Palanka putuje avionom
Provincija kao stanje uma, ne kao adresa
Prije nekoliko noći sam u onom polusnu u kojem čovjek prebire po telefonu umjesto da spava, naletjela na vijest s jednog lokalnog portala. Mlada žena, hajde da je ovdje nazovemo Lejla, otvorila je u svom gradiću malu knjižaru s kafeom: nekoliko polica i šest stolova, pianino naslijeđen od stare majke i plakat na kojem piše da se četvrtkom čita poezija. Vijest je bila kratka i fotografija pristojna, a Lejla na njoj nasmijana onako kako se smiju ljudi koji još nisu otvorili komentare. A komenatra je bilo! Dvjesta sedamdeset i nešto i čitala sam ih s gadošću i nevjericom.
Neko se pitao ko će to čitati u gradu u kojem je i biblioteka zatvorena i nije mu palo na pamet da je možda baš zato. Drugi je savjetovao da otvori nešto korisno poput pekare ili praonice auta jer se od poezije ne živi, u čemu je bio u pravu iako ne iz razloga koje je imao na umu. Jedna gospođa se sjećala Lejle iz srednje škole kao „starmale koja se uvijek pravila pametna“, a druga joj je dala lajk i dopisala da je i “mater ista takva bila“. Nekolicinu je zanimalo odakle joj pare, a to se pitanje kod nas ne postavlja da bi se čuo odgovor nego zato što se odgovor podrazumijeva. Kad je neko spomenuo da je Lejla dugo godina živjela u Njemačkoj, nizom komentara je prostrujao talas olakšanja u fazonu „Aha, došla odande pa nas sad uči.“
Ipak, komentar zbog kojeg sam se iritirana uspravila u krevetu napisao je izvjesni Mirsad. Na profilnoj fotografiji stoji ispred jezera Michigan s lokacijom Chicago, Illinois, a iz podataka se dalo zaključiti da tamo živi od devedeset treće. Napisao je jednu jedinu rečenicu bez tačke i bez velikog slova, kao neku presudu na koju se ne očekuje žalba: ovo nije za našu sredinu. Više od tri decenije taj lik živi u gradu Saul Bellowa i čikaškog bluesa u kojem se u jednoj ulici govori milion stranih jezika, a i dalje izgovara naša sredina s posesivnošću kojom starije žene govore naše groblje. Znala sam ja to i ranije, ali onako kako se znaju stvari iz knjiga, dok mi te noći nije stalo crno na bijelo s plavim lajkovima ispod: provincija se ne napušta kupovinom avionske karte nego se pakuje u kofer između vegete i slika s mature i raspakuje u nekom predgrađu netaknuta, kao da nikad nije ni putovala.
Negdje oko pedesetog komentara pala mi je na pamet knjiga Filosofija palanke. Čitala sam je poodavno, polako, onako kako se čitaju knjige koje ti pomjere način gledanja, i sve ove godine mi je stajala u glavi više kao teorija, a te noći mi se javila kao dijagnoza. Radomir Konstantinović u njoj ne piše o malim mjestima, nego o duhu koji se zaglavio između sela i grada. Iz sela je izašao i više nema onu plemensku cjelovitost u kojoj je svako znao gdje mu je mjesto, a u grad nije ušao jer bi grad tražio da se otvori prema svijetu i prema strancu koji mu ne duguje objašnjenja. Ostao je u predsoblju, a iz predsoblja se ne vidi ni selo ni grad nego samo vrata i sva se pažnja onda troši na to ko kroz njih prolazi i kakve je cipele ostavio.
