Oprost koji ne ostaje na usnama
„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (Korinćanima 13,4–7)
Večeras sam, iz potrebe za unutrašnjim mirom, čitala Bibliju. Nisam je otvorila nasumice, nego sam ciljano tražila mjesta koja govore o oprostu i čitala ih jedno za drugim, od Petrovog pitanja koliko puta treba oprostiti do Josipa koji plače pred braćom i Isusa koji se saginje i piše po prašini. Ovaj esej biće zato moja mala lična propovijed, i nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti što ću u njega unijeti nekoliko svojih omiljenih citata iz Biblije koji govore o oprostu i ljubavi. Daleko sam od religioznog fanatika, ali Bibliju smatram najvećim filozofskim i poetskim djelom čovječanstva, pa mi se ne čini nimalo čudnim što joj se vraćam onda kad mi treba mir.
Pitanje koje je ostalo sa mnom kad sam završila s čitanjem nije bilo kako se oprašta, nego kako čovjek zna da je stvarno oprostio. Izgovoriti ili napisati oprost je lako. U prepisci on stane u nekoliko riječi, oprostio/oprostila sam ti i sve je u redu, ode za sekundu i odložimo telefon s osjećajem da smo zatvorili jedno poglavlje, iako su stare poruke koje nikad nismo obrisali i dalje samo nekoliko pokreta palcem daleko.
Oprost je možda jedini dar za koji možemo tvrditi da smo ga poslali, a da ga i dalje držimo stisnutog u šaci. Rečenicu smo napisali i pritisnuli “send”, ali šaka u kojoj držimo telefon ostala je zatvorena, a u njoj čuvamo čitavu prepisku i svaku riječ koja nas je nekad povrijedila.
„Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.“ (Knjiga Sirahova 28,2)
Ne opraštamo svima jednako. Strancu ili nekome ko nam nikad nije bio naklonjen oprostimo gotovo usput, jer od njega i ne očekujemo puno. S onima koje volimo sve je drugačije. Oni znaju tačno gdje smo najranjiviji i njihove riječi pogađaju dublje od bilo čijih drugih, a ponekad, što sebi rijetko priznajemo, te otrovne riječi nisu došle niotkuda, nego su bile odgovor na nešto što smo mi prije toga rekli, učinili ili prešutjeli. Kod njih se pitanje oprosta udvostruči: jesu li to ljudi kojima je najlakše oprostiti, jer ih volimo, ili oni kojima je najteže, upravo iz istog razloga?
Prije nego što pokušam odgovoriti, treba razlikovati dvije vrste oprosta: onaj koji smo izgovorili ili napisali i onaj koji smo stvarno proživjeli. Razlika među njima slična je razlici između puta ucrtanog na karti i puta koji tek treba prehodati. Ucrtati ga možemo za minutu, jednim potezom olovke, a prehodati ga znači napraviti hiljade koraka koje niko ne vidi i koje nekad moramo praviti ispočetka, čak i onda kad nam se ne da. Zato se na pitanje jesmo li nekome stvarno oprostili ne može odgovoriti u jednom danu. Odgovor rijetko dolazi iz glave. Češće nam ga daje tijelo, nepozvano i u trenucima kad se najmanje nadamo.
