića; ma savršen kandidat bilo za guljenje rajčica ili odlučno rezanje čak i najtvrđeg kruha. O da, taj je imao karaktera na sve strane! Možda bi dobio i izbore; <em>nož s karakterom</em>. Primio je tog starog prijatelja u jednu ruku i bocu Camparija u drugu, pa otišao leći na čistinu između TV-a i sofe. Od tamo je bacio pogled na sat na pećnici: 1 ujutro je prošlo. Do 8 možda i stigne izvršiti neki izbor? Ha, ono, možda i ne. Pripit je blago — a umoran jako. Ne zna ni kakve tanjure bi tražio, a rok je za 7 sati. I pitanje je života i smrti.</p><p>Prva postaja, naravno Google… “<em>Što, da upišem, samo „tanjuri”, kao neki kmet? Bože sačuvaj.”, </em>nije si to mogao dozvoliti. Zažmirio je da prizove sliku nekog <em>dobrog</em> tanjura iz kojeg je nekad negdje jeo… No hej, nemoj sad zaspati tu na podu! Stisnuo je sadržaj dlanova da si potvrdi da je budan. Pod lijevim palcem osjetio je ugodne linije te klasične vitke boce Camparija. Nekad davno, proizvodio se sa crvenim pigmentom talijanskih bubamara. “<em>Mora da su ipak bile ispunjene</em>”, pomislio je, “<em>nije to ni loša sudbina… neke žrtve imaju smisla”.</em> Još nije osjetio, ali u drugoj ruci jednakom je snagom stiskao savršenu oštricu svog najvjernijeg noža, i krvario potiho dok su mu se umorne oči sklapale.</p><p>Moguće da se jednom odigrala i neka puno ranija noć… u kojoj su samo čekali da dođe trenutak kad svi spavamo i ne obraćamo pažnju… i da su tada <em>stvari</em> ušle u sve naše živote, da u njima zauzmu glavnu ulogu koju od tada imaju. Iduće jutro, svi smo požurili na poslove i u škole odsjediti još jedan dan, pa nije bilo vremena da preispitujemo novo stanje. Nitko se ne sjeća ni ne mari… svi preokupirani svojim mjestom na pokretnoj traci. Tako je kako je.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=9476dfd35108" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
        <item>
            <title><![CDATA[Lica drugih]]></title>
            <link>https://valkalinic.medium.com/lica-drugih-0ad4d7867b15?source=rss-b7e23010e8c1------2</link>
            <guid isPermaLink="false">https://medium.com/p/0ad4d7867b15</guid>
            <category><![CDATA[short-story]]></category>
            <category><![CDATA[croatian]]></category>
            <category><![CDATA[portraits]]></category>
            <category><![CDATA[photography]]></category>
            <dc:creator><![CDATA[Val Kalinić]]></dc:creator>
            <pubDate>Thu, 30 Apr 2026 15:00:23 GMT</pubDate>
            <atom:updated>2026-07-05T13:53:58.544Z</atom:updated>
            <content:encoded><![CDATA[<h3><strong>I</strong></h3><p>Vratio sam se u stan tek kasno. Hodnici zgrade bili su zamračeni i tihi. Kad sam upalio svjetlo u haustoru, imao sam osjećaj da bezobzirno budim neki već usnuli prostor.</p><p>Ulaskom kod sebe, iznova me blago iznenadio miris ovog stana… prije svega nekako drvenast, arome nekih starih lakova i teškog tamnog namještaja koji ovdje stanuje duže od mene. Topao, da, ali i dalje ne <em>moj</em>. Otkad je baka iznenada umrla, nije nam bilo ugodno ovdje dolaziti neko vrijeme. No kad smo se polako navikli na novo stanje, postalo je jasno da mi je vrijeme za preseliti. Uostalom, sad napokon imam i drugu sobu koju mogu koristiti za editiranje. Prošla su već tri mjeseca otkad sam se uselio, ali ovaj prostor to ne potvrđuje. Gledam tu radnu sobu koja je i dalje napola u ulozi skladišta. S dijelom bakinih stvari nismo imali kamo, a tu su i kutije njenih sjećanja koje bi nekad trebalo pregledati... No ne sad, mislim si, opet to odgađajući. I dalje imam zadatak.