Partner u unutrašnjem svijetu
U prethodnom eseju bavila sam se sinhronicitetom, onim Jungovim smislenim slučajnostima koje dvoje ljudi dovedu na isto mjesto u trenutku koji se ne da objasniti statistikom. Ovaj je, na neki način, njegov nastavak. Sinhronicitet lijepo objašnjava kako se dvoje ljudi nađe. Za ono što dolazi poslije, kad shvate da se ne mogu imati, Jung nije ostavio uputstvo za upotrebu.
Imamo riječ za bivšeg zeta, za polusestru po ocu, imamo je čak i za jetrvu, iako pola nas mora provjeriti ko je to tačno. Za ovo o čemu pišem nemamo nijednu. Možda zato što bi ime značilo priznati da to postoji.
Govorim o dvoje ljudi koji znaju da nikada neće biti zajedno u onom smislu koji svijet priznaje. Neće dijeliti adresu, ljetovanja ni večeri uz zajedničko kuhanje. Jedno od njih sve to već dijeli s nekim drugim. Između njih je pola planete i nekoliko vremenskih zona, a često ni godišnje doba nije isto. I ne bore se protiv toga. Nisu tragični junaci koji se otimaju sudbini, niti strpljivi ljudi koji čekaju bolja vremena. Prihvatili su da u stvarnom životu ne pripadaju jedno drugom, i onda su, gotovo usput, odlučili da ipak pripadaju jedno drugom negdje drugdje.
Mislim na onaj unutrašnji svijet u kojem, kad se nešto desi, prva misao ode onom drugom. U njemu teče razgovor koji niko drugi ne čuje, a pred spavanje se odmjerava je li dan bio dovoljno zanimljiv da ga vrijedi ispričati. Kod njih se taj razgovor vodi s pomakom. Kad on ide na spavanje, ona već pije prvu kafu, i dan se priča u nastavcima, kao roman u starim novinama.
I oboje znaju da to nije prijateljstvo.
Riječ prijateljstvo bila bi tako zgodna. Svijet je obožava jer sve sredi. Kažeš da ti je neko dobar prijatelj i ljudi klimnu glavom, niko ništa ne pita, a ti možeš nastaviti živjeti u miru s okolinom i u ratu sa sobom. Ali prijatelji ne znaju jedno za drugo onako kako ovo dvoje zna. Prijatelji ne osjećaju odsutnost kao promaju u sobi. Prijatelji se ne bude u četiri ujutro zato što su osjetili da je onaj drugi upravo nešto napisao. Ovo dvoje ne mora ništa izgovoriti. Dovoljno je da svako od njih zna da onaj drugi zna.
Granica koju ne prelaze često se pogrešno čita kao poricanje. Ljudi misle da suzdržanost znači da osjećaja nema, ili da ga je malo. Meni se sada čini obrnuto. Mnogo je lakše uzeti nego ne uzeti. Za ovo drugo treba posebna vrsta poštovanja, prema onom drugom, prema životu koji on već ima, i na kraju prema samom osjećaju, kojem ne žele oduzeti dostojanstvo tako što će ga strpati u nešto manje od njega. Priznajem, udaljenost tu pomaže više nego što bi se reklo. Teško je prekršiti granicu kad do nje treba presjedati na tri aerodroma. Ali bilo bi nepošteno sve pripisati geografiji. Ima ljudi koji žive pod istim krovom, a da se nikada nisu stvarno sreli.
Jung bi ovdje vjerovatno spomenuo animus i projekciju, onu unutrašnju figuru koju svi nosimo u sebi i rado je obučemo u nečije stvarno lice. Samo što projekcije rijetko pitaju kakav ti je bio dan i rijetko se sjete onoga što si rekla prije tri mjeseca.
Naravno, svijet sve to ne razumije. Svijet ima dvije ladice. U jednu stavlja ono što je bezopasno, u drugu ono što je skandal. Ako je prijateljstvo, sve je u redu. Ako je nešto više, pa neka onda bude drama, s lomljenjem tanjira i razgovorima u kuhinji u dva ujutro. Ono što svijet ne podnosi je treća mogućnost, dvoje ljudi koji su osjećaj nazvali pravim imenom i ipak ostali tamo gdje jesu. Patnju zbog nemoguće ljubavi društvo poštuje, o njoj su napisane cijele police knjiga. Ali mir u nemogućoj ljubavi je sumnjiv. Ko je ikad čuo za spokojnu Juliju?
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
Ali hajde da ne romantizujemo. Taj mir ima svoju cijenu, i o njoj se ne govori. Plaća se redovno, kao stanarina za stan u kojem nikad ne prespavaš.
Plaćaju time što nikada neće saznati. Neće saznati kakav je onaj drugi u ponedjeljak ujutro, prehlađen i mrzovoljan. Odnos koji nikad nije testiran ne može propasti, i to je njegova prednost. Ali ne može ni sazrijeti, i to je njegova kazna. Ostaje zauvijek u onoj fazi gdje je sve još moguće, a “moguće je” je najzavodljivije stanje u kojem se jedna ljubav može zateći. Okolina će rado ponuditi dijagnozu, da se tu voli slika, a ne čovjek. Pa zar nije divno koliko svi znaju bolje od tebe… Slika nema loših dana, ne griješi i nikad ne razočara. Čovjek ima, griješi i ponekad razočara, ali ljubav sve to uredno primi na znanje i ostane.
