Memento mori, uz popust za penzionere
Esej o tijelu koje ode u penziju prije nas i o strahu od mjesta odakle se niko nije vratio da napiše recenziju
I. Izdaja iz vlastitih redova
Starenje ne dolazi sa najavom. Niko nam ne pošalje službeni dopis: „Poštovani, obavještavamo Vas da Vaša koljena od ponedjeljka prelaze na skraćeno radno vrijeme.“ Jednog jutra se jednostavno sagnemo po čarapu i začujemo zvuk koji je dotad proizvodio isključivo stari parket. Tijelo koje nam je decenijama služilo bez prigovora odjednom počne voditi vlastitu politiku. Kičma prognozira vrijeme tačnije od hidrometeorološkog zavoda. Želudac nam uvodi cenzuru nad ljutim papričicama. Oči traže da jelovnik držimo na ispruženoj ruci, a uskoro nam ni ruka neće biti dovoljno duga.
Najperfidnije je to što se u glavi ništa ne mijenja. Svijest, ta tvrdoglava stanarka, i dalje se osjeća kao da joj je dvadeset i nešto. Onda prođe pored izloga, ugleda u staklu neku umornu osobu i pomisli: ko je sad ovo? U suštini, starenje je sve veći raskorak između stanara i stana. Stanar je isti, stan propada, a upravnik zgrade, priroda, ne odgovara na reklamacije.
II. Industrija poricanja
Naša se civilizacija prema starenju odnosi kao pijanac prema računu — zna da će stići, ali naručuje još jednu. Cijela industrija živi od obećanja da se proces može usporiti, zaustaviti ili barem prikriti dovoljno ubjedljivo da komšije ništa ne primijete. Kreme „protiv starenja“ prodaju se kao da je starenje gljivična infekcija, a ne jedina dostupna alternativa ranoj smrti.
Na vrhu te piramide stoje bogati entuzijasti koji svoje biomarkere prate pažljivije nego svemirske agencije Mars. Žive tako asketski, sa toliko suplemenata i tako malo užitka, da se s pravom pitate čemu uopšte produžavati takav život. Kao da su odlučili umrijeti zdravi, a da usput ništa nisu iskusili.
Večeras sam malo istraživala ovu temu i naletjela na teze antropologa Ernesta Beckera iz knjige Poricanje smrti. Po njemu je velik dio ljudske kulture, od piramida do penzionih fondova, zapravo razrađen odbrambeni mehanizam protiv svijesti o vlastitoj prolaznosti. Čovjek je, po Beckeru, rascijepljeno biće. Iznutra se doživljava skoro kao božanstvo, a izvana je, brutalno rečeno, buduća hrana za crve. Kultura je pokušaj da se ta neprijatna činjenica prekrije spomenicima, titulama i porodičnim albumima.
Ironija je u tome što je starenje privilegija. Veliki dio naših predaka nije se stigao žaliti na bore jer ih je nešto sasvim prozaično, upala pluća ili zub koji se inficirao, odnijelo prije četrdesete. Bora je potvrda o preživljavanju. Medalja koju nam uručuje vrijeme, samo što je prikači na lice.
III. Ubrzani film
Svako ko je prešao određene godine primijetio je da vrijeme ne teče ravnomjerno. Ljeto u djetinjstvu trajalo je čitavu geološku eru; danas između dva dočeka Nove godine jedva stignete skinuti lampice.
Drugo objašnjenje je okrutnije. Mladost je puna prvih puta, a mozak sve novo pamti marljivo, sa svim detaljima. Ali rutinu ne bilježi. Dani koji su isti stapaju se u jedan, pa godina puna ponedjeljaka u sjećanju stane u produženi vikend. Drugim riječima, vrijeme ne ubrzava. Mi ga samo prestajemo primjećivati.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Hajde da samo pogledamo jedan običan dan. Pola sata u redu u banci, sat na sastanku koji je mogao biti mejl, dvadeset minuta kruženja oko zgrade u potrazi za parkingom, a naveče, umjesto da nazovemo nekoga do koga nam je stalo, sat skrolanja po tuđim fotografijama s mora. Pomnožite to s tristo šezdeset pet i dobijete godinu za koju niste ni primijetili da ste je potrošili. Seneka je još prije dvije hiljade godina tvrdio da život nije kratak, nego da ga mi skraćujemo, samo što on nije imao mobitel koji mu svake sedmice uredno javi koliko je sati proveo buljeći u njega. Da jeste, vjerovatno bi se povukao na selo.
IV. Utjehe koje ne djeluju u tri ujutro
Tri sata ujutro je posebno doba. Probudite se bez ikakvog razloga, sjetite se da ćete jednog dana umrijeti, a onda do zore gledate u plafon i računate koliko vam je još godišnjih odmora ostalo. Mudri ljudi za takve noći već hiljadama godina nude manje-više dva savjeta. Prvi je da o smrti mislite često, pa će vas s vremenom manje plašiti. Taj savjet većina nas nakon pedesete slijedi i bez ikakve pomoći — dovoljno je sjesti u čekaonicu kod doktora i shvatiti da tu više niste pratnja.