Ono što mi se te noći vratilo nije bila teza nego jedna misao koju sam zapamtila: palanka nije zatvorena zato što ne zna za svijet nego zato što ga se boji. Zatvorenost je njen izbor. Ima svoj red i svoje tako se to kod nas radi i sve što iskoči iz tog reda dočekuje s uvrijeđenošću domaćice kad joj gost uđe u sobu u cipelama. Pojedinac je u takvom svijetu sumnjiv po definiciji jer ima nešto u šta se ne može zaviriti, a u šta se ne može zaviriti to se mora barem ismijati. Odatle i naše našao se pametan. Pamet je u provinciji zajednička svojina poput seoskog pašnjaka i ko je pokuša ograditi za sebe taj je lopov. Palanka je mašina za proizvodnju stida, a stid nije isto što i krivica. Krivica te grize iznutra i onda kad niko ne zna šta si uradio, dok stid postoji samo pred drugima i bez publike se ugasi. Zato se u palanci rijetko pita da li je ovo ispravno, a skoro uvijek šta će svijet reći (o tom fenomenu sam pisala u jednom od svojih ranije objavljenih eseja), s tim što taj svijet broji četrdesetak ljudi od kojih je pola u rodu, a pola u svađi.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Iz toga slijedi nešto što oni koji su iz provincije pobjegli rijetko priznaju: provincija nije nemoralna nego hipermoralna, samo što joj je moral premješten s djela na vidljivost djela. Šta to znači? To npr. znači da muškarac može dvadeset godina varati ženu ako to čini diskretno i po mogućnosti u susjednoj opštini i to će proći kao privatna stvar, ali ako se razvede otvoreno i pošteno biće tema do kraja života. Može se utajiti porez i zaposliti sin preko veze, a onda neka žena u pedeset i nekoj sama ode na koncert i sjedne u kafić uz čašu vina pa ćemo vidjeti šta je ozbiljno. Grijeh u palanci ne postoji dok ne postane skandal, a skandal ne postoji dok ga neko ne ispriča uz kafu uvodom koji svi znamo napamet: ovo nisi čula od mene, ali…
Na žene se sve ovo spušta gušće i bliže. Njima se mjeri i dužina suknje i sat povratka kući, broj godina bez muža i broj godina s pogrešnim mužem, kad je koja rodila i zašto neka nije. Najperfidnije je što se sav taj nadzor predstavlja kao briga: komšinica iza prozora ne špijunira nego pazi, a tetka koja te na svadbi pita kad ćeš se udati, kad ćeš roditi prvo pa kad ćeš drugo, i koja ti desetak svadbi kasnije postavi pitanje zašto si se razvela samo ti želi dobro. Iz te klopke se teško izvlači jer se svaka odbrana privatnosti odmah prevodi kao nezahvalnost, a nezahvalnost je uz oholost najteži palanački grijeh. Čovjek tako odrasta s osjećajem da mu život pripada svima osim njemu i da mu je biografija nekakvo javno dobro o kojem komšiluk ima pravo glasa, a taj osjećaj ne nestaje s promjenom adrese nego se samo preseli s njim, kao kod Mirsada koji sad iz Chicaga određuje o tome šta je za našu sredinu.
Onda tu imamo i onu famoznu komšijsku kravu kojoj se kod nas smrt priželjkuje s više žara nego sebi napredak, i koju spominjemo kao nacionalni specijalitet negdje između ćevapa i promaje. Ali tu nas ipak čeka razočarenje. Skandinavci, koje inače zamišljamo kao uzor otvorenosti i pristojnosti, imaju svoje nepisano pravilo koje se svodi na nemoj misliti da si nešto i navode ga i danas s istim onim ponosnim stidom s kojim mi navodimo kravu (o tome mi je jednom pričala prijateljica koja već decenijama živi u Švedskoj). Australci, među kojima živim, imaju svoj tall poppy syndrome — sindrom visokog maka: ono što izraste iznad ostalih treba podrezati da polje izgleda uredno. Kao što vidimo, palanka je internacionalna i to je jedini internacionalizam koji ona iskreno podržava.
