Pijavica s vjenčanim listom
Veoma sam svjesna da kao žena sada otvaram temu zbog koje će se dobar dio mog vlastitog roda nakostriješiti prije nego što stigne do drugog pasusa, i da će se brzo naći neko ko će mi prišiti internalizovanu mizoginiju ili, u blažoj varijanti, običnu zavist. Neka. Stojim iza svake riječi koju ću ovdje napisati, jer mi se gadi da šutimo o nečemu što svi vidimo, samo zato što bi izgovoreno naglas moglo zvučati nekorektno.
Ima domaćica i ima „domaćica“. Prve izuzetno cijenim i skidam im kapu bez imalo ironije, jer znam koliko rada stoji iza kuće koja izgleda kao da se sama od sebe održava čistom i urednom, iza frižidera koji je čist i u kojem uvijek ima nešto zdravo i hranjivo za pojesti, i djece koja izlaze iz kuće s užinom u torbi i urađenom zadaćom. To su žene koje prate muža i djecu kroz svaku važnu dionicu životnog puta, od prvog zuba do prvog otkaza, od upisa u školu do muževe operacije, i koje su njemu u isto vrijeme podrška, prijatelj i savjetnik, a ponekad i jedini čovjek pred kojim smije priznati da se nečega boji.
Za one druge, s navodnicima, domaćinstvo je izgovor, a djeca alibi. Na svaku primjedbu da su obrazovane, zdrave i sasvim sposobne za posao, odgovor je bio uvijek isti: neko mora brinuti o kući i djeci. Tačno, neko mora. Samo što o kući i djeci, vidi-molim-te-čuda, brinu i samohrane majke, te neobične žene koje su usput rečeno i uspješne u svom poslu, koje stignu i skuhati i provjeriti zadaću i platiti režije i otrčati na roditeljski sastanak u pauzi za ručak, a nemaju nikoga ko ih izdržava. Nemaju čak ni vremena da se osjećaju žrtvama, što im je vjerovatno najveća mana, jer da ga imaju, možda bi i one naučile kako se od umora pravi zanimanje. Pišem to kao jedna od tih samohranih majki i znam da nijedna od nas ne bi svoju iscrpljenost mijenjala za udobnost plaćenu tuđim radom, i nijedna ne bi pristala na parazitizam koji se kod nekih žena povampiri kada brak umre.
Zato ih oštro razlikujem od onih koje ću ovdje zvati postbračnim sponzorušama, ženama koje od razvoda ne traže pravdu nego nastavak standarda. Klasična sponzoruša bar ima tu poštenu nepoštenost da ne glumi ljubav duže nego što mora i da ode čim novčanik oslabi. Postbračna sponzoruša je naprednija i daleko skuplja verzija iste vrste: ona ima vjenčani list, dobrog advokata (pogodite čijim novcem plaćen), djecu kao najjači argument, i možda jednog dana i pristane da se razvede od čovjeka, ali nikad od njegovog novčanika.
Razlika između aktivne domaćice i one iz navodnika nije u tome da li rade van kuće, nego u tome da li rade išta. Aktivna domaćica prisutna je u životu svoje porodice kao dobar dirigent orkestra: ne svira nijedan instrument i nikome ne pada na pamet da joj posebno aplaudira, ali bez nje bi svako svirao svoju pjesmu i koncert bi se raspao već na uvertiri. Ona zna imena učiteljica i ime kolege koji mužu pije krv, zna da je dijete tužno prije nego što to dijete samo shvati, zna koliko košta kilogram teletine i zašto se ove godine neće ići na more. Tuđi novac ne troši nego ga pametno raspoređuje, a kad muž jedne večeri dođe kući s idejom da svu ušteđevinu uloži u neki sumnjiv posao sa radnim kolegom, ona je ta koja ga savjetom na vrijeme spusti na zemlju. Njena plata ne stiže na račun, ali se vidi u svemu ostalom.
Njena „koleginica“ iz navodnika živi u istoj vrsti kuće, samo što se o toj kući ne brine niko, najmanje ona. Čistačice nema i kuća je zapuštena, s vešom koji danima čeka da ga neko primijeti i suđem koje se u sudoperu odavno pomirilo sa sudbinom. Ručak će ili skuhati ili neće, djecu u školu uglavnom vozi muž prije nego što i sam ode na posao, a zadaću s njima radi takođe on, kad se s posla vrati umoran i gladan. Ona za to vrijeme ne mora nigdje ići, pa nigdje ni ne ide, nego čami kod kuće na kauču koji je odavno poprimio oblik njenog tijela, nezainteresovana za bilo šta što se dešava izvan dometa daljinskog upravljača. Pasivna je i inertna u onom smislu koji smo svi učili iz fizike: tijelo u stanju mirovanja ostaje u stanju mirovanja dok na njega ne djeluje vanjska sila, a jedina vanjska sila u toj kući je dostavljač koji zvoni na vrata. Diploma joj visi uramljena u hodniku, negdje između vjenčane slike i ogledala, i služi otprilike istoj svrsi kao ogledalo — da se u nju pogleda kad treba izgledati pametno.
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
I onda pitajte takvu ženu šta joj muž radi i dobićete tačan odgovor o tome gdje radi i koliko zarađuje. Pitajte je čega se on boji, šta ga muči ili kad je zadnji put prespavao noć bez buđenja u tri ujutro, i gledaće vas kao da ste je pitali ono milionsko pitanje iz kviza na kojeg ne zna odgovor.
