Prenemaže se, sve do sahrane
Depresiju i dalje sudimo po tome kako izgleda. Zato nas najviše iznenade oni koji su do posljednjeg dana uredno dolazili na posao.
Kad neko u razgovoru kaže da je depresivan, obično misli da mu je dosadno, ili da ga je neko iznevjerio, ili da je nedjelja poslijepodne i da vani pada kiša. Riječ se izlizala od upotrebe, i to samo po sebi ne bi bilo strašno da se zajedno s riječju nije izlizalo i ono što ona imenuje.
Klinička depresija nije loše raspoloženje koje je predugo trajalo. Nije ni tuga, mada izvana liči na nju otprilike onoliko koliko upala pluća liči na prehladu. Tuga ima “predmet”: neko je umro, nešto je propalo, neko je otišao i ostavio prazan stan i gomilu suđa u sudoperu. Tuga se, koliko god bila teška, ipak nekako kreće — ima svoj luk i svoje mjesto u priči koju čovjek o sebi pripovijeda. Depresija nema “predmet” i ne ide nikuda. Ono najgore što radi nije bol, nego to što životu oduzme smisao, a čovjeku sposobnost da bilo šta osjeti kao radost. Ni smisao ni radost pri tome ne oslabe, nego nestanu, pa čovjek i dalje zna nabrojati sve do čega mu je nekada bilo stalo, samo što više ništa od toga ne uspijeva osjetiti. Djeca, posao, ljudi koje voli i knjiga koju je čekao mjesecima, sve stoji na svom mjestu i sve je bez ikakve težine, a pitanje zašto ujutro uopšte ustajati prestaje biti retoričko.
Pošto depresija ne ostavlja ranu koja se može pokazati, ljudi oko nje posežu za objašnjenjem koje im je najbliže pri ruci, a to je skoro uvijek objašnjenje preko karaktera.
“Prenemaže se.”
“Razmazila se.”
“Nema pravih problema, eto, ima posao, ima krov nad glavom, ima ljude.”
“Naše bake su rodile po sedmoro djece, kopale njivu i prale na ruke, pa nisu imale vremena za depresiju.”
Ta rečenica o bakama je najuporniji argument, posebno u našim krajevima, i treba je uzeti ozbiljno, jer u njoj stvarno ima nečega tačnog: ritam drži, rad drži, izolacija pogoršava skoro sve. Ali te bake jesu imale depresiju, samo se to tada zvalo drugačije. Za takvu se ženu govorilo da se snuždila, da joj se nešto prelomilo iznutra, da je ostarila prije vremena ili da je odjednom postala “neka druga žena”. Nismo mi izmislili bolest, izmislili smo joj ime, i to tek nedavno, a onda se, po nekoj logici koju je teško pratiti, na ime “naljutili” više nego što smo se ikada zabrinuli za ono što ono označava.
Iz istog uvjerenja dolazi i savjet koji se najčešće nudi: neka se zaposli nečim, neka uzme još obaveza, dok radi neće imati vremena za crne misli. Ta teorija je jednostavna i pretpostavlja da crne misli rastu u praznom hodu, kao korov na neobrađenoj njivi. Problem je što misao o besmislu ne dolazi u pauzama. Ona radi paralelno, ispod svega, i savršeno je sposobna trajati dok se piše tromjesečni izvještaj, dok se dijete vozi na trening ili dok se na sastanku, sasvim pribrano i s pravom mjerom ironije, iznose primjedbe na tuđi prijedlog.
Uzmimo jednu takvu ženu, s poslom, stanom i ljudima koji je vole, i jedan njen sasvim prosječan dan. Počinje prije alarma. Prvih nekoliko sekundi nakon buđenja su prazne i baš zbog toga dobre, jer u njima još nema svijesti o tome ko je i kako joj je. Onda se vrati. Ne kao misao, nego kao težina, kao da je neko preko noći promijenio gravitaciju samo u toj sobi. Ustajanje nije odluka nego pregovor, i traje. Pod tušem ona stoji duže nego što treba, ne zato što uživa, nego zato što ne zna kako se prelazi na sljedeću stvar.
