Sitemap

Nova sezona

5 min readAug 21, 2020

--

Protekli vikend je počela nova sezona nižih rangova fudbalske lige u našoj zemlji. Trivijalna vest za poslednje strane čak i marginalnih lokalnih medija bilo kog formata. Nebitna informacija za svakoga ko nije direktno uključen u ovaj vid sportske, praktično rekreativne aktivnosti. Oko klubova koji se na tom nivou takmiče se okupljaju bivši fudbaleri, zaljubljenici u sport, lokalni ludaci, rasni penzioneri i deca koja sanjaju velike snove. To je šaka ljudi koje ništa drugo ne može da sakupi na istom mestu. To je šaka ljudi, ne više.

Uprkos insignifikantnosti ovog događaja, dozvolite mi da vam oslikam dan pre nego što je počelo takmičenje u područnoj fudbalskoj ligi Zrenjanin, u seoskom klubu FK Delija Mokrin, kom već tri godine, uprkos svojim godinama, fudbalskom znanju i fizičkoj spremi — aktivno pripadam.

Dan u avgustu, kao i svaki drugi, bolji jedino zato što je bio petak. Na terenu dvadesetak momaka, najmlađi ima 16 a najstariji 39 godina. U različite životne puteve, nema potrebe da zalazim, ali razumete kad kažem da su svakojaki. Tu svako svakome može biti rod, verovatno i jeste, a ja kao prisvojeni stranac to i ne znam… ali znam da nas vezuje fudbal… I nešto više od toga. I do sada, stvar je jasna, na terenu je dvadesetak momaka koji treniraju nešto, svako iz svog razloga, sa svojim ciljem. Magija se dešava oko igrališta i na delovima terena gde ti momci ne treniraju. Tu je više ljudi nego na samom treningu, ali su svi pritajeno uključeni „trenažni proces“. Dok dvadeset momaka, koji će sutradan obući plavi dres i igrati protiv kluba iz Farkaždina (nije izmišljeno mesto, verujte mi), oko nas su očevi, dede, prijatelji, sugrađani i poznanici.

Prva od svih, tu je Zorica. Za nas ona je Ruža, Šefica — ona je domarka našeg tima i stadiona. U većim klubovima, nju bi zvali ekonomom, ali u našem klubu ona je tihi duh, koji to mesto drži čistim i pristojni, zapravo pristojnijim nego što mi sa terena zaslužujemo. Tu je i Boža, doduše on svakako u klubu a i selu ima staža, mada ima i godina, iako se pravi da nema. Boža, bivši fudbaler, je kao mirođija koju banatski kuvari mešaju u sve. Kad teleskopskim makazama ne kreše izrasle mladice bagrema koje prete da uđu u teren, viče na omladince koji nisu dovoljni stegnuli nogu pri šutu i preti im da će se povrediti ako ne uđu „muški“ u duel. Na omladince viče — a na mene se dere, jer ni ja nisam stegao nogu.

Dok mi treniramo, naš povređeni golman Ale — vrsni bravar kom je mašina slomila kažiprst — kosi drugu stranu terena i sa longetom na ruci ispija pivo na Džon Dir kosilici. Stane samo da izbegne loptu, čunj ili da nešto dobaci.

Pred sam kraj treninga mi uvežbavamo šut, što češće liči na golmansko degažiranje nego na precizno plasiranje lopte u ugao gola. Tad moramo i da sklonimo gomilicu dece, koja je do pre samo par minuta uz taj gol imitirala sve što radimo, često i aplaudirajući kada neko od prvotimaca napravi neki atraktivan potez — uglavnom potez više. Ta deca, kao i druga pre njih, maštaju o prvom timu nekog Juventusa, Mančestera i Reala, ali vidi se da pomalo maštaju i o prvom timu Delije… A kad su deca tu, to je ipak nešto posebno. U vremenu kada sela umiru i sve manje je ljudi u malim sredinama, svako novo dete sa loptom ispod miške je kao novi grumen nade da ipak postoji sutra.