Drugi savjet je Epikurov: smrti se ne treba bojati, jer je nikad nećemo doživjeti. Dok smo živi, nje nema, a kad ona dođe, nas više nema. Zvuči logično, ali ne pomaže previše. Slično je kao kad nekome ko se boji letenja kažete da je avion sigurniji od auta. On se složi s vama, a ipak se cijeli let čvrsto drži za sjedište.
Meni je korisnija jedna jednostavnija misao: stvari vrijede upravo zato što ne traju vječno. Zamislite da nikad ne umrete. Zašto biste danas nazvali nekoga koga volite, otišli na more ili konačno počeli ono što godinama planirate, kad to možete i za sto godina? Sve bi se odgađalo „za narednu sedmicu“, kao teretana, samo zauvijek.
V. Strah od nepoznatog
Budimo pošteni. Kad kažemo da se bojimo smrti, u istu vreću trpamo barem tri različita straha. Prvi je strah od umiranja, od bola, bolnica i ovisnosti o drugima, od trenutka kad vam medicinska sestra počne govoriti u množini („Kako smo mi danas?“). Drugi je strah od gubitka: ljudi, mjesta, jutarnje kafe, nedovršenih knjiga, svega što volimo i što će nastaviti postojati bez nas, sa bezobrazlukom koji graniči s uvredom. Treći je najdublji: strah od ništavila, od mogućnosti da se svijest jednostavno ugasi, kao televizor bez odjavne špice. Svi znamo da se umire, ali niko iznutra ne vjeruje da se to odnosi baš na njega. Najbolje se to vidi pred smrtovnicom zalijepljenom na stub. Pročitamo ime, odmah pogledamo godinu rođenja i brzo izračunamo koliko je pokojnik imao. Ako je bio stariji od nas, odahnemo. Ako je bio mlađi, odmah tražimo razlog… pušio je, sigurno nije išao kod doktora, pretjerivao je s mesom ili solju. Smrt se, eto, uvijek dešava drugima, kao dobitak na lutriji, džeparoši na ljetovanju i prve sijede.
Smrt je možda jedina potpuna nepoznanica koja nas čeka sa stopostotnom sigurnošću. Sve ostalo možemo planirati, osigurati ili izbjeći — nju ne. Religije su kroz istoriju nudile mapu tog teritorija: raj, pakao, reinkarnaciju, prelazak u nešto drugo. Onima koji vjeruju to nije mala utjeha. Onima koji ne vjeruju ostaje manje udobna mogućnost: da poslije jednostavno nema ničega, kao ni prije rođenja. Neki u tome nalaze mir, a neki baš zbog toga ne mogu zaspati.
Kad pokušam zamisliti da me nema, pred očima mi je slika kako ležim u mraku i dosađujem se cijelu vječnost. Ali tu je greška u računu. Da bih se dosađivala, moram postojati. Ko je ikad bio pod opštom anestezijom zna kako to izgleda. Doktor kaže da brojite do deset, stignete do četiri, i sljedeće čega se sjećate je sestra koja pita kako ste. Između toga nema ni mraka ni dosade, nema ničega. To nije posebno utješno, ali je barem pošteno.
VI. Uputstvo za upotrebu prolaznosti
Šta nam onda preostaje? Ništa veličanstveno, ali možda dovoljno. Starenje, kad mu se prestanemo opirati zubima i noktima, donosi i neke neočekivane prednosti.
Prva je sloboda od tuđeg mišljenja. Nakon određenih godina ljudi vas ionako prestanu primjećivati, ali ta društvena nevidljivost ima i drugu stranu — možete raditi šta hoćete, jer niko ne gleda. Druga je strogost u izboru. Vrijeme koje izmiče tjera nas da pažljivije biramo s kim ga provodimo; psiholozi to zovu socioemocionalnom selektivnošću, a naše bake bi rekle da više nema vremena za budale. Treća je perspektiva. Ko je preživio nekoliko „katastrofa“ koje su se s vremenom pokazale sitnicama, sljedeću dočekuje s manje panike i više ironije.
Uostalom, sve što volimo volimo dijelom i zato što prolazi. Prvi topli dan u martu, trešnje koje dozrijevaju svega dvije sedmice u godini, pita kakvu više niko ne pravi kao nekad. Da ih imamo svaki dan, ne bismo ih ni primijetili.
Podsjetnika na smrtnost ne nedostaje. Prvi put kad vam neko mlađi u autobusu ustupi mjesto, i to iz poštovanja a ne zato što izlazi, naučite o prolaznosti više nego iz ijedne knjige. Tu su i ogledalo, stepenice i nalaz holesterola… nisu poetični, ali su uporni. Možda bismo ih trebali poslušati, ne da bismo se bojali, nego da bismo se sjetili da je vrijeme jedino što stvarno imamo. I to na pozajmicu, sa kamatom koja se naplaćuje u borama.
Pa dok pozajmica traje — popijmo tu kafu, nazovimo onog do koga nam je stalo, pročitajmo onu knjigu koja nas godinama strpljivo gleda sa police. Smrt će doći kad dođe. Nema je smisla čekati u predsoblju, s kaputom u krilu i kartom u ruci. Ako već mora pokucati, neka nas barem zatekne usred nečeg zanimljivog.
