Na kojem jeziku nas Bog sluša
Svako moje jutro počinje molitvom koja je u suštini uvijek ista, ali ne krene uvijek istim riječima, upravo zato što je lična. Nikada je nisam zapisala niti učila napamet. Otvorim oči i zahvalim Bogu što sam se probudila i što je i dalje uz mene. Nekad je to prva misao u danu, a nekad, priznajem, tek ona koja dođe pošto sam već pogledala u telefon. Onda Ga zamolim da prati mog sina i nekoliko ljudi koje volim kroz dan, da ih čuva tamo gdje ja ne mogu da stignem.
Uveče se vraćam istim riječima, možda malo tiše i umornije, uz zahvalnost za dan koji je prošao. Nema tu velike ceremonije. Ne klečim, ne sklapam ruke (to nije dio moje tradicije), ali uvijek odvojim nekoliko trenutaka mira, zatvorim oči i onda izgovorim molitvu.
I rijetko šta u toku dana kažem iskrenije od tih nekoliko rečenica.
Dugo nisam razmišljala o tome da li je takva molitva „ispravna“. Vremenom sam ipak primijetila da ljudi o tome imaju vrlo čvrsta mišljenja. Jedni smatraju da Bog najradije sluša molitve koje je Crkva sastavila i odobrila, jer su njihove riječi provjerene vjekovima, dok lične molitve lako ostanu na nivou naših svakodnevnih želja i briga. Drugi su jednako uvjereni u suprotno. Po njima, naučene molitve su prazna ljuštura, i Bog ih sluša sa onoliko pažnje sa koliko mi slušamo automatsku poruku voicemail-a, onu koju smo čuli već sto puta. I jedni i drugi su potpuno sigurni, a meni je ta sigurnost istovremeno i zadivljujuća i pomalo sumnjiva.
Ostaje mi pitanje: da li Bog uopšte ima omiljeni način na koji Mu se obraćamo, i ako ima, ko je to od nas uspio da sazna?
Naučene molitve imaju lošu reputaciju kod ljudi koji sebe smatraju duhovno samostalnim, i mislim da je to pomalo nepravedno. One nas vežu za nešto mnogo starije od nas. Kada izgovaram riječi koje su prije mene izgovarale generacije ljudi, među njima i mnogi roditelji koji su isto kao ja molili za svoju djecu, osjećam da u sobi nisam sama, iako fizički jesam.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Ima u njima i nečeg sasvim praktičnog. Dođu dani kada čovjek nema svojih riječi. U bolničkom hodniku ili u noći kada strah ne dozvoljava da se misao dovrši, sopstvene rečenice se raspadnu prije nego što stignu do kraja. Tada naučena molitva postane ograda uz koju se možeš pridržati dok ne prođe najgore. Poznate riječi nose i onda kada mi više ne možemo da nosimo sebe.
Ali ista ta ograda može lako postati ograda iza koje se krijemo. Svako ko je izmolio cijelu molitvu i na kraju shvatio da je za to vrijeme sastavljao spisak za prodavnicu zna o čemu govorim. Usta rade svoj posao, a srce je već odlutalo u svakodnevicu. Mislim da je ozbiljnija opasnost od rasijanosti vjerovanje da riječi same po sebi imaju moć ako se izgovore tačno i dovoljno puta. Tu se molitva tiho pretvara u šifru, a Bog u nekakav “nebeski bankomat” koji izbacuje blagoslov kada se ukuca pravi PIN. Neka mi Bog oprosti ovu analogiju. Teško mi je povjerovati da bi Mu se ta uloga svidjela, a još teže da nebo vodi evidenciju o tome ko je preskočio koji red.
Lična molitva, ona koju niko nije napisao ili izrekao osim nas, ima prednost koju je teško osporiti. U njoj nema glume. Kada ujutru molim da moj sin i ljudi koje volim budu dobro, ne govorim to zato što tako piše u knjizi. Govorim to zato što me ta misao doslovno budi. Takva molitva liči na razgovor, sa svim pauzama i nedovršenim rečenicama koje pravi razgovor ima. Ako je vjera odnos, ima smisla da se u njemu govori ličnim glasom. Zašto? Zato što ne mogu zamisliti ljubav i prijateljstvo u kojem se drugom obraćam isključivo tuđim porukama.