Tijelo se ne da prevariti deklaracijama. Dovoljno je da ekran zasvijetli i da se na njemu pojavi njegovo ili njeno ime, pa da se u grudima nešto skupi i vilica stegne prije nego što smo išta stigli pomisliti. Zlopamtilo u nama ne traži dozvolu. Budno je i onda kad smo sebe odavno ubijedili da smo mirni, a najradije se javlja noću, kada u mraku sobe otvaramo stare razgovore i u glavi sastavljamo odgovore koje nikad nismo poslali, savršene i oštre, u kojima konačno kažemo sve što nas boli i u kojima uvijek pobjeđujemo. Poneki od njih i otkucamo do kraja, pa ga izbrišemo slovo po slovo, i to brisanje nas smiri taman toliko da sutradan naveče sve počnemo ispočetka. Ima i tiših znakova, koje je teže prepoznati jer spolja liče na mir. Ponekad se oprost svede na to da smo prestali pisati, da je tema zatvorena i da se niko više ni na šta ne vraća, a tišina koja je nastala na takav način ostane napeta kao granica na kojoj su puške utihnule, ali vojske nisu otišle. To nije mir nego primirje, dogovor da se više ne puca sklopljen s oružjem na dohvat ruke. Primirje traži stražu i neprestan oprez i s vremenom iscrpi onoga ko ga čuva, a mir ne traži ništa.
„Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe…“ (Izaija 54,10)
Tu je i ona rečenica koju izgovaramo s izrazom mudrosti na licu: oprostio/oprostila sam, ali ne zaboravljam. U prepisci ona dobije i sasvim doslovno značenje, jer zaborav nam niko nije ni ponudio. Sve je tu, crno na bijelom, s tačnim vremenom slanja. Izgovorena riječ s vremenom izblijedi i pamćenje je samo od sebe malo zaobli, ali napisana ostaje ista kakva je bila one večeri kad nas je pogodila, oštra na istim mjestima. Zato se oprost u pismenoj komunikaciji ne može osloniti na zaborav i mora se desiti usred teksta koji se ne mijenja.
Oprost koji je prestao biti samo riječ prepoznaje se po tome što se rasprava koja se vodila u nama jednog dana utiša, bez posljednje riječi i bez pobjednika. Ne tražimo saveznike i ne čekamo da nam neko potvrdi da smo bili u pravu. Poruke su i dalje tu i rana je bila stvarna, ali prepiska je prestala biti dokazni materijal u parnici koju vodimo protiv svijeta i postala ono što je oduvijek i bila, razgovor dvoje ljudi koji se tada nisu razumjeli.
Napisane riječi nemaju glas, i u tome je najveća zamka pismene komunikacije. Kad čitamo poruku nekoga koga volimo i ko nas je povrijedio, ton joj dajemo sami, i skoro uvijek to bude ton naše rane, pa i rečenica napisana u žurbi ili iz umora u našoj glavi zazvuči kao presuda. Jedan od sigurnijih znakova da smo oprostili možda je trenutak kad iste stare poruke možemo pročitati drugim, blažim glasom i u njima prvi put čuti ono što smo ranije prečuli - strah i bol onoga ko ih je pisao.
„Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ (Matej 18,22)
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Petar je jednom upitao Isusa koliko puta treba oprostiti bratu koji mu zgriješi i odmah ponudio odgovor za koji je vjerovatno mislio da je velikodušan: do sedam puta? „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“, odgovorio mu je Isus. Tu rečenicu obično čitamo kao poziv na strpljenje prema ljudima koji nas vrijeđaju, i ona to svakako jeste, ali mislim da u njoj ima i nečeg tišeg, što se otkrije tek kad čovjek dugo nosi jednu jedinu staru ranu. Ponekad istu nepravdu moramo oprostiti sedamdeset puta sedam, jer se vraća kad sama hoće, bez najave i bez ikakvog povoda, kao talas koji se povuče samo zato da bi opet došao, i svaki put od nas traži da je ponovo pustimo.
U toj misli nalazim utjehu. Ako se gorčina vrati nakon što smo mislili da smo s njom završili, to ne znači da je naš oprost bio lažan. Znači samo da je došlo vrijeme da opraštamo ponovo, istom rukom koja se iz stare navike opet stisnula u šaku. „Sunce da ne zađe u gnjevu vašemu“, pisao je apostol Pavle, koji je s mnogim zajednicama razgovarao upravo pismima, a mi smo taj savjet često shvatali kao dopuštenje da bijes prespavamo i da ga ujutro podgrijemo ponovnim čitanjem one iste poruke, kao jučerašnji grah.