</p><p>Na stolu me čekao laptop. Ekran i dalje prikazuje radne materijale s mog zadnjeg shootinga. Izašao sam u šetnju prije par sati da maknem misli s te slike, no sad kad je opet gledam siguran sam — ključni kadar i dalje ne funkcionira. Dobar je, ali nešto kao da mi nedostaje. Kampanja na kojoj radim je za lanac prodavaonica nakita. Tako dugo su se pozivali na tradiciju zanata da su i sami zastarjeli. Rebrendirali su se i nova kolekcija treba signalizirati novi identitet firme. Dobro su postavili smjer, a ja kao fotograf trebam isporučiti kampanju u skladu sa ciljanom porukom. Osloniti se na stabilnost tradicije ali u novom, suvremenom ruhu. Sam nakit koji slikam sviđa mi se. Jednostavan je, a raskošan. Mogu zamisliti da ga kupujem nekoj dragoj osobi, no već neko vrijeme takve nema.</p><p>Model oko kojeg smo se složili simpatična je mlada cura. Dosad smo uspostavili povjerenje, pa ju mogu i bolje usmjeriti prema onome što ove slike traže od nje. Često baš to smatram glavnim dijelom svog posla. Model mi je sugovornik u dijalogu. Iako se ne znamo dobro, ako komuniciramo potpuno iskreno, vrijeme usporava te u tom trenutku samo mi postojimo. Onaj dio moje osobnosti koji tad oni doživljavaju, kroz našu komunikaciju na površinu donosi i neki dio njihove, koji je negdje u dubini već postojao. Njihovo lice stvara se iz povjerenja.</p><p>Stav koji djevojka ima na ovim fotografijama zapravo je točno ono što smo htjeli: smirena je i sigurna u sebe, suzdržano elegantna unatoč svojoj mladosti. Klijentica je zadovoljna, ali po meni taj glavni kadar još nije zaključen. Za vrijeme shootinga dodao sam ga iako nije bio u ranijim probama, komponirao ga skoro instinktivno. Otišao sam iza nje, ostavljajući izvan kadra “savršenu” pozadinu koju smo dugo slagali. Gledamo ju s leđa. Opuštenih je ramena te blago okrenuta unazad, ne gleda direktno u kameru. Zapravo gotovo da žmiri. Neki prikriven trag razigranosti i energije u njenom se osmjehu nazire kako sam i htio. Možda čak u točnom središtu kadra, na dnu njenog malog uha, sjaji se jednostavna namreškana kugla; naušnica od bijelog zlata. Sve je tu. Ali nešto me i dalje kopka. Pogled mi se vraća, traži koje je to mjesto gdje bi slika trebala disati, a ne diše. Podsjeća li me na nešto? Gledam ju opet, ali sad shvaćam da se trebam maknuti i naći rješenje drugdje pa joj se vratiti. Za inspiraciju otvaram stare projekte, valjda tražim lica koja su me jednom dodatno iznenadila na neki način. Zaustavim se na folderu s njenim imenom.</p><h3><strong>II</strong></h3><p>Jesenska večer kad sam upoznao Nikol bila je subotnja, par godina ranije. Dvije? Ne, tri.</p><p>U maloj galeriji u Labinu bilo je otvorenje izložbe čiji postav sam neočekivanim spletom okolnosti trebao fotografirati. Izlagao se rad modne dizajnerice porijeklom od tamo, no koja je živjela i radila u Zagrebu. Labin je počeo kao rudarsko naselje, a ta kolekcija reinterpretirala je njihove tradicionalne uniforme modernim tehnikama i stilom. To je bilo gotovo sve što su mi organizatori naveli u kratkom mailu koji je tražio da se čim prije izjasnim pristajem li obaviti fotografiranje te kolekcije. Honorar koji su ponudili bio je korektan, a dogovor je uključivao i noćenja. Gledao sam na to kao da mi je ponuđen produženi vikend u Istri… a još će mi nešto i platiti. Uostalom, tih dana bilo mi je dosta tmurnog Zagreba.