StefanP's Reviews > Očajanje

Zaboravljate, dragi moj, da umjetnik, prije svega, zapaža razliku između stvari. Prostaci zapažaju svoje sličnosti.


Očajanje je jedna od onih priča koje su stopljenje u predvorju onoga što zovemo na ivici između života i smrti, trenutnog uzbuđenja i srozavanja. Ovo je neka vrsta autobiografskog romana, fikcije, a pri samom kraju on skoro postaje dnevnik. Nabokov se poigrava sam sa sobom, a time i sa čitaocima. Kada napiše (počesto je to radio) "dragi moj čitaoče" ja sam se neprestano kezio. Ne zato što je to iritantno ili što nekoga može dovesti do tačke pucanja, već to njegovo ponavljajuće "dragi moj čitaoče" zatomi sav gnjev čitaoca, preovlada ga i čini ga budnim. Za Nabokovljevu igru vrlo je važno ostati budan. Po samom naslovu knjige sam i očekivao da će to biti jednostavno čitanje. Jer šta naslov "Očajanje" može da pruži sem nezgrapnu situaciju glavnog junaka, blijedu sjenku njegovog postojanja, njegovo mentalno previranje i na kraju pokušaj gracioznog podviga. Takva sjenka gleda u njega i on u nju i nijedno ni drugo ne mogu da se spoznaju. Nabokov sve to čini na referencu Dostojevskog, a spominjao je i Portret umjetnika u mladosti, samo malo u parodičnijem kontekstu.


Njegov Herman pronalazi svoju odraženost u Feliksu koga upoznaje u Češkoj. Feliks je siromašan i sušta je suprotnost Hermanu, ili barem materijalno. Od njihovog upoznavnja sve će krenuti drugačije. Ne samo za Hermana već i za samog Feliksa. Ovdje će se desiti metamorfoza, ali ona će se pokazati kao puka suludost, prosto, to će biti samo igra. Narator pravi paralelu sa primjesom humora na "Zločin i kazna" od Dostojevskog i pokušava da napravi savršen zločin. To treba da se desi na umjetnički način. Nabokov je presmiješan i to zaista izgleda vrlo zanimljivo. Naravno, uvijek je potrebno stvoriti povod za sam zločin. To je lako pogoditi jer uvijek je novac u pitanju. Nije li Raskoljnikov ukopao dvije babe isto radi novca? Zanimljivo je kako taj običan papir bez ikakve vrijednosti to jest on čini druge stvari vrijednim, zapravo igra ulogu posrednika između same žrtve i ubice. Kao da je taj posrednik vrlo moćan i nikako da se obuzda. Je li postoje okovi za njega? Kakva samo drskost da nešto što je bezvrijedno čini druge stvari vrijednim. Hoće li neko nekoga ubiti zato što nije napravio dobar ručak? Ili što nije oprao ruke pri rukovanju? Ne, to će se desiti samo zbog onog bezvrijednog. Takva spoznaja upravo ovaj roman čini humoričnijim. Herman je malo tupav. Možda da nije gledao samo Feliksovu spoljašnost već upoznao njegove unutrašnje puteve i prošlosti, jasno iskristalisao njegovu dušu - ne bi morao da gradi podvig koji vodi savršenom zločinu. Možda bi mu u toj duši bilo zanimljivo. Ali on svog dvojnika nije dovoljno upoznao i krenuo je ka ostvarivanju svog cilja - udvostručavanja isplate osiguranja nakon počinjenog zločina.


Dragi moj čitaoče ko je Herman, a ko Feliks to ti moraš da saznaš. Ko je ubica, a ko žrtva to ti takođe moraš da saznaš. Da li se uopšte zločin desio, čitaoče, to treba tek da saznaš. Šta se desilo sa Hermanom, a šta sa Feliksom saznaj čitaoče. Dragi čitaoče dok budeš čitao Očajanje ja ću ti se potanko smijati. Ali dragi čitaoče, smijaćeš se i ti.