Oni plaćaju i vremenom. Unutrašnji svijet je velikodušan, ali nije beskonačan. Ono što je jednom zauzeto ne može se dati nekom drugom, koliko god se pravili da može. Čovjek se nauči živjeti s dva sata, jednim na zidu i jednim u glavi, koji uvijek pokazuje koliko je sati na drugom kraju svijeta. Vrijeme prolazi, a niko ne vodi evidenciju o tome koliko je otišlo na nešto što zvanično ne postoji.
A onda ono najteže — tuga bez prava na tugu. Ako onaj drugi jednog dana nestane, iz razgovora ili iz života, niko neće ni znati da si nešto izgubila. S drugog kontinenta možda ne bi ni saznala na vrijeme. Nećeš primati saučešće. Nećeš stajati uz porodicu. Tvoj gubitak službeno ne postoji, a ti ćeš se morati ponašati kao da si zaboravila kišobran u tramvaju. Civilizacija koja je izmislila sahrane za kućne ljubimce za ovo nema nijedan obred.
Uz to, račun se rijetko dijeli na pola.
Kad jedno od njih dvoje već ima partnera, cijena za njega postaje drugačija, i rekla bih veća, iako na prvi pogled izgleda obrnuto. Okolina bi rekla da je lakše onome ko nije sam. Ima nekoga pored sebe, ima zajedničku svakodnevicu, ima kome reći laku noć. Ali tu počinje problem. On živi u dvije istine istovremeno i nijednu ne želi iznevjeriti. Ono što daje osobi s kojom živi je stvarno. Ipak, u njemu postoji jedna soba u koju ta osoba nikada neće ući, i on to zna svakog dana, za doručkom, u autu, na poslu, u kupovini, u krevetu. Ono što on nosi nije krivica. Prije je to tiha odgovornost prema dva svijeta koja se ne dodiruju. Svakom od njih daje najbolje što ima, a koliko ga to košta, zna samo on. Kod kuće mu nedostaje jedan unutrašnji razgovor, a u unutrašnjem razgovoru mu nedostaje cijeli stvarni život. Živi na pola puta između dva doma, a kad su ta dva doma na dva kontinenta, pola puta je negdje iznad okeana, gdje se ne može sletjeti.
Ona koja je slobodna plaća drugačije. Plaća samoćom koja se vidi, čežnjom, praznom stolicom preko puta, praznom drugom stranom kreveta. Plaća i time što je uvijek ona ta koja čeka da se drugi kraj svijeta probudi. Ali njena cijena je barem jednostavnija. Ono što nosi, nosi sama i ne mora to uklapati ni u čiji dan osim svog. Njemu je teže. On svoj unutrašnji svijet nosi kroz svakodnevicu koju dijeli s nekim drugim i mora ga čuvati tako da nikoga ne povrijedi. Ona svoj nosi sama, na drugom kraju svijeta, daleko od jedinog čovjeka s kojim ga dijeli.
Čudno je to, kad se malo bolje razmisli. Ovakav odnos bi mnogi lako proglasili neodgovornim, a on je zapravo vježba iz odgovornosti dovedena gotovo do apsurda. Dvoje ljudi pazi na sve, na tuđe živote, na vlastiti integritet, jedino vlastitu sreću stavljaju na kraj spiska.
Søren Kierkegaard (danski filozof iz 19. vijeka, preteča egzistencijalizma) je raskinuo zaruke s Regine Olsen i nikada joj do kraja nije objasnio zašto. Ona se udala za drugoga. On je o njoj pisao do kraja života i oporukom joj ostavio svu imovinu, uz objašnjenje da su za njega zaruke obavezivale jednako kao brak. Možda je bio genije, možda samo nemoguć čovjek. Vjerovatno oboje. Ali razumio je nešto što se nigdje ne uči, da postoje ljubavi koje se ne žive, već se nose. Doduše, Jung je ostavio jednu rečenicu koju sam spomenula već u prethodnom eseju, ali ovdje zaslužuje reprizu, jer služi kao utjeha. Susret dvije ličnosti uporedio je s dodirom dvije hemijske supstance, gdje se, ako dođe do reakcije, mijenjaju obje. Nigdje nije napisao da moraju biti na istom kontinentu.
Bilo bi sad lijepo napisati da tuga s vremenom prođe. Ne prođe. Samo nauči pristojno i uporno sjediti pored tebe. Ni mir s tim da ne može drugačije ne dođe kao prosvjetljenje. Dođe prilično neromantično, kao umor od svađe s činjenicama koje su uvijek imale bolje argumente od tebe, ma koliko ti bila uporna.
Najčudnije je što ga zbog toga ne voliš ništa manje. Mislila si da je nada gorivo i da će se, kad ona ode, ugasiti i sve ostalo. Ispostavilo se da je nada bila samo galama. Ne znam je li to manje od “prave” ljubavi ili više. Znam samo da je skuplje. Puno skuplje. I da je plaćaju ljudi koji to nikome ne mogu reći, osim, eventualno, jednom eseju. Recimo, ovom.