</p><p>Spakiran te odjeven u svoju standardnu kombinaciju sivih hlača od odijela i bijele majice s otkopčanom košuljom preko, krenuo sam za Istru. Na cestama je bilo opušteno i bez gužvi ili nervoze. Kao da je toplo zapadno sunce brižno mazilo i smirivalo cijeli krajolik. Slušao sam lagane country balade jer me u jednom momentu teren uz cestu podsjetio na divlji zapad, a moj solo put na klasičnog <em>truckera</em>. Nasmijale su me te je nastavila svirati slična glazba. Sa Townesa Van Zandta, plejlista je prešla na njegovog prijatelja Guyja Clarka…<br> “<em>My favorite picture of you, is one where you’re staring… Straight into the lens,<br>Just a Polaroid shot, someone took on the spot… No beginning, no end,<br>It’s just a moment in time, you can’t have back… You never left, but your bags were packed</em>”…</p><p>Doista, svatko ima najdražu sliku, krenem razmišljati. Neku uz koju vežu i nekakvo dodatno značenje koje drugi ne vide. Možda su s nekom dragom osobom, možda je iz neke sretnije faze života koje se rado prisjećaju. Najdraža im je… tako nebitno je li slikana neravno, ili je ispala mutna. Moja vlastita <em>najdraža</em> fotografija i dalje je ista, nastala puno prije perioda kad je itko mogao znati da ću biti fotograf. U stanu mi jedina ima trajno mjesto na ploči iznad radnog stola. Okolne razglednice sa putovanja prijatelja te moje radne fotografije samo su privremeni gosti na tom panou, koje će kad-tad zamijeniti nešto drugo. Projekti se dovrše, razglednice nam dosade. Dobro je imati i neku konstantu u toj stalnoj promjeni. Ta fotografija je mala i dosta stara, ali i dalje jednako svježih mekih boja. Unutar bijelog okvira smo mama i ja, slikani u foto-kabini u pothodniku. Mamina tamna bluza ističe joj iskreno nasmijane smeđe oči i kratki elegantan bob kakvog se ne sjećam kasnije. Ona gleda u objektiv, a time i u mene svaki put kad malo bolje pogledam ovu sliku. Na stolcu te zaboravljene foto-kabine, u krilu joj sjedim ja, veselog ali iznenađenog izraza lica. Drži me čvrsto. Mora da sam taman kretao u školu. Mama je bila stara otprilike kao ja sada.</p><p>Dok su se izmjenjivali zeleni i kameni krajolici, u nekom sam se trenutku vratio u stvarnost i shvatio koliko mi je ova vožnja ugodna, skoro i meditativna.</p><p>Drago mi je bilo da dolazim na otvorenje jer je to bila prilika za vidjeti svu odjeću unaprijed bez presinga fotografiranja. Ipak, podsjećao sam sam sebe da se mogu opustiti jer se ne radi o “pravom” komercijalnom slikanju. Bio je to jednostavniji zadatak, više dokumentiranje nego konkretan kreativan angažman, a tada me upravo ta rasterećenost privukla. Iza mene, ostajao je i odnos iz kojeg sam izašao bez namjerne povrede… ali ne i bez krivnje koja prati onoga koji odlazi.</p><p>Parkirao sam auto uz hotel i nastavio pješke. Pri usponu praznom strmom kamenom ulicom koja vodi do galerije, tišinu polako zamijenjuju spojeni glasovi u daljini. Izložba još nije otvorena, a večer je topla. Posjetitelji razgovaraju međusobno pred ulazom. Situacija je to u kakvoj sam već bio nebrojeno puta, ali nikad prije kao potpuni stranac svima prisutnima. Zanimljivo mi je u takvim gomilama gledati nepoznate ljude, i dalje nekad naivno iznenađen da postoji toliko lica koja tako dugo žive bez da sam ih ikad prije vidio.</p><p>Uskoro se gomila pred galerijom prelila u nju, čak ne ni puno tiša. Nikol sam prethodno guglao kad smo inicijalno ostvarili kontakt, ali iz nekog razloga, prema slikama koje sam vidio unaprijed, uživo ju gotovo ne bih prepoznao. Nakratko me to zbunilo, činilo mi se i više nego bi trebalo. Srećom, bila je među govornicima pa sam povezao njeno lice s imenom. Dok je većina čestitala dizajnerici i stvarala mali red do nje, odlučio sam se javiti Nikol. Razgovor nam je bio profesionalan, no čim smo uživo vidjeli da smo vršnjaci, “vi” iz ranijih mailova automatski je s obje strane zamijenilo prikladnije “ti”. Bila je lijepa, u elegantnoj dužoj suknji tamnog trapera te crnoj vunenoj vesti sa sjajnim srebrnim gumbima. Svoju plavu kosu dovela je u red sivim satenskim rajfom te nosila malo blijeđu šminku koja je blago naglašavala teksturu njene kože i par već vidljivih bora. Nakon kratkog razgovora, dogovorili smo se da iduće jutro dođem oko devet; ona će mi otvoriti.