Znam, neko će reći da neplaćeni rad u kući ima stvarnu ekonomsku vrijednost i da su mnoge žene, po dogovoru s mužem, ostavile posao i izgubile godine staža i priliku da napreduju. Tačno je, i te žene ne diram. Kad dvoje odraslih ljudi sjedne i dogovori da će ona ostati kod kuće dok djeca ne porastu, to je zajednička odluka sa zajedničkom cijenom, i pošteno je da je nakon razvoda plaćaju oboje. Ja pišem o nečemu sasvim drugom, o ženi koja jednog jutra, bez bolesti i bez ikakvog dogovora, jednostavno odluči da joj se više ne radi. Naše bake su prale pelene na ruke i radile u fabrici u dvije smjene, a ona danas, s mašinom za suđe, vrtićem, produženim boravkom i poslom koji bi mogla raditi od kuće i u pidžami, tvrdi da joj domaćinstvo ne ostavlja ni minute. Godine staža joj niko nije uzeo, sama ih se odrekla, i zato je groteskno kad ih kasnije na sudu naplaćuje od čovjeka koji je za tu njenu “žrtvu” saznao tek iz tužbe.
Za takvu odluku nema validnog izgovora, i to ne tvrdim iz fotelje. Ja sam sina podizala i podigla bez partnera u kući, kao i milioni drugih samohranih majki koje su jutra, dječije bolesti, zadaće i vlastiti posao nekako uspjele složiti u isti dan, bez vremena za samosažaljenje. Da budem fer do kraja, primala sam visoku alimentaciju i ne pravim se da sam sve iznijela sama, ali je taj novac, do posljednje pare, išao u sinovu privatnu školu i njegove vanškolske aktivnosti, jer je bio njegov, a ne moj. Svoj život plaćala sam svojim radom. Ako sam to mogla ja, s jednim parom ruku i bez ikoga ko bi uveče preuzeo smjenu, onda žena koja u kući ima muža, a često i baku pri ruci, nema pravo reći da joj je posao nemoguć. Može reći samo da joj se ne da, i to je već sasvim druga priča.
A onda se brak raspadne. Nekad zato što je on otišao, nekad zato što je ona procijenila da joj se glumljenje više ne isplati, a najčešće zato što dvoje ljudi koji su godinama živjeli pod istim krovom više nemaju šta reći jedno drugom. Tada se dešava čudo koje bi zaslužilo da se proučava na fakultetima: žena koja cijeli brak nije pokazala ni najmanji interes za emancipaciju preko noći postane najglasniji borac za ženska prava, s tim što se sva ta prava svedu na jedno jedino, pravo na njegovu platu. U advokatskoj kancelariji odjednom se sjeti svih žrtava koje je podnijela, godina koje mu je poklonila i karijere koje se odrekla. Da se podsjetimo, karijere koju nikada nije ni pokušala započeti, jer bi započinjanje podrazumijevalo svakodnevno ustajanje s kauča, a to je jedina žrtva koju nije bila spremna podnijeti.
Standard na koji je navikla postaje ključna riječ svakog ročišta. Navikla se na njega kao dijete na dudu, s tom razlikom što dijete iz dude jednom izraste. Od (bivšeg) muža, koji sada živi negdje na periferiji i u pedesetoj uči kuhati grah, očekuje da i dalje finansira njen život, iako on u njemu više ne učestvuje.
Djeca su u svemu tome najjači argument i najtužniji dio priče. Da se razumijemo — izdržavanje djece nije tema o kojoj pregovaram. Dijete ima pravo na oca i na njegov novac, a otac koji bježi od te obaveze zaslužuje sav prezir koji dobije. Alimentacija je ipak namijenjena školovanju, dječijim cipelama, udžbenicima i zubaru, a ne tome da majka ni narednih godina ne mora ustati s kauča, i zanimljivo je koliko se u nekim kućama dječije potrebe svakog mjeseca savršeno poklope s računom za još jednu streaming platformu. Kad djeca odrastu, smisli se nešto novo, pa se na sudu pojavi bivša supruga koja „nije u stanju da radi“, iako se u posljednjih deset godina najviše namučila tražeći daljinski upravljač kad propadne između jastuka na kauču.
Pritom mi je najviše žao čovjeka s druge strane stola. To je obično neko ko je dvadeset, trideset godina ustajao prije svitanja, ponekad radio i subotom i nedjeljom jer je neko morao plaćati kredite i taj famozni standard, i ko je sve to radio vjerujući u porodicu. Nakon razvoda saznaje da je za nju cijelo vrijeme bio samo pouzdan izvor prihoda sa “suvišnim” ličnim osobinama. Prava žena i domaćica, kad joj se brak ili veza raspadnu, uglavnom zasuče rukave. Nije joj lako, ali ona je cijeli život radila i ne zna drugačije, samo joj za taj rad niko nije izdavao platnu listu. Tražiće ono što joj po zakonu i po zdravoj pameti pripada i dobiće to s punim pravom, jer je godinama bila stub kuće, a ne ukras u njoj. Ali neće tražiti da joj bivši muž plaća život kakav je vodila uz njega, jer razumije razliku između partnerstva i moralne prostitucije.
Ljubav se u takvim brakovima ugasila davno i tiho, ali interes je razvod preživio u savršenom zdravlju. Ona bivšeg muža možda više ne može ni pogledati u oči, ali i dalje očekuje da on svako jutro ustaje i odlazi na posao kako bi ona mogla ostati na kauču. Pijavica se ne odvaja dok god ima šta da isiše.