Magla dolazi s kafom. Nije to slika koju bira zato što lijepo zvuči, nego zato što tačnijeg opisa nema: poruku na telefonu pročita dvaput, pa treći put, i tek onda shvati šta se od nje traži, riječ za predmet koji drži u ruci stoji negdje iza stakla, a poslije, pred ormarom, odluka o tome hoće li obući plavu ili sivu košulju iscrpi je kao da je nosila vreće uz stepenice. Ipak ode na posao. Odgovori na dvanaest mailova, neke od njih bolje nego kolegice kojima je dobro, jer je pisanje mailova, za razliku od skoro svega ostalog u tom danu, radnja koja ima jasan oblik i jasan kraj, pa u njoj ima nečega što gotovo umiruje. Ručak preskoči ili ga pojede stojeći kraj sudopera, ne iz discipline nego iz ravnodušnosti prema tome hoće li uopšte jesti. A onda dolazi poslijepodne, negdje između tri i pet, onaj sat kad je sve obavljeno a dan još nije gotov i kad kolege počnu pričati šta će kuhati za večeru, i tada tama prestaje biti način govora i postaje pitanje mjesta: nešto gusto i nepokretno, smješteno iza grudne kosti, što ne boli kako boli tijelo, ali zauzima prostor.
Uveče, u stanu, kada više nema šta da se odradi i kad prestane potreba da pred bilo kim bilo šta glumi, dođe ta misao. Dolazi kao prijedlog, izgovoren njenim vlastitim glasom, strpljivo i razumno, i upravo to je čini opasnom. Ne kaže: hoću da umrem. Kaže: svima bi bilo lakše, ovo se neće promijeniti, samo ćeš potrošiti još deset godina na isto. Onda mozak, koji je inače dobar u analizama i organizaciji, počne razmatrati kako bi se to izvelo, mirno, skoro administrativno, kao da planira selidbu, a ona se tome ne opire i, što je vjerovatno najgori dio, ne boji se. Ujutro će ustati i otići na posao. Nikome neće reći, dijelom zato što zna da bi ta rečenica pokrenula mašineriju koju poslije ne može zaustaviti, a dijelom zato što ne želi biti nečija tema u nedjeljnom telefonskom razgovoru. Ljudi je vole i žele pomoći, i tu počinje dio o kojem se najmanje govori:
Get Sandra Džananović’s stories in your inbox
Join Medium for free to get updates from this writer.
“Izađi malo među ljude.”
“Probaj trčanje, meni je promijenilo život.”
“Nemoj se prepustiti.”
“Drugima je gore, znaš onu ženu iz susjedne ulice.”
“Sve je to u glavi, samo moraš okrenuti misli na pozitivno.”
Svaki od tih savjeta nosi nevidljivu pretpostavku, a pretpostavka je da ona to nije pokušala, da je bolest zapravo greška u rasuđivanju koju bi malo volje ispravilo, i da svaki dan u kojem joj nije bolje predstavlja dokaz o njenoj lijenosti ili nezahvalnosti. Nakon takvog razgovora ostane joj još i posao da umiri onoga ko je došao. Kaže hvala i da će probati, isprati gosta s onim licem koje smiruje. Tako se dešava da bolesnik tješi onoga ko je došao da tješi njega, i onda ostane sam u kuhinji, s još jednim razlogom da sljedeći put ništa ne kaže.
Ostaje pitanje lijekova, oko kojeg su uvjerenja možda najviše pogrešna, jer se od istih ljudi, ponekad i u istom razgovoru, čuje da su antidepresivi izmišljotina farmaceutske industrije i da bi se poslije sedmicu dana uzimanja već trebalo vidjeti neko poboljšanje. Ni jedno ni drugo. Oni pomažu velikom broju ljudi i nisu ni čudo ni prevara, ali riječ depresija pokriva stanja koja vjerovatno nemaju istu biologiju, a medicina zasad nema nalaz koji bi rekao o kojem se tačno radi. Zato liječenje ide pokušajem: četiri do šest sedmica po pokušaju, s tim da nuspojave stižu odmah a korist kasnije, ako uopšte stigne. Mučnina, nesanica ili obrnuto, utrnulost koja se tiče tijela i ona koja se tiče osjećanja, sve to dolazi u prvoj sedmici, dok se ono zbog čega je lijek uzet ne javlja nedjeljama. Veliki broj ljudi ne odgovori ni na prvi ni na drugi lijek. To ima svoje ime u struci (terapijski rezistentna depresija, u literaturi treatment-resistant depression) i svoje protokole, ali ono što ime ne obuhvata je šta se u međuvremenu dešava s čovjekom koji čeka.
A dešava se sljedeće. Bolest ima jednu jedinu tvrdnju, a ona glasi da se ništa neće promijeniti i da pomoći nema, pa svaki lijek koji ne upali uzima kao potvrdu da je od početka bila u pravu. U tome je razlika u odnosu na sve druge bolesti. Slomljena noga ne uvjerava čovjeka da je oduvijek bila slomljena i da će takva ostati, dok depresija radi upravo to, njegovim vlastitim glasom i pozivajući se na njegovo pamćenje. Beznađe pri tome nije zaključak do kojeg je čovjek došao razmišljajući, nego dio same bolesti. Problem je što tako ne izgleda onome ko je u njemu. Njemu se čini da je konačno prestao sebe zavaravati i da stvari vidi onakve kakve jesu, pa nema čime da se pobije.
