Lijepa je, ali pametna
Kako se ljepota naplaćuje dvaput i zašto je zabranjeno žaliti se na račun
Počnimo od jedne male riječi: „ali“. U rečenici „lijepa je, ali pametna“ djeluje nevino, a nosi cijeli pogled na svijet. Obično se izgovara kao kompliment, uvijek s malim zastojem prije „ali“, jer se pamet kod lijepe osobe doživljava kao iznenađenje. Kao da se ljepota i pamet po prirodi odbijaju, a njihovo susretanje u istoj osobi je izuzetak koji treba posebno opravdati.
Ovaj esej je o lijepim ljudima, a pošto sam jedna od njih, moram odmah razjasniti jednu stvar. Da, znam da sam lijepa. Rečeno mi je dovoljno puta da bih morala biti izuzetno nepažljiva da ne primijetim. Reći to naglas, u ovoj kulturi, otprilike je isto što i potpisati optužnicu za uobraženost. Ali mrzim lažnu skromnost, jer je to samo skuplja vrsta hvalisanja. Biram jeftiniju varijantu — konstatujem. Lice je u redu, ruke su poseban esej. Zaslugu za lice ne tražim, dobila sam ga na lutriji za koju nisam kupovala listić. Ne očekujem ni aplauz. Tražim samo da me neko pusti da dovršim rečenicu.
Počnimo od onoga što je očigledno, jer ćemo ga inače poricati: ljepota je prednost, i to mjerljiva. Psiholozi to zovu “halo efekt”. Čim nekoga procijenimo kao lijepog, ostalim osobinama dodijelimo isti sjaj. U našim glavama on postaje ljubazniji, sposobniji i pošteniji, bez ijednog dokaza. Istraživači su to pokazali pod naslovom koji zvuči kao priznanje — „Ono što je lijepo, dobro je“. Ekonomista Daniel Hamermesh godinama je isto to preračunavao u novac i zaključio da lijepi u prosjeku bolje zarađuju, dok oni ispod prosjeka plaćaju kaznu za nešto što nisu birali. Vrata se otvaraju prije nego što pokucam i niko pri zdravoj pameti neće tvrditi suprotno.
Ali valuta koju dobiješ bez zasluge ima jednu manu. Ne možeš znati koliko vrijedi. Tu počinje račun.
Prvi stavak glasi “ne znam zašto sam dobila ono što sam dobila”. Svako unapređenje, svaka ponuda i svaka pozivnica dolaze s nevidljivom fusnotom “možda zbog izgleda”. Fusnotu ne dodaju samo drugi. Nosim je i sama, jer sam odrasla u svijetu u kojem je svaki moj uspjeh mogao biti nagrada za nešto što nisam uradila, a to ostavlja malo mjesta za čistu slast. Ozbiljnija radna mjesta imaju svoj dodatak. Istraživanje o zapošljavanju pokazalo je da lijepa kandidatkinja prolazi bolje kad konkuriše za poslove koji se doživljavaju kao „ženski“, a gubi kad se prijavi za menadžerske. Kasnija ponavljanja nisu uvijek davala isti rezultat, ali sama ideja da lijepo i autoritativno ne idu zajedno i dalje živi. Ljepota je odlična sve dok ne pređe u nadležnost.
Drugi stavak glasi “ne moraš ti da učiš, lijepa si”. Čula sam to od dalje rodbine, u dobroj namjeri. Savjet je istovremeno besplatan i najskuplji koji se može dobiti, jer oduzima obrazovanje. Ja ga nisam poslušala, ali znam djevojke koje jesu. Kad takva žena poslije dvadeset godina nema šta reći o ekonomiji ili politici, to postaje dokaz da su šale bile tačne.
Treći stavak je govor. Kad lijepa osoba progovori, publika prvo zabilježi izgled, zatim ton glasa, a do sadržaja stiže tek uz mnogo strpljenja, ako uopšte stigne. Taj pogled poznajem. Sagovornik čeka da završim, kao da čeka prevod. Helenu Trojansku pamtimo po licu koje je, kako stoji u Marloweovom stihu, pokrenulo hiljadu brodova. Šta je ona mislila o ratu koji je zbog toga počeo, niko nije pitao. Bajke rade isto. Ljepota je ili nagrada koja stiže uz princa, ili razlog zbog kojeg te maćeha pošalje u šumu. Šta lijepa junakinja misli, bajka ne bilježi ni retka.
Ostaje rok trajanja. Ko je dio života gradio na tome da ga se primijeti, jednog dana shvati da ga primjećuju sve manje. To je gubitak koji drugi ne priznaju, jer ko bi plakao za nečim što je dobio besplatno. Do tog dana još nisam stigla, ali “raspored vozova” poznajem. Sve to vodi do tvrdnje koja zvuči kao šala, a ja je izgovaram nerado — lijepi ljudi su često usamljeniji nego što izgledaju. Radi poštenja, čvrstog dokaza da su u prosjeku usamljeniji nema. Ovo je hipoteza, a ne zaključak. Moj slučaj je uzorak od jedne osobe, što bi svaki statističar odbacio, ali do njega ćemo doći. Prije toga ima nekoliko vrlo ozbiljnih razloga da se hipoteza shvati ozbiljno.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Prvi razlog je provjera. Kad vas žele svi, nemate načina da saznate ko vas želi zbog vas. Prijateljstvo lijepe osobe ima otprilike onoliko garancija koliko i prijateljstvo bogatog nasljednika, jer niko ne zna bi li ljudi oko nje ostali kad bi nestalo ono što ih privlači.