</p><p>Razgledao sam izložbu sam, podsjećajući se da pažnju trebam posvetiti i samom interijeru galerije iako me odjeća više zanimala. Kolekcija mi se svidjela — mislim si “na sreću” — iako ipak vjerujem da bi ju jednako dobro mogao poslikati i da nije. Dok sam se nalazio u najvećem, centralnom prostoru, Nikol mi je prišla kako bi me predstavila umjetnici. Za razliku od Nikol, ona me oslovljavala s “vi”, iako je od mene bila i starija i uspješnija. Držala se pomalo na distanci i iskazala povjerenje u moje fotografiranje njenog rada. Žao joj je što neće prisustvovati kaže i pristojna je, no jasno je i meni i njoj da ovo slikanje nije ona naručila, te da će ako joj je potrebno kasnije obaviti i drugo sa svojim timom. Izložba je jedno, kolekcija je drugo. Drago mi je da smo se upoznali, ali situacija nije takva da joj mogu otvoreno prenijeti da neke od njenih drugih radova cijenim već duže.</p><p>Kako sam počeo, izložbu sam i završio razgledavati sam. Dobio sam generalni osjećaj količine eksponata i mog rada te ideje za dio kadrova. Ako sve prođe kako očekujem, sutradan ću imati vremena vidjeti Labin i po danjem svjetlu. Prošetao sam natrag do hotela. Auto mi je bio na mjestu: ovdje je ipak još jedan stranac osim mene, mislim si.</p><p>Probudio sam se na vrijeme nakon mirnog sna s mišlju da dosta dugo nisam spavao na tako tihom mjestu. Doručkovao sam skoro isto što bih i da sam kod kuće — jaja sa slaninom uz malo pecivo i kavu s mlijekom. Unatoč klasičnom izboru, doručak u hotelu oduvijek je nešto što bi me razveselilo. Samo jedna od onih stvari koje neću nikad prerasti, pomislio sam.</p><p>Uz jutarnje zrake jesenskog sunca prošetao sam do galerije. Kamena ulica po kojoj sam se uspinjao danju je imala prisniji i manje formalni karakter. Otprilike na sredini puta, nekolicina muškaraca bila je poredana u niz te su jedan drugom dodavali cjepanice iz bijelog jugića, unoseći ih u jednu od zgrada pa isto tako stepenicama do nečijeg stana. Najstariji među njima stajao je uz auto naslonjen i tiho pratio komade drva. Pogledao me toplo i kimnuo glavom, što sam shvatio kao znak dobrodošlice. Nasmijao sam se pristojno i kimnuo nazad, a on je nastavio nadgledati proces.</p><p>Galerija je i dalje spavala. Na staklenim vratima bijeli je rukopis najavljivao otvorenje kojem sam večer prije prisustvovao. Sunce koje se naslanjalo na staklo činilo je unutrašnjost tamnijom. Svejedno, unutra sam uočio nekakav pokret. Vrata mi je otvorila Nikol.</p><h3><strong>III</strong></h3><p>Lice joj je provirilo iz jake sjene; oštro sunce rezalo je na pola prostor među nama. Pozdravili smo se te sam ušao u galeriju. Prošavši tako blizu nje, po prvi put sam shvatio da je ipak nešto niža od mene. Večer prije to nije bilo očito. Obučena je bila u nešto opušteniju i dosta svijetliju kombinaciju. Ovo jutro nosila je i neki drugi izraz lica. Bila je nasmijanija, manje ozbiljna. Djelovala mi je mlađe, iako nije bila sređena te samo blago našminkana. U prostoru nije bilo nikog trećeg. Radi svoje topline, djelovala je kao netko koga poznajem duže, ali istovremeno mi je nešto u njenom karakteru bilo bitno drugačije nego večer prije.