Ipak, i ovdje ima zamki, a možda su podmuklije baš zato što ih ne primjećujemo. Lična molitva lako sklizne u spisak narudžbina. Zdravlje, posao, da se ono riješi, da ovaj prestane, i ako je moguće do petka. Bog u toj verziji postaje ljubazni konobar, a mi gosti koji ni ne otvaraju jelovnik jer odavno znaju šta hoće. Kada molimo samo svojim riječima, molimo i samo onoliko duboko koliko smo u tom trenutku duboki, sa svojim strahovima i raspoloženjem tog dana, ponekad i sa sujetom. A sujeta zna da se sakrije i u samoj iskrenosti. Ima ljudi koji se čak i ponose time što se mole svojim riječima, uvjereni da su Bogu bliži od onih koji izgovaraju naučene molitve. Takva uvjerenost meni manje liči na poniznost, a više na hvalisanje ličnim poznanstvom sa “Direktorom”.
Ovdje moram nešto priznati. Iako moja jutarnja molitva ne počinje uvijek istim riječima, ima svoj oblik koji se rijetko mijenja. Prvo zahvalnost, zatim sin i ljudi koje volim, i to uvijek tim redom. Ne namjeravajući, sagradila sam vlastiti mali obred, s riječima koje se mijenjaju i kosturom koji ostaje isti. Kad sam to primijetila, morala sam da se sebi nasmijem, jer se ispostavilo da ni moja lična molitva nije baš toliko slobodna koliko sam mislila.
Nedavno je neko sa mnom podijelio svoj stav o tome, i taj stav mi se odmah svidio. Što sam duže o tome razmišljala, to mi je bilo jasnije koliko je u pravu, i priznajem da sam iz toga nešto naučila. Rekao mi je da je svaka molitva koju danas učimo iz knjiga nekada bila nečija lična. Neko ju je prvi put izgovorio iz sopstvenog straha ili zahvalnosti, vjerovatno nespretno i sa zastojima, a tek su je drugi kasnije malo ispeglali i predali dalje. Ono što danas olako zovemo šablonom bilo je nekad nečije najintimnije obraćanje Bogu. S druge strane, moja lična molitva je već stekla svoj ustaljeni oblik, iako je i dalje govorim svojim riječima. Granica između ta dva svijeta tanja je nego što se to obično tvrdi u raspravama o tome ko se “ispravno” moli.
Ako ta granica ne ide između knjige i improvizacije, onda mislim da ide kroz nas same, kroz pažnju sa kojom nešto izgovaramo. Naučena molitva može biti duboko iskrena ako je izgovaramo s pažnjom, a lična molitva može postati prazna ako je govorimo samo iz navike. Riječi su posuda. Ono što se u njoj nosi je ono što se stvarno dešava u čovjeku dok govori, a to ni najljepša formulacija ne može da odglumi, niti najtrapavija da sakrije.
Što se tiče pitanja koje molitve Bog radije uslišava, tu bih bila oprezna, i pomalo podozriva prema svakome ko na to ima spreman odgovor. Ideja da Bog boduje stil ili porijeklo teksta govori više o nama nego o Njemu. Mi smo ti koji volimo forme i pečate, jer nam daju osjećaj kontrole nad nečim što se ne može kontrolisati. Kad bi nebo stvarno više cijenilo tačno recitovanje, najbolje šanse bi imali papagaji i djeca s dobrim pamćenjem, zar ne? Kad bi više cijenilo originalnost, pjesnici bi bili sveci, a znamo da uglavnom nisu.
Možda i samo uslišenje pogrešno shvatamo kada ga zamišljamo kao isporuku naručenog. Ne znam da li su moj sin i osobe koje volim nekada izbjegle nešto loše zbog mojih jutarnjih rečenica. Nikada to neću saznati, i mislim da je i bolje tako. Znam samo da ne mogu da idem za njima kroz dan niti da stanem između njih i svijeta. Molitva je jedini način na koji moja briga uspijeva da ih isprati tamo gdje ja ne mogu. Da li je Bog čuje zbog riječi koje sam izabrala ili uprkos njima, sve me manje zanima. Zato sutra ujutru neću ništa mijenjati. Probudiću se, zahvaliću Mu što i dalje postojim i što je On i dalje uz mene, i zamoliću Ga za sina i za ljude koje volim, možda malo drugačijim riječima nego juče, ali istim redom i istim srcem. Ako jednom ostanem bez svojih riječi, posegnuću za onima koje su mi ostavili drugi, i neće me biti stid.
Na kojem jeziku nas Bog sluša, ne znam. Ali znam da moja molitva za sina i za ljude koje volim ne počinje tek onda kad zatvorim oči i izgovorim prve riječi. Počinje ranije, u brizi s kojom se budim. A vjerujem da tu brigu Bog razumije na svakom jeziku, čak i onda kada ne kažem ništa.