Drugi razlog je matematika poziva. Prosječan čovjek rezonuje ovako: ona je lijepa, dakle zauzeta, dakle okružena ljudima, dakle nema smisla da je zovem. Rezultat je subotnje veče u kojoj ona sjedi kod kuće, uvjerena da je niko ne želi, dok deset ljudi sjedi kod svojih kuća, uvjereni da je ona zauzeta.
Treći razlog je tumačenje ćutnje. Kad sam povučena, to nije stidljivost, nego uobraženost. Kad sam ljubazna, znam šta radim. Kad se smijem, flertujem. Kad sam ozbiljna, hladna sam. Ne postoji ponašanje koje nije unaprijed presuđeno.
Četvrti razlog je istina. Ljudi se kolebaju da osporavaju nekoga koga rado gledaju, zbog čega lijepi rijetko čuju da nisu u pravu, da su dosadni ili da imaju špinat među zubima.
Peti razlog je zabrana žalbe. Žaliti se na ljepotu društveno je otprilike isto što i milijarder koji se žali na porez. Niko neće saosjećati, a mnogi će se uvrijediti. Zbog toga se ne žale i o tome se ne zna. Zato i ovaj esej ima ogradu u svakoj trećoj rečenici. A usamljenost koju niko ne smije priznati usamljena je dvaput, jer joj je uskraćeno čak i pravo da bude saslušana.
A sad kliše. Počnimo od logike. Ne postoji mehanizam koji bi povezivao jagodične kosti sa sposobnošću zaključivanja. Ako postoji gen koji bira jedno ili drugo, genetičari ga još traže. Odakle onda tvrdnja? Moja pretpostavka je da dolazi iz “računovodstva”. Ljudima je teško podnijeti da je jedna osoba “pun paket”, i zato smo izmislili kompenzaciju po kojoj lijepa mora biti glupa, jer bi inače svijet bio nepravedan. Uz nju je odmah stigla i utješna rečenica za one koji nisu lijepi “nije lijepa, ali pametna”. Obje služe istoj svrsi, da svako ima nagradu za utjehu i da niko ne mora priznati da je neko drugi imao više sreće na genetskoj lutriji. Što je tvrdnja netačna, manje je važno od toga što je udobna.
Najgore je što se kliše samo dokazuje. Prvo je zaposlimo zbog lica, pa se čudimo što je lice jedino što smo primijetili. Posadimo je pred kameru ili na naslovnicu, na mjesto gdje niko ne traži mišljenje. Kad za deset godina ne iznese nijedno, kažemo “eto, znali smo”. A kad se ipak oglasi nečim pametnim, to ne mijenja zaključak, nego postaje „iznenađujuće“.
Zato je pogrešno govoriti da su lijepi ljudi površni. Površna je sredina koja ih gleda. Ogledalo je neutralno, publika nije. Uz to, sredina koja ne vidi dalje od lijepog lica ne vidi dalje ni od ružnog, samo drugačije presuđuje. Jednu otpiše kao glupu, drugu kao nevažnu. U oba slučaja, ta sredina nije pogledala.
Sad da kažem odakle sve ovo znam, jer bi esej bez priznanja bio samo još jedna teorija. Znam jer sam uzorak, i to neobičan. Lijepa sam, to smo utvrdili, a ipak postoji čovjek za kojeg ta činjenica ništa ne mijenja. Volim ga, voli i on mene, ali okolnosti u kojima živi nalažu mu da me odbije. Čini to s mnogo obzira i bez ijedne primjedbe na moju pamet, što bi mi barem dalo kliše za utjehu. “Halo efekt” otvara vrata, zaposlenja i pozivnice, ali okolnostima ne može ništa. Ljepota je valuta koja se priznaje svugdje, osim na jedinom šalteru gdje mi treba, a njime ne upravlja on, nego prilike.
Prema svemu što sam dosad dokazala, večeras bih trebala biti zauzeta: uz vino, svijeće i nekoga ko bi se, bez žurbe, “bavio sa mnom”. Umjesto toga sam u pidžami, s hladnim čajem i trećom verzijom pasusa o halo efektu. Matematika poziva potvrđuje se na meni svake subote, s obje strane telefona. Ne zove me niko, čak ni onaj kojeg volim. A ne zovem ni ja, jer znam odgovor. Noćima pišem o ljepoti, jer je to jedina oblast u kojoj mi se još niko nije usprotivio. Skoro je dva ujutro i stigla sam do usamljenosti, što je previše za jedan esej, a taman za jednu noć.
Zato, ako ikad upoznate lijepu osobu, ne pogađajte po licu je li pametna. Pitajte je šta misli o nečemu što nema veze s izgledom i saslušajte odgovor do kraja. Ponekad će biti pametna, a ponekad glupa, kao i svi ostali, a vi ćete barem znati koja je od te dvije stvari. A ako je subota, pitajte je i šta radi večeras.