</p><p>Obilazeći izložbu po drugi put, shvatio sam da mi se zapravo dosta svidio i način na koji je bila prezentirana. U prvom dijelu prostora, na prozirnim najlonskim nitima u pravilnom razmaku, visjele su krojne šablone od papira — lagane i skoro prozirne, mirno su se njišući kad bi prošao uz njih. Nakon poteza tih skoro apstraktnih formi, dočekali su nas osvijetljeni stolovi s pravilno raspoređenim uzorcima materijala, skicama, i izdvojenim etiketama. Uzorci su bili pravilni ali živi, odmah očito da govore o nekoj lokalnoj tradiciji i načinima proizvodnje koji više ne postoje. Izložene etikete u neutralnom fontu i velikim slovima pomalo su bile inspirirane klasičnim Margielinim, ali ne bez opravdanja. Ispisane su bile sjećanjima na imena rudara i oznakama perioda u kojima su živjeli. Labinjani rudare zovu <em>kovarima,</em> pa je dio cedulja prikazivao tradicionalni pozdrav “<em>Kovari, sretno!</em>”. Pozdrav je bio višesmislen, jer poželjeti rudaru sreću impliciralo je i da ga možda više nećeš vidjeti, objasnila je.</p><p>Jedan veliki stol postavljen nakon više ovakvih malih, sadržavao je potom svu rezultirajuću odjeću položenu horizontalno. Nedostajala mi je neka indikacija pokreta. Gledajući te odore nanovo tog mirnog jutra, još jače sam osjetio koliko su lijepe i kvalitetne… no tako položene, ispadale su mi gotovo beživotne. Nikol se složila.</p><p>Počeo sam fotografirati postav dok je ona tiho radila u pozadini. Prvo sam slikao kadrove ključne za doživljavanje prostora galerije i pokušao prenijeti sekvencu kretanja posjetitelja izložbom. Uslijedile su fotografije pojedinačnih segmenata i prikazi visećih šablona te položenih detalja. Glavni dio slika bio je neutralnog kataloškog karaktera, objektivno prikazan bez previše doživljaja oka promatrača: to je bilo i ono što su me tražili. No postepeno su mi kadrovi ipak postajali slobodniji i pomalo narativni.</p><p>Nikol mi se ponovno pridružila u vrijeme kad sam slikao glavne eksponate, desetak rudarskih odora na najvećem stolu. Fotografirao sam ga kao cjelinu, za početak neutralno, pa prišao bliže i počeo tražiti zanimljive detalje. Ako sam što trebao privremeno približiti ili udaljiti kako bi kadrovi bili čišći, učinio bi to pažljivo, a polako mi je počela pomagati i ona. Osjetio sam da cijeni ove predmete te da joj je stalo da dobro ispadnu. Kadrovi su nam uspijevali, ali počelo mi je polako biti žao da odore nisu primjerice postavljene na lutke, na kojima bi bile u prirodnijim pozama te poprimile volumen i kretnju koju sam vjerovao da i same žele poprimiti.</p><p>Napravili smo stanku za ručak kako bismo prošetali do pizzerije koja je bila na trgu uz moj hotel. Složili smo se ipak otići dužim putem kad smo osjetili koliko je zrak čist, prožet mirisom mora i čempresa. Polako smo počeli otvorenije razgovarati i upoznavati se bolje. Pokazivala mi je otoke u daljini i naglasila kad bi prošli kraj neke bitne zgrade. Po putu smo sreli više mještana. Kad bi se to dogodilo, prešao bi u ulogu nekog tihog promatrača te zapažao kako se odnosi prema kome. Nekolicini je samo ozbiljno i fokusirano kimnula glavom, kao da je htjela pokazati da smo u žurbi. Većinu je pozdravila kratko i profesionalno, a druge s kojima je očito bila bliža pak srdačnije i duže. U tim slučajevima učinilo mi se da sam čuo i jači naglasak. Dobro joj je stajao. Pomislio sam na to koliko je različitih pojavnosti poprimila u petnaestak minuta šetnje. Sjeli smo i naručili. Počela je pričati o životu u Labinu. O tome kako je navigirati tako malu sredinu; najčešće mirnu i jednostavnu, ali nekad odjednom punu nepotrebnih komplikacija i sukoba. Postalo mi je jasno da život u mjestu u kojem sve znaš mora biti dosta drugačiji, ali i da možda osobi zato prirodno dođe koristiti više filtera i različitih karaktera kad su potrebni. Pogotovo nekome tko kao ona radi posao radi kojeg se često druži sa mještanima.