I stvarno me zanima šta se tačno dešava u čovjeku koji napiše da to nije za našu sredinu. Njemu Lejla ne uzima ništa i njena knjižara neće zatvoriti nijednu kladionicu niti mu pojeftiniti gorivo ili povisiti penziju, ali mu dira nešto osjetljivije od toga, priču koju je provincija ispričala sama sebi o tome zašto je sve ovako kako jeste. Dok god se ovdje ne može ništa, svi smo zajedno žrtve i niko nije kriv, a čim neko nešto otvori ta rečenica prestaje biti opis grada i postaje tuđi izgovor koji se najteže podnosi. Zato i boli baš Lejla. Da je istu knjižaru otvorila neka strankinja bila bi zanimljivost i možda ponos grada, a ovako je jedna naša koja je išla u istu školu, bila „starmala koja se uvijek pravila pametna“ i svima pokazala da se moglo.
A sad dio zbog kojeg će se naljutiti i oni koji su dosad na ovaj esej klimali glavom… Najglasniji prezir prema provinciji rijetko stiže iz svijeta i obično dolazi iz naših glavnih gradova, i to često od ljudi čiji su roditelji u te glavne gradove došli autobusom negdje šezdesetih. Čitav jedan urbani sloj u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu gradi identitet na razlikovanju od seljaka koje prepoznaje po naglasku i po cipelama i po načinu na koji drže čašu, ne primjećujući da je taj opsesivni nadzor nad tuđim manirima čista palanka samo s boljom kafom. Snob vam je provincijalac koji je uspio. Zadržao je i zavirivanje u tuđe dvorište i panični strah da ga neko ne pobrka s onima od kojih se tako mukotrpno odvojio i ono grčevito mi koje se definiše isključivo preko onih koji nisu mi, a promijenio je samo poštanski broj. U isto vrijeme u nekom selu od dvjesta duša ima ljudi koji čitaju Sartrea i dopisuju se s pola svijeta i nikome ne dokazuju odakle su, i manje su provincijalni od polovine urednika kulturnih rubrika u tim istim glavnim gradovima.
Društvene mreže su toj staroj mašineriji dale nešto o čemu komšinice iza prozora nisu mogle ni sanjati, a to je domet. Čaršija je nekad imala prirodne granice dokle se čuje glas i dokle se pješke stigne do pijace, a danas se Lejlina knjižara komentariše iz Chicaga i Linza i Melbournea u realnom vremenu i s emotikonima. Kad bolje razmisliš, algoritam je najveći palanački izum od klupe ispred kuće jer ti kao i dobra komšinica servira upravo ono što te najviše naljuti i drži te na prozoru dok ti se ne ukoči vrat. Globalno selo koje su nam obećavali ispalo je globalna palanka u kojoj su svi povezani sa svima a niko nije izašao iz svog dvorišta, samo su ona postala veća i mračnija i u njima se više ne zna ni čija je krava crkla.
Ono što u svemu ovome ne mogu i nikad nisam mogla je da se svrstam. Ni uz one koji ispod vijesti pišu da to nije za našu sredinu ni uz one koji im se zbog toga smiju uz kafu iz nekog kafića u “prijestolnici”. Provincija za takvu poziciju nema rubriku, i onda ovakvi kao ja, koji nisu ni s jednima ni s drugima po njenoj logici su ili umišljeni ili nešto kriju, a najvjerovatnije oboje. Tu se i vidi koliko je taj duh žilav: ne traži da se s njim složiš nego da se opredijeliš i uvrijedi se tek kad odbiješ i jedno i drugo.
Lejlina knjižara još radi, provjerila sam. Prošlog četvrtka je na čitanju bilo jedanaest ljudi, sudeći po fotografiji koju je okačila, a na njoj direktno uz vrata sjedi stariji čovjek u šarenoj košulji, s rukama u krilu i ne gleda onoga ko čita nego publiku, kao da je tu samo da zapamti ko je sve došao. Palanka na čitanja poezije ne ide lično, ali uvijek pošalje nekoga.