Evanđelja samo jednom kažu da je Isus nešto pisao, i to ne na pergamentu, nego prstom po zemlji. Doveli su mu ženu uhvaćenu u preljubi, s kamenjem već u rukama i sa zakonom koji je nekad bio uklesan u kamene ploče, a on se sagnuo i pisao po prašini, pa kad su navaljivali, rekao im je da onaj ko je među njima bez grijeha prvi baci kamen. Niko ne zna šta je napisao. Znamo samo da je izabrao podlogu koju prvi vjetar poravna i da su tužitelji jedan po jedan otišli, počevši od najstarijih, a ženi je na kraju rekao: „Ni ja te ne osuđujem.“ Za mene nema ljepše slike oprosta za one koji su se ranili riječima — ruka koja je mogla napisati presudu piše po prašini.
Josipa su rođena braća prodala trgovcima, a kad su mu godinama kasnije, gladni, došli u Egipat po žito, mogao ih je uništiti jednom riječju. Umjesto toga je zaplakao, toliko glasno da se čulo i u faraonovoj kući, a kasnije im je rekao rečenicu u koju stane skoro cijela teologija oprosta: „Vi ste smislili zlo protiv mene, ali je Bog to okrenuo na dobro.“ Josip ne tvrdi da se ništa nije desilo i ne traži braći izgovor. Zlo naziva zlom, tačno i bez ublažavanja, ali onda odbija da mu prepusti posljednju riječ.
„Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.“ (Jeremija 31,3)
Možda je baš tu razlika između oprosta koji traje i oprosta koji se samo napiše. Deklarativni oprost najčešće laže, uvjerava nas da je sve prošlo, pa ga razbije prva stara poruka na koju naletimo. Oprost koji traje zna tačno koliko je boljelo i oprašta uprkos tome. Josipova priča ima i jednu stranu o kojoj se rjeđe govori. Braća ga nisu zamrzila bez razloga. Bio je očev miljenik i jedini je dobio šareni ogrtač, ocu je prenosio ružne glasine o njima, a pričao im je i snove u kojima mu se svi klanjaju. To ne opravdava ono što su mu uradili, ali pokazuje da je i on imao udjela u njihovoj ljutnji. U Bibliji ne piše da je Josip to ikad priznao, ali kad pred braćom zaplače toliko glasno, vjerujem da plače i zbog vlastitog dijela krivice, onog koji je najteže priznati upravo onima koje volimo.
I sada mi je ostalo jedno pitanje: postaje li iko od oprosta bolji. Onaj ko oprašta sigurno postaje, prije svega zato što se oslobađa. Dok držimo staru nepravdu, ona drži nas. Ljudi koji nam ne znače puno ionako se ne zadržavaju dugo u našim mislima. Njihova uvreda zaboli i prođe, a oprost ih iseli brzo, bez svjedoka i bez ceremonije, bez ikakvog našeg truda. Ali to vrijedi samo za ljude koji su u naš život ušli usput.
One koje volimo oprost ne iseljava, i u tome je najveća razlika. Oni ostaju tačno tamo gdje su i bili, samo što iz prostora koji zauzimaju izađe ljutnja, pa u njemu ponovo ima mjesta za sve ono zbog čega smo ih uopšte pustili unutra.