</p><p>No nije stalno živjela u Labinu. Nakon studija u Zagrebu bilo je teško odlučiti vratiti se ili ne: “<em>…ali na kraju se taman poklopilo da sam naslijedila djedovu kuću te da je galerija tražila povjesničara umjetnosti</em>”<em>, </em>objasnila je i nastavila:</p><p>“<em>Inače, on je isto bio rudar. Valjda jedan od zadnjih. Možda se zato osjećam nekako povezana s ovom izložbom te mi je bitno da fotke za medije ispadnu kako treba.“</em></p><p><em>“Nikad nisam znao svog djeda…” </em>odgovorio sam… i sam blago iznenađen da to spominjem.</p><p>“<em>Umro je prije nego si se rodio?”</em>, pitala je logično.</p><p>“<em>Ne, otišao je davno prije toga. Nikad ga nisam ni vidio.</em>”, pojasnio sam.</p><p>“<em>Nekad volimo misliti da ostanci znače vjernost, a odlasci izdaju. Nije uvijek tako.”, </em>zaključila je skoro odsutno, a ja nisam tražio objašnjenje.</p><p>U povratku smo bili tiši, no dublji razgovor nije stvorio barijere među nama. Nastavili smo s fotografiranjem. Bili smo na jednoj jakni složenoj od precizno ispresavijanog trapera izbijeljenog u nepravilnim šarama, kad je Nikol rekla “<em>ovaj materijal stvarno želi visjeti, a ne biti položen</em>”. Obukla ju je te se okrenula leđima, pogledala unazad prema meni i rekla iz profila “<em>slikaj kako pada… bilo bi šteta da i to ne uhvatimo</em>“. Umjesto da usmjerim objektiv prema donjem rubu jakne, prvo sam instinktivno htio zabilježiti kadar koji sam taj tren gledao — njeno lice. Okrenuo sam kameru u tom smjeru. Na moment ju je to zbunilo, a iznenađenje je razbilo njen izraz. Nasmijala se i zažmirila skoro posramljeno. Okinuo sam fotografiju pa zastao na sekundu s osjećajem da sam prvi put od nje vidio nešto potpuno stvarno. Taj iskren, gotovo dječji smješak, nije mi pokazao neki dio nje, već trag cjeline. Od svih slika koje sam taj dan snimio, ta je bila jedini portret. Nisam ju predao sa ostalima.</p><p>Nakon što smo dovršili posao i pozdravili se, vratio sam se u hotel. Prazan trg pod prozorom bio je još tiši nego noć prije. Vidio sam terasu na kojoj smo sjedili za ručkom, i razmišljao o razgovoru koji smo tamo vodili. Bilo mi je malo neugodno da sam spomenuo djeda. Bio je tema koju nikad nismo komentirali u obitelji — imao sam osjećaj da ni ne zaslužuje izgovaranje. Znao sam o njemu samo da je bio loša osoba koja je odlučila naprosto nestati iz života moje bake, otprilike kad je mama kretala u školu. No pratio me kroz život na svoj način. To da mu lice nikad nisam vidio, ni uživo ni fotografirano, znalo me opterećivati. U periodima najveće krivnje, u meni bi se javio strah da on i ja nosimo isto lice. Strah da ću ga jednog dana ipak ugledati… te vidjeti da sam lice stvarno naslijedio od njega.</p><p>Trenutak kad se na trgu pred mojim prozorom ugasilo svjetlo donio mi je osjećaj da sam dovršio svoj zadatak. Mogao sam otići spavati.</p><p>Idućeg jutra nakon doručka u opuštenijem tempu, bio sam spreman za polazak. Odnio sam kofer s robom i torbu s opremom u auto pa krenuo u šetnju prema najvišoj točki mjesta, koju mi je Nikol pokazala dan prije. Tog jutra po putu je bilo više ljudi te su hodali nešto brže. Ipak je ponedjeljak, pomislim; uspavani vikend je gotov te svi idu na posao. Zastao sam uz galeriju, vrata su bila zatvorena. Na staklu je bila mala oznaka, ispisana opuštenim ali urednim rukopisom; “<em>Vraćam se uskoro. — Kovari, sretno! — A putnici, sretan put!”