Ona lomi, on šuti, vi se smijete
Kad žena udari muškarca, društvo ne zove policiju — zove ga papučarom
Poslije mog eseja o ženama pijavicama žene su me razapele na krst. Virtuelno, naravno, jer smo civilizovane: nisu koristile eksere, samo privatne poruke i email, i mnoge su mi u istoj rečenici objasnile da se u tekstu uopšte nisu prepoznale (zanimljiva opaska, zar ne?) i da sam zbog njega sramota cijelog ženskog roda. Saznala sam da sam “otrovna kučka koju niko nikad nije pozvao ni na kafu”, da “pišem za muški aplauz” i da mi je “neki muškarac sigurno slomio srce”. Možda i jeste, samo još nisam uspjela razumjeti kakve veze moje srce ima s argumentima, osim što je autoricama lakše postaviti dijagnozu nego pročitati tekst do kraja. Kafanska psihijatrija s tastature — diploma nije potrebna, čitanje još manje, razumijevanje pročitanog najmanje.
Svejedno mi je bilo tada, i svejedno će mi biti sve dok znam da otvaram teme koje mom ženskom rodu nisu prijatne, a jesu važne. Žensko jedinstvo koje funkcioniše samo dok niko ne postavi neprijatno pitanje nije jedinstvo, to je klub uzajamnog tapšanja po ramenu. Zato ni ovaj put ne ulazim slučajno. Ruku u osinje gnijezdo ponovo stavljam potpuno svjesno, da se dobro vidi: pišem o muškarcima koji trpe nasilje svojih partnerki.
Da, dobro ste pročitali. Ne o ženama koje trpe nasilje muškaraca, o tome se, s punim pravom, piše svaki dan. O onim drugima, o kojima se ne piše ništa, osim viceva.
Probajte jednostavan eksperiment. Za kafom, u kancelariji ili u porodičnoj WhatsApp grupi recite da je Draganu žena sinoć razbila tanjir o glavu. Prvo što ćete čuti neće biti „Je li dobro?“. Čućete smijeh, a odmah iza njega pitanje: „A šta joj je uradio?“
To je ono isto pitanje za koje smo decenijama, s potpunim pravom, ratovale da se prestane postavljati ženama. Šta si obukla, zašto si ga provocirala, šta si mu rekla prije nego što te udario. Izbacile smo ga iz policijskih stanica, iz sudnica i, uglavnom, iz pristojnog razgovora. Ali nismo ga ukinule. Samo smo mu promijenile adresu i sad ga uredno dostavljamo muškarcima. Logika iza smijeha je jednostavna, i zato opasna. On je jači, dakle ona ga ne može povrijediti… ako ga je i povrijedila, sigurno je imala razlog… ako nije imala razlog, on je smiješan. U toj se jednačini muškarac pojavljuje samo kao provokator ili kao poenta vica, nikad kao žrtva, i baš zato o toj trećoj mogućnosti niko ne priča.
Kad se o ovome uopšte i govori, govori se o šamarima. Šamar je jedini oblik ženskog nasilja koji je pop-kultura usvojila, i to kao dokaz karaktera: u filmovima ga dobije muškarac koji je „zaslužio“, a publika aplaudira. Ali fizičko nasilje nad muškarcima ne staje na šamaru. Gađanje predmetima, grebanje i ugrizi, udarac dok spava ili dok vozi, vruća kafa u lice, nož izvađen „samo da se uplaši“. Sve to računa na jednu stvar, da on neće uzvratiti, jer zna da bi s prvim udarcem koji vrati postao nasilnik u očima svih koji budu kasnije pitali.
Verbalnom nasilju ne treba biceps i zato je rodno potpuno ravnopravno. Svakodnevno govoriti nekome da je jadan, da nije pravi muškarac, da zarađuje sitniš dok joj se bivši vozi u Audiju, da je u krevetu razočaranje. Ismijavati ga pred prijateljima, pred njegovom majkom, najradije pred djecom. Porediti ga s drugim muškarcima, s njenim ocem, s mužem najbolje prijateljice. Uvrede koje se pred društvom prepakuju u „takav nam je humor“. Muškarac koji to sluša godinama ne izgleda pretučeno. Izgleda tiho, i svi primijete da se promijenio, ali niko ne pita zašto.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
U psihološkom nasilju fizička nadmoć ne znači baš ništa, i tu se najbolje vidi koliko je priča o „slabijem polu“ besmislena kad je riječ o zlostavljanju. Kontrola: ko ga zove, s kim pije kafu, koliko je potrošio, s kim se dopisuje, zašto je kasnio sedam minuta. Izolacija, postepena, uz suze i scene, od prijatelja koji „loše utiču“, od majke koja se „miješa“, od brata koji nju „nikad nije volio“. Novac: plata koja ide na njen račun i kartica koju mu daje kao džeparac. Ćutnja kao kazna, danima, dok sam ne pogodi šta je pogriješio. A onda dva najjača oružja, protiv kojih muškarac nema odbranu. Prvo su djeca i rečenica „nikad ih više nećeš vidjeti“, koja u mnogim brakovima radi posao bolje od ijedne šake. Drugo je prijetnja koja ne mora biti istinita da bi djelovala: „Reći ću da si me ti udario. Šta misliš, kome će vjerovati?“ Najgore je što on zna odgovor.