Tako nastaje spirala. Spava se sve manje, jede sve manje, ljudi se izbjegavaju, a svaka od tih stvari je i posljedica bolesti i ono što je pojačava, pa se krug okreće sve brže. Uz to, nijedna tableta ne može izmisliti razlog za život. Ona u najboljem slučaju vrati san, apetit i toliko snage da čovjek uopšte bude u stanju taj razlog tražiti, a traženje poslije mora obaviti sam. Ako je pritom život i objektivno težak, ako se radi o usamljenosti ili poslu koji traži od tebe sve, lijek popravi samo jednu stranu dok druga ostaje ista.
Ali ono što je najteže objasniti jeste da se sve ovo najčešće ne vidi. Slika koju imamo, žena u trenerci u zamračenoj sobi, tačna je za jednu uznapredovalu fazu i za mali broj ljudi, dok ostali idu na posao, vode djecu na treninge, drže prezentacije, ispoštuju rokove i za stolom nasmiju društvo. Razloga za tu masku ima nekoliko, i najbanalniji je najjači: maska je jeftinija od objašnjenja. Posao je uz to jedno od rijetkih mjesta gdje su pravila jasna i gdje se od nje traži nešto što se može isporučiti. Ali postoji i treći razlog, onaj o kojem se najmanje piše. Neke faze ove bolesti donesu naglu, skoro električnu bistrinu, nalet energije koji ne dolazi iz ozdravljenja nego iz istog izvora iz kojeg dolazi i mrak. U toj energiji se pišu najbolji tekstovi ili pjesme u tri ujutro, dok je ostatak života u rasulu. Kreativnost tada nije dokaz zdravlja. Ona je ista groznica gledana s druge strane, i ljudi je pogrešno pročitaju: ne može joj biti loše, vidiš koliko radi.
Zato se u tekstovima koji se pišu nakon nečije smrti uvijek ponavlja ista rečenica komšiluka, ona o prijatnoj osobi koja je stalno bila nasmijana i za kojeg se nikad ne bi reklo. A zato je opasan i onaj trenutak koji svima izgleda kao poboljšanje. Kad se neko nakon mjeseci mučenja odjednom smiri, sredi papire, počne poklanjati stvari i djeluje skoro vedro, okolina odahne. Ne mora biti u pravu. Snaga se ponekad vrati prije raspoloženja, pa čovjek dobije energiju da uradi ono za šta je do prije mjesec dana bio pretežak, dok se razlog zbog kojeg je to htio nije promijenio ni za mrvicu.
Ako iz svega ovoga treba izvući nešto upotrebljivo, onda je to da čovjeka ne treba provjeravati po tome kako izgleda, nego pitati konkretno i nespretno: jesi li danas nešto jela, hoćeš li da te nazovem, mogu li doći u utorak.
I još ponešto, jednako nespretno. Nazvati ili napisati poruku i deseti put, poslije devet neodgovorenih poziva ili odgovora, bez prijekora u glasu i bez one rečenice o tome kako se ne javlja, jer bolestan čovjek takvu rečenicu čuje kao račun koji ne može platiti. Preuzeti jednu konkretnu stvar umjesto deset ponuđenih savjeta: nazvati je i samo slušati dok ona priča, otići po namirnice, ili sjediti u autu pred praksom psihoterapeuta dok ona unutra prvi put nekome naglas kaže ono što nije rekla nikome. I ne tražiti izvještaj o napretku. Ništa ne poništava trud brže od pitanja je li joj sad bolje, postavljenog s nadom koju treba uzvratiti, jer se tako i ozdravljenje pretvori u obavezu prema onome ko je pitao.
Onaj ko dođe i ne donese rješenje, nego opere suđe i sjedi u kuhinji dok se priča o nečem trećem, ode kući s neprijatnim osjećajem da nije uradio ništa. Te večeri njoj stvarno neće biti bolje ni za nijansu i tu nema šta da se uljepšava. Ali sutradan, kad joj se opet javi ona misao da bi svima bilo lakše bez nje, izgovorena njenim vlastitim glasom i razumna kao i uvijek, neće biti sasvim sama u sobi. Uz nju će stajati i sjećanje na nekoga ko je sinoć sjedio za tim istim stolom i nije tražio ništa. To nije lijek i ne treba se pretvarati da jeste. To je protuteža, sitna do besmislenosti u odnosu na ono što stoji na drugoj strani, ali jedina koju imamo, i ponekad je dovoljna da se dogura do jutra. U ovoj bolesti se ne dobija ništa veće od toga.
Jedno jutro, pa onda još jedno.