Get Ivan Brkljac’s stories in your inbox

Join Medium for free to get updates from this writer.

Naš kapiten Boca nije bio na treningu, jer je umesto da komanduje našom četom, morao da komanduje NIS-ovom pumpom u selu. Na svom povratku kući, stao sam da uzmem vodu na pumpi, a on me je sa setom u pogledu što nije i on bio na travi upitao — „Koliko nas je bilo?“. Na moj odgovor o broju ljudi i broju dece na treningu, brk mu se osmehnuo. Drago mu zbog dece, al’ žao mu što radi.

Ima i ljudi koji nisu bili ni blizu terena, ali su bili tu. Đole, na primer, igra za jedan prvoligaški klub, ali je dušom vezan za selo i klub koji to selo predstavlja, dok on to svoje selo predstavlja po prvoligaškim terenima Evrope. Pola ekipe nosi korišćene kopačke koje je on donirao klubu, a samo pravi znalci kapiraju kvalitet kopačke „A klase“ i značaj dobrih krampona kad padne kiša.

Taj petak u avgustu sa nama je trenirao i naš predsednik kluba. On je predsednik, ali i igrač, glavni glasnogovornik i prvi kandidat za crveni karton na svakoj utakmici. Taj dan ga je nervirao neravan teren, ljudi iz saveza, ljudi iz opštine i toplo vreme. Mada nerviralo bi ga i da je bilo hladnije. Šućura zapravo nervira apsolutno sve… ali kada je u pitanju klub, nervira ga sve samo zato što mu je stalo do Delije i fudbala.

Dok krugove oko terena prave rekreativci, čika Mića i čika Caja čačkaju slomljenu klupu, popraviće je do kraja dana, da bude spremna za sutra, kada će i oni obući svojevrstan dres, marker redara ili drugog tehničkog osoblja. Da neko sa strane gleda raštrkane ljude po seoskom stadionu, malo toga bi mu bilo jasno u tom haosu, koji je nama redovno stanje, u kom znamo tačno ko i šta radi.

Dok svi željno iščekuju početak sezone, jedan čovek iskreno strepi. Naš trener Dani radi u kikindskom mlinu, ali je u duši pravi pedagog. Blagog pogleda, uvek nasmejan, jeza ga hvata pred početak svake utakmice. Rezultat u subotu je donekle bio u drugom planu, iako se uvek ide u napad na bodove. Pobedili ili izgubili, ova ekipa zna da je trijumf zagarantovan u trećem poluvremenu, kada se sa protivnicima okupimo oko hladnog crnog i žutog soka i neizostavne gajbe Jelen piva.

I za kraj, jasno vam je da ovo nije priča o fudbalu. Jasno vam je da je nebitno da li su imena prava ili ne (a prava su) i da li je sport koji igramo fudbal ili neki drugi. Jasno vam je da nije bitno da li je selo Mokrin ili neko u okolini. Ove scene su se prošlog petka odigravale svuda po našoj zemlji. Ovo je priča o ljudima i o zajednicama u kojima se oni okupljaju. Ovo je priča o životu koji se ne dešava u novinama, na Instagramu i vlogovima. Ovo je topla ljudska priča o životu, pobedama, porazima, prijateljima, protivnicima i lekcijama. Ovo je ono što navodno ne znamo „šta volimo kod naše zemlje“, ovo je ono što nam nedostaje kada ga nemamo. Ovo je priča o našim životima i malim momentima koji mnogo vrede. Ovo je priča o šačici ljudi, koji uvek zajedno ulaze u novu sezonu, nebitno čega.

Press enter or click to view image in full size

--

--

Ivan Brkljac
Ivan Brkljac

Written by Ivan Brkljac

Failing at trying to be sane in these crazy times. Social loner, depressed optimist.