Zašto onda ćuti? Zato što bi, da bi progovorio, prvo morao priznati, a priznanje u ovom slučaju dolazi s titulom. Na Balkanu za tu titulu imamo gotovu riječ — papučar. Genijalna je u svojoj okrutnosti, jer jednim izrazom žrtvu pretvara u lik iz vica, a nasilje u karakternu manu onoga ko ga trpi. Muškarac koji kaže da ga žena udara ne dobije sažaljenje. Dobije nadimak.
Od malena su ga učili da muškarac ne plače, ne žali se i sve „riješi“ sam. Naučili su ga i jednu ispravnu stvar, da ženu ne smije udariti, ali mu niko nije objasnio šta da radi kad ona udari njega. Može uzvratiti i postati nasilnik, može otići i ostaviti djecu s njom, ili može šutjeti. Pogodili ste — većina ćuti.
Oni koji progovore uglavnom zažale. Američke istraživačice Emily Douglas i Denise Hines ispitale su 302 muškarca koji su trpjeli nasilje partnerki i potražili pomoć. Gotovo svi su prijavili tešku psihološku agresiju, a preko 90 posto kontrolu nad vremenom, novcem i kontaktima. Od onih koji su nazvali SOS telefon za žrtve nasilja, 63,9 posto je čulo da se tamo pomaže samo ženama, otprilike svakom trećem je sugerisano da je zapravo on nasilnik, a 16 posto ih je reklo da su im se službenici rugali. S policijom nije bilo bolje: od muškaraca koji su je pozvali, trećina je na kraju sama završila uhapšena. Jedan je ispričao kako su policajci utvrdili da je ona bila agresor, ali su mu objasnili da bi, budući da je on muškarac, bilo smiješno hapsiti je.
Uzorak nije reprezentativan, muškarci su pronađeni preko organizacija koje se bave muškim pitanjima i autorke to pošteno navode. Ali neka se zna i ovo, prije nego što me neko u komentarima optuži za mušku propagandu: istraživanje su potpisale dvije žene.
Sad dolazi dio koji će neko namjerno preskočiti. Žene su i dalje češće žrtve najtežeg partnerskog nasilja, onog koje završava u bolnici i na groblju, i nijedna rečenica iz ovog eseja to ne umanjuje. Femicid je stvaran, a skloništa za žene su nužna i treba ih biti više, ne manje. Ali sažaljenje nije porcija u menzi koja će nekome faliti ako je podijelimo. Priznati da i muškarci trpe nasilje ne oduzima ništa ženama koje ga trpe. Oduzima samo jednu udobnu iluziju, onu po kojoj je nasilje pitanje pola, a ne moći, i po kojoj se dobro i zlo u vezi mogu prepoznati golim okom, po tome ko nosi štikle.
Feminizam me naučio da nasilje ne prestaje kad se o njemu ćuti, da žrtvu ne pitaš šta je uradila i da sram treba vratiti onome ko udara, a ne onome ko trpi. Na tome sam mu zahvalna. Samo ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi ta pravila prestala važiti čim žrtva u ličnoj karti, pod polom, ima slovo M. Ako važe samo za nas, onda to nisu principi, nego članska karta.
Zato i ovaj put mirno čekam komentare. Znam kako će otprilike ići: da mrzim žene, da branim nasilnike, da mi je neko sigurno platio. Odgovor je isti kao prošli put. Drage moje, čekići su u istoj ladici u kojoj ste ih ostavile, a vjerujem da ni ekseri nisu stigli zarđati.
Izvor
Emily M. Douglas i Denise A. Hines, „The Helpseeking Experiences of Men Who Sustain Intimate Partner Violence: An Overlooked Population and Implications for Practice“