. </em>Nasmijao sam se i krenuo. Iako sam se na trenutak pitao je li ipak unutra, nastavio sam dalje.</p><h3><strong>IV</strong></h3><p>Kad sam ga našao, povećao sam taj portret Nikol preko cijelog ekrana, i znao da je u njemu rješenje. Slici na kojoj trenutno radim za zlatarnu, nije nedostajalo ni više ljepote ni savršeniji izraz lica, nego trenutak u kojem lice modela potpuno prestaje upravljati dojmom o sebi. Trenutak predaje. Mora da me sjećanje na tu jedinu sliku Nikol inpiriralo i navelo prema kadru koji sam snimao za ovu kampanju… mora da je moja podsvjest znala da želim prikazati nešto što sam već jednom vidio. No zašto baš sad, pitao sam se. Dugo nisam pomislio na to putovanje, na <em>kovare</em>, i na Nikol, možda jedinu osobu kojoj sam spomenuo djeda. Misli su mi bile sve apstraktnije, možda sam već i bio u polusnu. No znao sam da to više nema smisla odgađati. Skrenuo sam pogled sa ekrana na kutiju s bakinim stvarima, sjeo na pod i otvorio ju.</p><p>Unutra su bili disparni papiri, požutjele omotnice, i stare fotografije u plastičnim košuljicama — sve pomiješano kao da je netko u žurbi pokušao sačuvati cijeli jedan život bez da ga pregleda. Micao sam te gornje slojeve dok nisam došao do par fotoalbuma. Otvorio sam prvi i malo ga prolistao. Uvijek bi me iznova iznenadilo vidjeti stare slike bake kao mlade, sa istom karakterističnom frizurom gustih crvenih kovrči, sa kakvom sam ju i sam pamtio u starosti. No postalo mi je jasno da to što tražim neće biti dio sretnih fotoalbuma. Zatvorio sam ih i maknuo iz kutije. Ispod je bila mala i nešto tvrđa papirnata omotnica. Neoznačena, rubova rasparanih od starosti, bila je zamotana selotejpom koji se odavno odlijepio i sasušio.</p><p>U kuverti je bilo nekoliko slika klasičnog Polaroid formata, vjerojatno iz ranih sedamdesetih. Prva je prikazivala smeđu nasmiješenu pudlicu koju sam prepoznao prema bakinim pričama. Na drugoj je bila moja mama kao dijete; sretno je obujmila svog dragog psića zagrljajem punim ljubavi. Prepoznao sam parket na slici kao upravo ovaj na kojem trenutno sjedim. Došao sam do treće i zadnje slike. Okrenuo sam ju sporije nego prethodne, shvaćajući da ne tražim predmet nego odgovor. Isto u ovom stanu, ali na nekom kauču od kojeg kao da me dijele stoljeća, sjedilo je troje ljudi. U sredini je djevojčica odnosno moja mama. Gleda u objektiv, a i ispruženom rukom pokazuje ravno u njega. Pospan, na trenutak sam se pitao pokazuje li zapravo kroz sve te godine, ravno u mene, ovdje na podu. Uz nju sam naravno ugledao baku. Držala je pudlicu te gledala u svoju kćer… a sa druge strane, bio je čovjek sa nekim nejasnim pitanjem u očima. Izgledao mi je kao da nije siguran pripada li kadru. Sjedio je opušteno. Glave blago okrenute i pomalo namršten, gledao je fokusirano, ali ne u objektiv nego pomalo u stranu. Lice nisam poznavao, ali prepoznao sam ga. Znao sam i prije nego sam si priznao da se radi o mom djedu. Sliku sam primaknuo bliže svjetlu da potvrdim što vidim… Iako sam ga prepoznao, djelovao je potpuno strano—njegov pogled bio je samo njegov. Nešto što sam nosio dugo negdje u pozadini, iako na to nisam mislio često, potiho je padalo s mene.</p><p>Vratio sam sliku na mjesto. Čekala me tamo ujutro ili ne, znao sam da čovjek na njoj ne nosi moje lice.</p><img src="https://medium.com/_/stat?event=post.clientViewed&referrerSource=full_rss&postId=0ad4d7867b15" width="1" height="1" alt="">]]></content:encoded>
        </item>
    </channel>
</rss>