I postajem svjesna i ovoga: mi postajemo bolji i na jedan manje prijatan način. Kad dovoljno dugo gledamo tuđe riječi bez ljutnje, počnemo se sjećati i svojih. I mi smo pisali stvari koje su povrijedile, jer ni naše rečenice nisu imale lice ni glas koji bi ih ublažio, pa ih je i onaj s druge strane ekrana čitao sam, noću, tonom svoje rane, baš kao što smo mi čitali njegove. Ta spoznaja nije nimalo prijatna, ali mislim da liječi. Ko zna da i sam živi od tuđih oprosta, teško može dugo ostati u sudijskoj stolici. Najdublje nas ta spoznaja pogodi kad je riječ o onima koje volimo. Kad nas povrijedi neko blizak, prvo osjetimo razočaranje, jer smo od njega očekivali više nego od ikoga, a razočaranje se u ljutnju pretvara puno brže nego ravnodušnost. Tek kasnije, ako smo pošteni prema sebi, počnemo se pitati šta je prethodilo njegovim riječima, i ponekad otkrijemo da su bile odgovor na našu hladnoću, tišinu ili emocionalnu okrutnost kojom smo ga kažnjavali. Tada shvatimo da smo se sve vrijeme ljutili na odjek vlastitog glasa.
Jesu li onda oni koje volimo ljudi kojima je najlakše ili najteže oprostiti? Mislim da je odgovor oboje i da se upravo kod njih deklarativni i stvarni oprost najjasnije razilaze. Njima je najlakše napisati da smo oprostili, jer ljubav ne podnosi dugo primirje i žuri da se vrati kući. Stvarno im oprostiti najteže je od svega, jer to traži da priznamo i svoj dio, a sebi opraštamo sporije nego ikome. Zato oprost onima koje volimo često počinje na neočekivanom mjestu, molbom da oni oproste nama. S onim kome opraštamo stvari su složenije, jer se ne možemo promijeniti umjesto njega. Oprost sa skrivenim vaspitnim ciljem, onaj koji se nada da će drugi napokon shvatiti šta je učinio, samo je još jedan oblik kontrole, pristojnije obučen. Oprost je stvar jednog srca, a pomirenje traži dva, i zato se oprost ne mjeri time hoće li se prepiska ikad nastaviti.
Pa ipak, oprost koji drugi nije zaslužio ponekad ga promijeni više nego što bi to uspjela ijedna kazna. Svako ko je radio s djecom zna kako to izgleda. Dijete koje je nešto skrivilo i za to dobilo kaznu često nauči samo to da se sljedeći put bolje sakrije, a dijete kojem je neko umjesto kazne pružio povjerenje i rekao mu da zna da ono može bolje nerijetko se stvarno potrudi da to povjerenje opravda. S odraslima nije drugačije. Čovjek se puno lakše mijenja kada zna da ga neko čeka kao boljeg nego kad ga svi i dalje pamte po onome najgorem što je učinio.
„Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega — ljubav! To je sveza savršenstva.“ (Kološanima 3,13–14)
Petar, koji je pitao koliko puta treba opraštati, one noći kad je Isus uhapšen tri puta je rekao da ga ne poznaje. Kad su se poslije ponovo sreli na obali jezera, Isus ga nije pitao zašto je to uradio. Tri puta ga je pitao samo jedno: „Voliš li me?“ Među ljudima koji se vole oprost se možda i ne završava presudom ni objašnjenjem, nego tim jednim pitanjem, postavljenim onoliko puta koliko treba da odgovor nadglasa sve što je bilo prije njega. Mi nećemo moći pokazati na dan u kalendaru i reći da smo tada oprostili. Put se prelazi polako, korak po korak, i često i ne primijetimo koliko smo odmakli sve dok se jednom ne okrenemo i ne vidimo da je mjesto s kojeg smo krenuli ostalo daleko iza nas.
A onda, jednog sasvim običnog utorka, dok čekamo u redu za kafu i usput u telefonu tražimo neku sliku, naletimo na njegovu staru poruku. Pročitamo je do kraja, i umjesto poznatog stezanja u grudima osjetimo nešto toplo i onu nježnost koju osjećamo prema nekome koga volimo i kome želimo dobro. Rečenica koja nas je nekad povrijedila stoji tamo gdje je i bila, ali je sada čujemo njegovim pravim glasom i ispod nje prvi put razaberemo ono što je tada pokušavao reći, a nije znao kako, baš kao ni mi.
“I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.” (Korinćanima 13,2)
